3.4 C
Međugorje
27.01.2323.

James Wahlberg: U Međugorju se događa nešto posebno

Najveća moguća čudesa… Čuda poput onih mojih prijatelja koji su već trebali umrijeti, nestati prije 20 godina. I još su tu. I nakon njihovog povratka ni najpametniji liječnici na svijetu ne mogu to objasniti. Zato je to teško pobiti i zato se naše mišljenje mijenja od ‘ne, to nema smisla’, zatim ‘to mi je nekako čudno’ do onoga: Nepobitno je!

James je prvi put došao u Međugorje posjetiti sina koji je tada živio u zajednici Cenacolo. Njegovo prvo iskustvo penjanja na Brdo ukazanja bilo je posebno jer je pomogao mladićima iz Cenacola nositi osobu s invaliditetom na mjesto prvog ukazanja Gospe u Međugorju. James je tijekom boravka u Međugorju susreo nekoliko hodočasnika koji su u tu već doživjeli čudesna ozdravljenja.

Za serijal Fruits of Medjugorje koji priprema Marija Jerkić govorio je o tome kako Međugorje utječe na njegovu vjeru, a njegovo svjedočanstvo pročitajte ili pogledajte u nastavku. Prethodna svjedočanstva dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje, a o njima smo pisali i na našoj web stranici.

Prvi puta sam čuo za Međugorje nedugo prije dolaska ovamo. Moj sin je živio tu, u zajednici Cenacolo. Bio je baš ovdje i čuo sam za ovo mjesto prvi puta preko te zajednice. Rekao bih da sam čuvši za ukazanja i vidioce bio pomalo skeptičan, a mislim da sam bio skeptičan i kada sam došao ovdje.

A došao sam jer sam htio isprobati iskustvo zajednice skupa sa svojim sinom. Nisam siguran jesam li bio nevjernik u sve te događaje i sve posljedično, ali sam definitivno povjerovao da se ovdje događa nešto jedinstveno.

Bojao sam se za vlastiti život i pokušavao naći čvrsto uporište  sa svojim sinom i tim jakim momcima.

Mislim, kada i gdje god odeš i sve što se događa oko tebe povezano je s Gospom, Isusom i našom vjerom. A ljudi, vidiš redove ljudi niz ulicu koji čekaju ispovijed. Onda znaš da si na posebnom mjestu. Kao i moje prvo iskustvo uspona na Brdo ukazanja kada sam s momcima iz zajednice nosio nekoga na brdo. Bio sam nervozan, zabrinut, a kao pravi Amerikanac pomislio sam: Što se to ovdje događa? Kako to da nitko nije poravnao teren da se lakše po njemu hoda?! Jer, netko je već trebao postaviti rukohvate i osvjetljenje.

Znate, to je američki način, mi želimo sve promijeniti. I tako sam se ustrašen penjao na brdo noseći osobu koja nije mogla hodati i bila je privezana uz stolicu s 3-metarskim ručkama. Bojao sam se za vlastiti život i pokušavao naći čvrsto uporište  sa svojim sinom i tim jakim momcima.

I bilo je to jedno posebno iskustvo, puno mi je značilo: Moći takvo što činiti za drugoga čovjeka značilo mi je jako puno, dirnulo me na način da sam počeo ublažavati svoje mišljenje o ovom mjestu. Mislim da sam ovdje proveo dva tjedna, desetak dana, i vidio sam i sreo puno ljudi.

Ljude čiji su životi bili potpuno preobraženi, koji su sve napustili da bi bili ovdje, koji su sve prodali i došli ovamo živjeti. A mislio sam, hmmmm, ovo su pametni ljudi, nisu neki neznalice, već kultivirani ljudi. Radost u njihovim srcima, sjaj u njihovu oku, taj pogled koji imaju vjernici je drugačiji pogled koji nigdje drugdje ni kod koga drugog ne mogu vidjeti. I tako, otišao sam nakon dva tjedna.

Došli smo na Mladifest. Zamolili su mene i mog sina da dođemo i damo svoje svjedočanstvo. Bilo je prekrasno! I za mene je to bila još jedna stepenica na putu vjere.

