U korizmenom vremenu župa Međugorje i Informativni centar Mir Međugorje pripremaju Korizmene meditacije srijedom. Prve srijede u korizmi međugorski župnik fra Marinko Šakota govorio je o postu, a o tome nastavlja i u drugoj svojoj katehezi govoreći o duševnoj i duhovnoj dimenziji posta. U nastavku je prenosimo u cijelosti, a možete je pogledati i na našem youtube kanalu uz glazbenu pratnju fra Zvonimira Pavičića.
Polusatne meditacije još će pripremati fra Stanko Mabić i fra Ante Vučković.
Jedan od sudionika posta na seminaru u Kući mira pita fra Slavka Barbarića: «Oče Slavko, Vi nam govorite kako nam post pomaže da pronađemo mir, ali kad ja postim, nervozan sam, ljutim se na članove svoje obitelji, na svoju suprugu i djecu. Zar nije bolje da ne postim pa da ne budem nervozan nego da postim i budem nervozan?» Fra Slavko mu odgovara: «Najbolje je da postiš i ne budeš nervozan.» A onda je dodao: «Kad bi na svijetu bili nervozni samo oni ljudi koji poste, na svijetu bi bilo malo nervoznih ljudi.»
Dakle, što je s onima koji ne poste a nervozni su, ljute se na druge, psuju…? Ne čini nas post nervoznima i nemirnima nego nam pomaže da otkrijemo uzroke nervoze i nemira.
Kraljica mira uči nas da post služi miru – kako miru u čovjekovu srcu tako i miru u obitelji i miru u svijetu. «I danas vas pozivam da molite i postite za mir. Kako sam već govorila i sad vam ponavljam, dječice, samo molitvom i postom mogu se zaustaviti i ratovi. Mir je dragocjen dar od Boga. Tražite, molite i dobit ćete ga.» (25. 2. 2003.)
U govoru o postu polazimo od činjenice da su čovjeku potrebne hrana i piće. I sâm Isus ne misli da je ljudima potrebna samo duhovna hrana. Dapače, On ima puno sućuti prema ljudima koji su zbog duhovne gladi došli slušati ga u pustom kraju. «Onih se dana opet skupio silan svijet. Budući da nisu imali što jesti, dozva Isus učenike pa im reče: ‘Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me i nemaju što jesti. Ako ih otpravim gladne njihovim kućama, klonut će putom. A neki su od njih došli iz daleka.’» (Mk 8, 1-3) Isto tako, kad je oživio Jairovu kći, Isus ne zaboravlja potrebe njezina tijela. «On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti. (Mk 5, 43)
Postom (odricanjem od hrane i pića) mi ne obezvrjeđujemo hranu i piće! Jer oni su darovi Božji! Nego ih nanovo otkrivamo! Kao dar!
No, osim hrane i pića za tijelo čovjeku je potrebna hrana i piće za dušu, jer nije čovjek samo tijelo niti je stvoren samo za ovaj svijet. Zato Isus sotoni, koji želi reći da su nam potrebne hrana i piće samo za tijelo, odgovara: «Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.» (Mt 4, 4) Stoga se u postu ne zaustavljamo na površini, na brizi oko tijela nego ulazimo u nutrinu i trudimo se oko higijene duše.
Zbog navika i navezanosti u nama nastaje prisila da jedemo i pijemo više nego što nam treba, da skupljamo stvari koje nam nisu potrebne. Apsurd je da možemo misliti kako je s nama sve u redu, kako smo slobodni, a zapravo smo postali robovi navika i navezanosti koje nam govore: «Moraš uzeti; moraš piti alkohol; moraš biti netko u očima drugih; moraš kockati; moraš gledati televizor i mobitel; moraš imati više i više…» Navezani na stvari stojimo pod prisilom: «Nosi te kolače s mojih očiju! Ne mogu ih gledati a da ih ne uzmem. Nosi te cigarete s mojih očiju! Ne mogu izdržati a da ne zapalim. Nosi se od mene! Ne mogu te gledati ni slušati a da se ne uzrujam.»
Gdje je rješenje? Pobjeći od stvari i ljudi ili ih udaljiti od sebe? Post nas uči izdržati! Fra Slavkov je stav: «Tko nauči živjeti sa stvarima, može živjeti i s ljudima.»
Post je put iz ropstva u slobodu kroz odricanje. «Vi ste, dječice, slobodni izabrati dobro ili zlo. Zato vas pozivam: molite i postite.» (25. 1. 2008.) Nauči li čovjek kroz post živjeti sa stvarima, a da ne uzme sve što mu se nudi i što poželi, bit će sposoban živjeti, biti strpljiv s ljudima i onda kad ga obuzme nervoza, ljutnja… Tako u nama jačaju nutarnje snage, jer se učimo strpljenju i čekanju. A upravo te duševne snage (strpljivost, čekanje, ne uzeti odmah sve što poželi, izdržati u nadi kad je teško) današnji čovjek lako izgubi. Slabljenjem duševnih snaga postajemo nesposobni nadvladavati poteškoće na koje naiđemo u životu (na studiju, u obitelji, na poslu, kad se pojavi križ…).
