Mještani sela Bijakovići u zaseoku Podbrdo i svi župljani župe Međugorje, do lipnja 1981. godine živjeli su kao i svi ostali žitelji Hercegovine. Radeći mukotrpno, u znoju lica svoga, od jutra do mraka na škrtom hercegovačkom tlu, borili su se kako bi opstali i prehranili svoje mnogobrojne obitelji, ali uvijek s blagoslovom i molitvom na usnama. Na svetkovinu Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja, jedan događaj koji se zbio u poslijepodnevnim satima, zauvijek je promijenio njihove živote. Sve ono što je uslijedilo nakon toga, župljani su pohranjivali u svojim srcima i dijelili s onima koji su prvi put zakoračili na sveto međugorsko tlo.
Jedan od njih, tada tinejdžer, prijatelj, susjed i vršnjak vidjelaca, je i naš i naš kolega Ivo Šego, svjedok tih prvih dana, međugorski župljanin, koji se prisjetio tih vrućih lipanjskih dana 1981. godine, kada je Kraljica Mira pozvala na mir između čovjeka i Boga, a i između ljudi.
Prvi dan
24. lipnja bio je Sveti Ivan Krstitelj, toga dana mi nismo radili na njivama, imali smo puno više vremena, a već neko nepisano pravilo je bilo da mi koji smo tada bili mladi, i imali veliku želju da se igramo, kao i sva druga djeca, međutim pomažući roditeljima nismo imali puno vremena za igru tako da smo uvijek koristili nedjelje i blagdane. Tako je i tog dana 24. lipnja, nakon ručka smo otišli na igralište koje se nalazi pored današnjeg velikog parkinga, pored Plavoga križa. Tada tu nije bilo kuća, znači bili smo na igralištu ispod Brda ukazanja i tog dana je jedan moj rođak imao rođendan, ja sam imao imendan, i obično bi se uvijek igrali do noći, dok se vidi nogometna lopta. To je bilo nogometno igralište, igrali smo nogomet. Međutim negdje oko 17 sati poslijepodne, moj rođak i ja smo trebali otići u Čitluk s prijateljima proslaviti njegov rođendan. Rekli smo da nećemo više igrati nogomet, a tada začudo, sva druga djeca koja su bila tu, rekli su da ni oni nemaju neke volje više igrati nogomet, i to se nikada nije dogodilo! Samo tada! A Ivan Ivanković i Ivan Dragićević, vidjelac, su ostali na igralištu, i nikada nam nije bilo jasno zašto su ostali, a zašto smo mi otišli. Vidjeli smo djevojčice koje su šetale, kao i svaki put, dok smo mi igrali nogomet, djevojčice bi šetale blizu igrališta i kada sam otišao kući otišli smo za Čitluk i više nisam znao što se dogodilo. Kada sam se vratio uvečer oko 23 sata, obično bi svi išli ranije spavati, jer smo ranije ustajali, u duhan, oko 4 sata ujutro, tako da se već oko 21 sati išlo spavati. Kada sam došao kući našao sam roditelje i brata budne, i odmah sam se prepao da se što nije dogodilo, dok su budni u to doba. Upitao sam jesi li se što dogodilo, a oni su mi odgovorili da se ništa nije dogodilo. Ponovno sam upitao je li se nekome nešto dogodilo, je li netko umro, a oni su odgovorili da je sve u redu, no vidio sam da se nešto dogodilo. I dok sam jeo, brat me upitao: “Znaš li što je danas bilo?”, pitam: “Što?”, a on odgovara: “Ukazala se Gospa!”. Ja sam zastao, to mi je bila novost, nikada nisam čuo za to. To je bilo jedno veliko iznenađenje.