Poslije svega bio sam nešto drugačiji. Znate, upravo sam bio proveo neko vrijeme sa sinom s kojim se godinama nisam dovoljno družio i doživjeli smo mnoga ozdravljenja među nama. Zato mi je to bilo nešto posebno. Vratio sam se opet i to sa suprugom, sinom kćeri i njezinim momkom.

Došli smo na Mladifest. Zamolili su mene i mog sina da dođemo i damo svoje svjedočanstvo. Bilo je prekrasno! I za mene je to bila još jedna stepenica na putu vjere. Po povratku je veliki dio mene povjerovao i nekako spoznao jer to nije baš… Sve je ovo izvan ljudskog dosega, neshvatljivo je baš.  Značaj ovih događanja je velik, ogroman.

Jedina stvar koja povezuje, zajednički nazivnik barem dvoje ljudi koje poznajem, a koji su trebali već davno umrijeti je ovo mjesto.

Kada sam se vratio u Ameriku, u meni je to raslo, daleko od izvora, razmišljao sam o tome i pričao, a potom i sreo ljude koji su doživjeli najveća moguća čuda… Čudesa poput onih mojih prijatelja koji su već trebali umrijeti, nestati prije 20 godina.

A oni su još tu. I nakon povratka, ni najpametniji doktori na svijetu ne mogu to objasniti.

Zato je to teško pobiti i zato se naše mišljenje mijenja od ‘ne, to nema smisla’, zatim ‘to mi je nekako čudno’, pa sve do onoga: Nepobitno je! Objasni mi to, jedina stvar koja povezuje, zajednički nazivnik barem dvoje ljudi koje poznajem, a koji su trebali već davno umrijeti je ovo mjesto.

Jučer sam susreo još jednu ženu koja je imala tumor na mozgu, trebala je umrijeti, došla je ovamo u kolicima, a otišla odavde na svojim dvjema nogama.

Pobij to, pobij ako želiš, pokušaj smisliti neko drugo objašnjenje, nazovi to slučajnošću, pretvori u bilo što, ali kada najbolji doktori iz navodno najboljih bolnica na svijetu kažu: ‘Ovo je čudo i nema drugog objašnjenja, to je čudo je jer si po svemu trebao umrijeti.’

Tako smo zaposleni, sve je ajde, ajde, ajde; daj, daj, daj i, odjednom, sve je stalo.

Rekao bih da moje iskustvo nije bilo poput nekog prosvjetljenja koje su neki doživjeli, a znam da mnogi jesu. Malo mi je čudno to reći, ali moje iskustvo je bilo više naučeno, ali ja nisam tako pametan i ne učim baš puno. Zapravo sam odbacio ono otprije naučeno i prestao tražiti fizičke, opipljive stvari, a pronašao ljude koje sam mogao dodirnuti, koji su danas živi, koji će ti u detalje reći tko su i što su kao ljudi. Jedini razlog zašto su oni i danas tu je što su došli ovamo i potom primili čudo. Znate, ja sam… Malo sam po naravi nediscipliniran, ali Bog je smatrao prikladnim u moj život poslati ženu koja nije takva. Mi smo jako različiti na mnogo različitih načina. I tako, cijelo to putovanje nas je dovelo, odnosno mene je dovelo do toga da steknem naviku promišljanja, umjesto da se uvijek ljutim. Znate, biti oženjen i živjeti cijeli život s jednom osobom može biti izazovno i, umjesto da se ponekad uznemirim, jer se nekada ipak uznemirimo, nismo savršeni, zaista krenem promišljati ili moliti za svoju ženu.

Ne želim se uznemiravati i osjećam kako su ovo mjesto  i moje putovanje u vjeri općenito povezani. Znate, život je život, puno se toga događa na svijetu i mi smo upravo doživjeli neviđena vremena i ne znam hoćemo li ikada kao društvo moći gledati na bilo što na isti način.

Za mnogo ljudi bilo je to užasno i teško, ali, znate, takvo nije bilo i moje iskustvo. Ja sam s obitelji igrao na karte, sa svojom ženom i djecom, a to nisam činio ne znam koliko godina. Tako smo zaposleni, sve je ajde, ajde, ajde; daj, daj, daj i, odjednom, sve je stalo.

A čovjek jedino može biti ono što ispovijeda da je i biti još vjerniji ili živjeti u strahu i trepetu, a mi smo odabrali put vjere.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne