18.4 C
Međugorje
30.07.2121.

Kateheza fra Petra Ljubičića: Međugorje je mjesto velikih obraćenja, a to Gospa želi

„Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati.“ (Mt 7, 16a) naziv je on-line kongresa o plodovima Međugorja u zemljama španjolskog govornog područja. Ovaj Iberoamerički kongres održan je posljednjeg vikenda u svibnju. Trajao je dva dana, a prvog dana katehezu je održao i fra Petar Ljubičić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije, trenutno na službi župnog vikara u Vitini, dvadesetak kilometara udaljenoj od Međugorja.

On je više od deset godina bio na službi u Međugorju, a govorio je o svom iskustvu Međugorja s početka ukazanja i danas. Tu njegovu katehezu mogli ste čuti u današnjim Međugorskim minutama, a u nastavku je prenosimo u cijelosti.


 

Kad nas Gospa zove i uči da molimo srcem, to ne znači moliti iz običaja i iz navike nego s ljubavlju, s povjerenjem, pouzdano, čista srca, onako kako Bog to od nas očekuje. Moliti srcem, čvrsto vjerovati u Boga znači biti siguran da će Bog uslišiti naše molitve i da će nam darovati ono zbog čega dolazimo ovamo, na ovo milosno mjesto.

Međugorje je za mene milosno i čudesno mjesto, mjesto molitve, čudesnih obraćenja, mjesto gdje su mnogi našli ono što su čitavog života tražili. Međugorje je mjesto mira, oaza mira. Kad netko dođe ovamo – uvijek ima čežnju vratiti se ponovo. Zašto? Zato što se ovdje nešto čudesno dogodilo. Nebo se otvorilo, došla nam je naša nebeska Majka Marija, Kraljica mira.

Upravo mir je ona vrednota koju svi trebamo. Bez mira ne možemo biti radosni, sretni i zadovoljni. Mir je ponajveća vrjednota koja se sastoji od punine života, punine radosti, punine sreće. Da bismo imali mir i mogli biti sretni i druge usrećivati, potrebno je – kako nam kaže Gospa – svaki dan se obraćati, čvrsto u Boga vjerovati, pokoru činiti i moliti srcem, moliti s ljubavlju. Tko to shvati ovdje, na ovom milosnom mjestu, on je sve shvatio, shvatio je onu glavnu poruku koju Međugorje daje i dariva svima.

Poznajem jako puno onih koji su ovdje bili jer sam ovdje osobno bio deset i pol godina. Tih deset i pol godina svoga života ne mogu nikada zaboraviti.

Mnogi su Bogu zahvalni što su došli ovamo, što su našli vjeru, što su našli smisao svojim patnjama, svojim križevima, svom životu uopće. Zato mnogi znaju reći: Bez Međugorja ne bih mogao zamisliti svoj vjerski, pravi istinski život. Postao sam osvjedočeni, pravi vjernik, otkad sam bio ovdje i molio se na Brdu ukazanja, na Križevcu ili u ovoj divnoj prostranoj međugorskoj crkvi. Zato moramo biti Bogu zahvalni za sve ono što se ovdje dogodilo. Ovdje su se dogodila čudesna obraćenja. Samo Bog dragi zna koliko je milijuna ljudi došlo, koliko je našlo mir srca i koliki su odlučili živjeti novim životom.

Poznajem jako puno onih koji su ovdje bili jer sam ovdje osobno bio deset i pol godina. Tih deset i pol godina svoga života ne mogu nikada zaboraviti. Vidioce nisam poznavao prije nego se Gospa počela ukazivati. Nekoliko prvih dana nisam mogao biti tu jer sam pripremao krizmanike – prvi, drugi i treći razred srednje škole – za krizmu. Kad sam peti dan došao ovamo – a došao sam navečer s jednim svećenikom – on je imao prilike razgovarati s Vickom i Ivankom. On je bio otvoren, ja sam samo šutio i slušao. Upitao je Ivanku: „Ivanka, je li Gospa ovako lijepa kao što si ti?“ A Ivanka je jako lijepo izgledala… Ona se nasmijala i kaže: „Moj velečasni, kad bi ti vidio Gospu, poželio bi odmah umrijeti da bi je ponovo vidio!“ To sam zapamtio, to mi je ostalo nekako jako u sjećanju.