Drugi dan
Sutradan smo nastavili s našim svakodnevnim aktivnostima. Ujutro smo otišli brati duhan, poslijepodne smo išli raditi u vinogradu. To je bio 25. lipnja i poslijepodne dok smo mi bili na njivama došao je djed i rekao da su djeca ponovno vidjela Gospu. I onda smo ostavili sve trčeći kao i drugi koje smo sretali usput i našli smo se ispod Brda ukazanja, otprilike kod Vickine kuće i tu su se već skupili ljudi i sjećam se toga kako sam išao s Vickom u osnovnu školu, vršnjaci smo, nju sam dobro poznavao jer smo praktički odrasli zajedno i sjećam se kako je njihovim roditeljima bilo neugodno pred svim tim ljudima što njihova djeca govore nešto što je nama bilo nerazumljivo i nepoznato. Kao što sam rekao nismo poznavali ukazanja, nismo poznavali druga mjesta i da se Gospa može ukazati. Znam da je Vickina majka rekla Vicki: “Idi unutra! Dosta, ušuti se!”, Vicka je poslušala majku. Vicka je bila čvrstog karaktera, pravedna, i sjećam se ulazeći u kuću, prije nego što je zatvorila vrata, okrenula se prema nama i plačući rekla: “Ja sam vidjela!”, i mene je to tako pogodilo i u sebi sam pomislio, ovdje nešto ima! To je meni bio prvi znak da se nešto s njima događa.
Neobjašnjiv strah od novog
Naši roditelji su se dogovorili da svi sutradan idemo s djecom, jer poznajući njih znali su da su to dobra djeca, da nisu lagali, i to je bila jedna skupina koja se nije zajedno družila. Svi smo se manje-više družili po dobi, a ovdje je bio Jakov koji je imao 10 godina i Vicka koja je imala 17 godina. Velika razlika. Tu noć u sve nas ušao je nekakav neobjašnjiv strah. Bojali smo se nečega novog, nečega što nismo mogli ni zamisliti. I čekali smo kada će svanuti. Kada je svanulo sutradan smo obavili one poslove koji su se inače obavljali u polju. Tada su u Podbrdu živjele 23 obitelji, svi zajedno smo u poslijepodnevnim satima otišli ispod Plavog križa, gdje je danas veliki parking i tu smo stajali i razgovarali međusobno. I sjećam se ja sam stajao s Ivanom i mojim bratom, jer su oni iste dobi i zajedno su išli u razred, družili smo se. U jednom trenutku Ivan je rekao: “Pogledaj gore!”, ja sam pogledao, on je objašnjavao: “Vidiš onaj kamen, vidiš onu draču, između je Gospa!”, ja sam vidio i kamen i draču, ali Gospu nisam vidio… I onda su oni rekli da ih Gospa poziva da dođu gore. Počeli su trčati stazom, oko prilike gdje sada stoji Plavi križ, u to vrijeme nije bila napravljena staza, nego je tu bilo dosta drače, šipka, kamena. Oni su pošli gore i mi smo ih krenuli pratiti i u jednom trenutku, oni su tako brzo trčali mi ih više nismo mogli sustići, izgledalo je kao da ih netko gura gore. Kada smo došli gore, oko prilike gdje danas stoji Gospin kip na Brdu ukazanja, oni su već klečali, i kako smo pristizali i mi smo klečali po uzoru na njih. Kada su svi ljudi pristigli i kada je zavladala tišina, ono što je za nas bilo zastrašujuće jest što smo čuli jedan novi zvuk, koji dolazi od njih, ali ne znamo što se događa. Čuli smo zvuk kojeg su proizvodili njihovi jezici i usne, ali nismo čuli glas. Nakon toga zvuka čuli smo molitvu Oče naš i Slava Ocu, a nakon toga ponovno taj zastrašujući zvuk. Tada nismo znali da su oni u ekstazi, to smo tek poslije saznali da mi njih ne čujemo dok govore, te da oni ne čuju nas. Te stvari smo kasnije sasvim slučajno otkrili. I nakon toga, kada je završilo ukazanje, čuli smo: “Ode!”, to je bio trenutak kada se njihov glas ponovno vraća i kada govore da je Gospa otišla. Nakon toga vidioci su nam objašnjavali da su ponovno vidjeli Gospu, nosili su blagoslovljenu vodu, Vicka ju je poškropila na što se Gospa nasmijala i rekla: “Ja sam Gospa, Kraljica Mira”. I od toga dana naš se život promijenio!