Po čemu se vidi gubitak, odnosno nedostatak duševnih snaga? «Na primjer, da se očajava odmah kada se nađe u teškoj situaciji… Mnogi na primjer počinju uzimati drogu, jer nemaju duševnu snagu da se suprotstave drogi.» (fra Slavko B.)
Jesu li duševne snage jake ili slabe pokazuje se osobito među bračnim partnerima. «Nitko ne ženi čovjeka kojega ne ljubi. Ali postoje mnoge rastave. Zašto? Možda ne mogu podnijeti svoga partnera u jednoj posebnoj točci. Nemaju snagu da drugoga podnesu i oproste mu – obitelj se razara.» (fra Slavko B.)
Nauči li čovjek kroz post živjeti sa stvarima, a da ih ne dodirne, da njima ne robuje, da bude strpljiv i onda kada nema (sve) stvari, odnosno da ne uzme (sve) stvari koje poželi, bit će sposoban živjeti, biti strpljiv s ljudima i onda kad vidi njihove nedostatke, slabosti, pogrješke, kad vidi trun u oku drugoga pa je u trenutcima ljutnje i nervoze u kušnji da ga izvadi.
Simone Weil nam kaže: «Može biti da porok, pokvarenost i zločin gotovo uvijek predstavljaju pokušaj čovjeka da pojede ljepotu, da pojede ono što bi trebalo samo gledati. Eva je to započela. Ako je ona time što je pojela onaj plod prouzročila čovjekov pad, onda bi za spas čovječanstva bilo potrebno suprotno ponašanje, gledanje ploda bez da ga se jede.»
U tom smjeru treba ići i odgoj djece i mladih u postu. Djeca ne trebaju postiti kao odrasli o kruhu i vodi, ali dobro je da roditelj kaže svome djetetu: «Ova čokolada je tvoja. Danas je petak, zato je nemoj danas pojesti. Ostavi je za sutra.» Tako učiš dijete da bude strpljivo, da umije čekati, da se ne udovolji svakoj želji koja se u njemu javi.
Isus traži od učenika da imaju samo dvije haljine, jer to je potrebno. Ali ne više! Kroz post se oslobađamo prisila ne dopuštajući im da zagospodare nad nama. «Isključite televiziju i ostavite različite stvari koje vam nisu korisne.» (13. 2. 1986.) Postom u nama jača riječ dosta: Dosta ovisnostima i prisilama!
Tako se u nama širi prostor nutarnje slobode, zbog čega se onda možemo drukčije postaviti prema prisilama i reći: Ne moram uzeti alkohol, ne moram kockati, ne moram psovati, ne moram nervozno reagirati, mogu bez toga i toga živjeti…
Filozof Diogen jeo je kruh i leću. Vidio ga je filozof Aristip koji je udobno živio, jer se ulagivao kralju. Reče mu Aristip: «Nauči se biti podložan kralju i nećeš živjeti od tog bijednog jela, kruha i leće.» Odgovori mu Diogen: «Nauči se živjeti od kruha i leće pa se nećeš morati ulizivati kralju.»
Kraljica mira nas opominje da Zli postoji, da nas želi pokoriti, ali nas uči da se sili Zloga možemo oduprijeti. «Sotona vam pokušava nametnuti svoju moć. Nemojte mu to dopustiti. Ostanite čvrsti u vjeri, postite i molite.» (16. 11. 1981.)
U kojem smislu post pomaže u borbi protiv sotone? «Grgur Veliki primjećuje da đavao, budući da je čisti duh, nema potrebe za materijalnim bogatstvom i da ga on rado prepušta nama. Ta velikodušnost ima samo jedan cilj, a to je da nas može bolje uloviti: može nas imati putem naših imanja; može nas držati na uzici pomoću stvari, na koje smo vezani. Najbolji je dakle duhovni štit odricanje od svjetovnih dobara. Golost je naš najjači oklop.» (Fabrice Hadjadj)
Post je pomoć u stjecanju golosti. Postiti znači ogoliti se, ostaviti sve ono za što smo se hvatali, u što smo se pouzdavali, čime smo se osiguravali i u sve većem povjerenju prepuštati se Bogu. Protiv Zmije (simbol Zloga) koja je gola ne možemo se boriti s odjećom, ovisni o stvarima, o egu, nego jedino goli.
Posteći s jedne strane govorimo ne nutarnjem robovanju stvarima i sotoni, a s druge strane govorimo da Bogu, odlučujemo se za slobodu. «U ovo vrijeme želim posebno da se odričete stvari na koje ste se navezali, a štete vašem duhovnom životu. Zato, dječice, odlučite se potpuno za Boga i ne dopustite sotoni da uđe u vaš život preko onih stvari koje vam štete, a i vašem duhovnom životu.» (25. 2. 1990.)
Tako shvaćamo da post nije samo borba protiv Zloga nego nam pomaže da jača naša vjera, naše povjerenje u Boga. «Želim vam zahvaliti od srca na vašim korizmenim odricanjima. Želim vas potaknuti da otvorena srca i nadalje živite post. Postom i odricanjem, dječice, bit ćete jači u vjeri.» (25. 3. 2007.) «Draga djeco, pozivam vas u ovom vremenu na molitvu, post i odricanje da biste bili jači u vjeri.» (25. 1. 2021.)