Vidioci su oni koje je Gospa izabrala, koje je Bog izabrao da nam preko njih uputi poruku. Ni oni sami to nisu mogli očekivati. Za njih je to bilo iznenada i neočekivano. Meni osobno upravo to je pomoglo. To su doživjeli naši vjernici, dječaci i curice koji su tu živjeli. Ja ni u jednom trenutku nisam mogao pomisliti da oni izmišljaju, da ne znaju što se događa. Oni – zdravi i normalni – vidjeli su, imali su taj dar, tu milost da vide nešto nadnaravno, nešto što nije od ovoga zemaljskoga svijeta, i to su nam prenijeli. „Vidjeli smo Gospu.“ Ako zdrava, normalna osoba to kaže, što možemo drugo nego joj darovati povjerenje i povjerovati da je to doista tako.

Uvijek sam volio našu nebesku Majku Mariju, a pogotovo kad sam ovdje bio nazočan i doživio, iskusio tolike hodočasnike koji su mi se osobno povjerili, koji su mi rekli da im je Gospa zaista u životu pomogla i da bez nje ne mogu zamisliti svoj budući život. Zato sam osobno Bogu zahvalan za sve one milosti, za sve one darove, za sva ona čudesna zbivanja koja se događaju ovdje, na ovome mjestu.

Vidioci su oni koje je Gospa izabrala, koje je Bog izabrao da nam preko njih uputi poruku. Ni oni sami to nisu mogli očekivati. Za njih je to bilo iznenada i neočekivano. Meni osobno upravo to je pomoglo. To su doživjeli naši vjernici, dječaci i curice koji su tu živjeli. Ja ni u jednom trenutku nisam mogao pomisliti da oni izmišljaju, da ne znaju što se događa.

U vremenu ove pošasti koja je snašla ovaj svijet, koja je snašla tolike – a mnogi su se već i preselili u vječnost – pozvani smo da ozbiljno shvatimo ovo milosno vrijeme, ovo vrijeme obraćenja, vrijeme molitve, vrijeme našeg duhovnog čišćenja, vrijeme naše odluke za Boga.

Hodočasnici znaju reći, i to mi je drago čuti: „Međugorje je zaista milosno mjesto gdje možeš iskusiti, doživjeti da te Bog voli i da ima s tobom svoj plan. I onda ti to pomaže obratiti se.“ Međugorje je mjesto velikih, potresnih obraćenja, a to je ono što i Gospa želi, jer kad je čovjek obraćen, kad je ispunjen milošću Božjom, on je spreman na sve. Može se odricati, može činiti čudesne stvari. Vjera se sastoji upravo u tome da se otvoriš Bogu, da se predaš njemu, da imaš povjerenja u njega i dopustiš mu da te vodi. Zato je iznad svega bitno i važno da dolazeći ovamo rastemo u vjeri, toj velikoj kreposti bez koje nema ni pravog obraćenja ni istinske molitve.

Kad nas Gospa zove i uči da molimo srcem, to ne znači moliti iz običaja i iz navike nego s ljubavlju, s povjerenjem, pouzdano, čista srca, onako kako Bog to od nas očekuje. Moliti srcem, čvrsto vjerovati u Boga znači biti siguran da će Bog uslišiti naše molitve i da će nam darovati ono zbog čega dolazimo ovamo, na ovo milosno mjesto.