Prvi hodočasnici
26. lipnja smo bili nazočni mi iz Podbrda, već 27. dolaze župljani iz ostalih dijelova koje sam poznavao, dolaze ljudi, i kako prolaze dani, tako se glas širi i već 29. lipnja na Petrovdan, bilo je nazočno negdje oko 5.000 ljudi. To je za nas, za našu zajednicu, za naše Podbrdo bio jedan veliki šok. Mi koji smo navikli živjeti u jednoj izolaciji, u jednoj jednostavnosti, najednom smo postali mjesto gdje ljudi hrle. Nakon toga počinje dolaziti milicija, i jedan dan su odveli djecu u Mostar. Najprije su ih odveli u miliciju, nakon toga u psihijatrijsku bolnicu, kod doktorice i doktorica kada je došla, razgovarajući s djecom, nije znala o čemu se radi i rekla je: “Pa ova djeca su normalna, nemaju oni potrebe dolaziti kod psihijatra, možda potrebu ima više onaj tko ih je doveo”. Međutim milicijski službenik koji ih je doveo, objasnio je doktorici o čemu se radi, da su to djeca koja govore da vide Gospu, a Jugoslavija je bila ateistička zemlja, znači da su protiv države, onda se doktorica na njih izderala i rekla: “Šta će te vi slinavci, da meni rušite moju Jugoslaviju!”, i izbacila ih je na polje i nije ih nitko vratio kući.
Milicija zabranila okupljanja
Sjećam se mi smo bili u Podbrdu zabrinuti, majke su plakale, njihove obitelji, braća i sestre, nitko nije znao gdje se nalaze. I onda je Marinko Ivanković koji je tada imao kombi, otišao u Mostar, našao ih i dovezao kući. Poslije je njega milicija radi toga što je to napravio, što je spasio djecu, privela, pretukla i zaprijetila mu da mora pripaziti kako se ponaša. Nakon 10 dana milicija je zabranila vidiocima da idu na brdo, jer u bivšoj Jugoslaviji bio je zakon zabrane okupljanja. Kako su oni bili motiv okupljanja, zabranili su im da idu na brdo, jer su rekli da je jedino crkva mjesto registrirano za molitvu, a da se ne može moliti na javnim mjestima.
Ukazanja i molitva u crkvi
Međutim, Gospa je rekla vidiocima da odu svećenicima u župu i kažu im da se ne boje i da počnu slaviti svetu misu. Fra Jozo Zovko koji je tada bio župnik u Međugorju, u početku je bio skeptičan, međutim vidjevši to mnoštvo koje ide na brdo, njegova ideja je bila da bar netko dođe na misu i on je tada počeo sa krunicom i svetom misom. Tako da sva ta događanja koja su započela na Brdu ukazanja su se počela pomalo premještati prema župnoj crkvi. Tako smo i mi krenuli zajedno s vidiocima svakoga dana ići na misu, jer su nakon svake svete mise vidioci molili 7 Očenaša, zajedno sa svećenicima. Oni su je predmolili pred pukom.
Vidioci ostali isti i jednostavni
Naš odnos s vidiocima se nije promijenio. Od onih prijatelja iz igre, s kojima smo išli zajedno u školu, družili se, tako se i dalje nastavilo, a niti su oni promijenili odnos prema nama. Oni su ostali isti i jednostavni. Nastavili su raditi svoje poslove, pomažući roditeljima kao što smo i prije radili. Ništa se tu nije promijenilo, jedino ono vrijeme kada bi oni kleknuli, oni bi vidjeli Gospu, a mi ne bi. I samo je ta bila razlika. Sve drugo je ostalo isto.