Post nam pomaže razlikovati između potrebnog i nepotrebnog, između nužnoga za život i pohlepe. Postoje stvari potrebne za život: hrana, piće, odjeća, krov nad glavom… No postoji i višak u stvarima. Postoji i glad imati više. Ta glad čini čovjeka slijepim za ono što već ima.
Na seminaru posta i molitve jedna djevojka je shvatila kako su joj ormari pretrpani haljinama. Neke je samo jednom-dvaput obukla, a u želji da ih stekne zbog njih je roditeljima često «vadila oči». Blagujući kruh i vodu otvarale su joj se vlastite oči da otkrije suvišno koje prije nije vidjela.
Kraljica mira nas poziva na post, da nam se otvore oči za toliko darova koje nam Bog svakodnevno daje. «U ovom milosnom korizmenom vremenu pozivam vas da otvorite svoja srca darovima koje vam Bog želi dati. Ne budite zatvoreni nego molitvom i odricanjem recite Da Bogu i On će vam dati u izobilju. Kao što se u proljeće zemlja otvara sjemenu i urodi stostruko tako će vam i Otac vaš nebeski dati u izobilju.» (25. 2. 2006.)
«Za život je potrebno malo, vrlo malo» govorio je sv. Leopold Bogdan Mandić. Posteći shvaćam: «Ne treba mi mnogo za život. Ne treba mi mnogo da bih bio sretan.» Post nas uči skromnosti i jednostavnosti življenja, a time slobodi. «Bolje je jesti kruh s vodom, nego pitu s nevoljom.» (A. Solženjicin)
Sv. Pavao je primjer čovjeka koji je zadovoljan unatoč životnim poteškoćama. «Govorim to ne zbog oskudice, ta naučen sam u svakoj prigodi biti zadovoljan. Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!» (Fil 4, 11-13).
Ako postoji to više nego što nam je potrebno, naš duševni život može doći u opasnost, jer se možemo naviknuti na to i ne vidjeti ono što imamo, pri čemu se u nama povećava osjećaj da nam treba još više. A sve to nas čini slijepima za bitno i važno u životu. Tako onda ne vidimo više ono «jedno potrebno», o čemu Isus govori Marti, i ono «jedno ti nedostaje» o čemu govori bogatom mladiću.
Post je sličan činu ablatio, kiparovu klesanju kamene gromade kojim odstranjuje višak, ono što je nepotrebno, kako bi došao do lika koji vidi u stijeni. Post je ablatio, odstranjivanje, ostavljanje nebitnih stvari koje nam mnogo zaokupljaju pozornost i oduzimaju vrijeme, kako bismo otkrivali ono što je bitno, jedno i jedino potrebno u životu. Post je postajanje Marijom koja je sjela do Isusovih nogu gledajući ga i slušajući.
Posteći upoznajemo Boga i u nama se budi svijest o veličini i dubini Njegove ljubavi prema nama. «Zato dječice, naoružajte se molitvom i postom kako biste bili svjesni koliko vas Bog ljubi i vršite Božju volju.» (25. 10. 2008.)
Osim što upoznajemo Božju ljubav prema nama, postom se u nama budi i ljubav prema Bogu, glad, potreba za Bogom i želja vršiti Njegovu volju. Isus je primjer takve gladi i žeđi za Očevom blizinom i željom vršenja Njegove volje: «Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo» (Iv 4, 34)
Kraljica mira nas uči da je smisao posta približavati se Isusu. «I danas vas pozivam na post i odricanje. Dječice, odričite se onoga što vas sprječava da budete bliže Isusu.» (25. 3. 1998.) «Želim vas, dječice, sve približiti mom Sinu Isusu, zato vi molite i postite.» (25. 7. 2004.)
Želja za Isusom, za Zaručnikom, biti mu blizu, je smisao posta. «Ivanovi su učenici i farizeji postili. I dođu neki i kažu mu: «Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?» Na to im Isus reče: «Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!» (Mk 2, 18-20).
Post nam je potreban, jer nam mnoge stvari ugrabe Zaručnika, jer nas puno toga udalji od Isusa i od molitve. Postimo kako bismo se vratili Isusu, kako bismo mu iznutra, srcem, bili blizu, bliski, slični.
Isus nas uči kako je za post važno da ne bude čin pred ljudima nego isključivo kao izraz osobnog odnosa s Bogom. «I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.» (Mt 6, 16-18)
Ako postimo pred Bogom koji vidi u skrovitosti, a ne pred ljudima, naš post će postati čin za ljude. U nama će se buditi ljubav prema čovjeku u potrebi. Ako u nama nema ljubavi prema ljudima, jasan je to signal da nam je potrebno obraćenje.
Posteći pobjeđujemo sami sebe, ali ne da bismo mi svojim snagama izvojevali pobjedu – čime bi možda još više jačao naš ego – nego da bismo se sve više predavali Duhu Svetom, da nas vodi, nadahnjuje, oblikuje.