Meni je ovdje iznad svega bilo važno vidjeti da se ljudi koji dođu ovamo lako skruše. Oni koji možda nisu živjeli svoju vjeru kako bi trebalo, ovdje su našli milost koja im je pomogla da povjeruju u Boga i da počnu moliti srcem kao što Gospa želi. To ljude mijenja. Ima ljudi koji su godinama išli na svetu misu, ali to nisu doživljavali ni proživljavali svojim srcem ni s ljubavlju. Nisu shvaćali da je to riječ Božja koja im je upravljena i da je tu Isus Krist, Božanski Spasitelj koji se za nas žrtvuje, koji nam sve dariva i očekuje od nas da mu uzvratimo svojom ljubavlju, svojom vjernošću.

Međugorje je mjesto velikih, potresnih obraćenja, a to je ono što i Gospa želi, jer kad je čovjek obraćen, kad je ispunjen milošću Božjom, on je spreman na sve. Može se odricati, može činiti čudesne stvari.

Ovdje kao nigdje drugdje doživljavao sam potresne ispovijedi. Čovjek dođe i kaže: „Mene je Gospa dvadeset, trideset, četrdeset godina čekala da baš tu učinim ono što Bog od mene očekuje, da tu ostavim sav svoj grešni život i da počnem živjeti milosnim životom.“ To se ne da izreći ovim siromašnim riječima tako da mnogi kažu: „Ono što sam ovdje doživio ne mogu izreći riječima jer su previše siromašne. Ja to proživljavam, ja to nastojim živjeti i pokazati drugima da danas možeš biti istinski osvjedočeni vjernik – katolik.“

Poznajem mnoge svećenike koji su rekli da su imali kriznih trenutaka u svome životu, ali kad su ovdje ispovijedali i vidjeli kako ljudi mole, kako doživljavaju i susreću Boga, i u njima se nešto čudesno dogodilo. I kažu da su još više zavoljeli svoje zvanje i da su postali spremniji žrtvovati se za svoju braću i sestre. A ovdje je više od tisuću ljudi – mnoge od njih osobno poznajem jer sam bio deset i pol godina ovdje – otkrilo zvanje kojim se služi Bogu i braći ljudima. Mnogi koji su živjeli gotovo bez Boga kažu da su ovdje susreli i pronašli Boga i da su se odlučili biti potpuno Božji i da su mu se posvetili u svećeničkom ili redovničkom životu. Evo, i to je znak da je Bog ovdje na poseban način na djelu. Čudesno.

U vremenu ove pošasti koja je snašla ovaj svijet, koja je snašla tolike – a mnogi su se već i preselili u vječnost – pozvani smo da ozbiljno shvatimo ovo milosno vrijeme, ovo vrijeme obraćenja, vrijeme molitve, vrijeme našeg duhovnog čišćenja, vrijeme naše odluke za Boga.

Uvijek je bilo problema, poteškoća, raznih bolesti, no ova pošast ja zahvatila, zadesila većinu ljudi. Mi smo pozvani da i ovo iskoristimo za svoje dobro. Ja bih rekao onima koji dolaze i koji su u mislima i srcem ovdje: Pretvarajmo svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe osobno i za svoju braću i sestre. Bog nam dariva svoju milost ne samo u Međugorju, nego i diljem svijeta gdje god se čovjek otvori, u Boga povjeruje, njemu se preda, od njega očekuje pomoć i čudesnu moć. Zato svaki čovjek može pretvarati svaki trenutak svog života u trenutak spasenja za sebe i za svu svoju braću i sestre. To je moja poruka i mislim da je to upravo ono što i naša nebeska Majka želi. Ona je sama rekla: Želim sve vas imati u raju, draga djeco! Živite tako i dođite k meni s darom svetosti.

Ako nastojimo biti sveti, dobri prema svima, moliti za obraćenje svih – to je najsigurniji put prema svetosti, prema spasenju. Živimo ovaj život i on nam je darovan kako bismo njime zaslužili vječnost, raj za koji smo stvoreni.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne