31.4 C
Međugorje
27.05.2222.

Međugorje ima posebno mjesto u životu mladih ljudi

Nedavno smo, s hodočasnicima iz 13 zemalja svijeta, uz pjesmu i molitvu dočekali novu 2022. godinu. Među mnoštvom koje je ispunilo župnu crkvu sv. Jakova, dvoranu Ivana Pavla II., ali i vanjski oltar, bili su i mladi iz osječkog SKAC-a. Njih 50-ak pristiglo je u Međugorje 31. prosinca, uspelo se na Križevac i navečer sudjelovalo na molitvenom bdijenju i svetoj misi. Sutradan, na svetkovinu Blažene Djevice Marije Bogorodice, 1. siječnja, u jutarnjim satima uspeli su se na Brdo ukazanja, a potom su s nama podijelili svoja iskustva Međugorja.

Zrinka iz Osijeka (33):

„Po ne znam koji put sam ovdje. U Međugorje dolazim od svojih srednjoškolskih dana i poželjela sam i Novu godinu provesti ovdje. U Međugorje se vraćam, zato što Međugorje ima posebno mjesto u mome životu, jer u svojim srednjoškolskim danima, kada sam došla na Mladifest, osjećala sam se kao prazna baterija na mobitelu, a netko me uštekao i napunio do kraja, i to je bilo nešto posebno, gdje sam iskusila snagu svakodnevne svete mise, euharistijskog klanjanja, slavljenja Gospodina, krunice svaki dan, post. Pronašla sam nešto što nisam znala da postoji i što nisam pronašla kod kuće. I onda sam otkrila kako je taj duhovni svijet čudesan, kako više ne želim živjeti bez njega. I onda svaki put dolazim u Međugorje, ponovno i ponovno, kad uhvatim vremena, kako bih dobila ponovno tu snagu i mali poguranac, da idem kroz život sa milostima, koje Bog ovdje obilno sipa.

Zahvaljujući dolasku ovdje, Gospodin je ušao u moj život, dotaknuo me i pokazao mi je da je živ. Osjećam kao da je Marija došla u moj život, i uzela me za rukicu i dovela sebi i upoznala me sa sobom, i onda me samo prošetala i dovela do Isusa i onda me pustila. To je bio njen cilj, mene dovesti mome Gospodinu. I od tada je krenula moja avantura u mome životu, tako da svaki dan kušam milosti koje sam dobila sa prvim obraćenjem, svaki dan se obraćamo, tako da neizmjerni su plodovi u mome životu, prvenstveno mir, vjera, pouzdanje, predanje. Život u hodu s Gospodinom je prekrasan, to je avantura, gdje se svašta događa, bude olujno nevrijeme na moru, a ti si unutar sebe, u miru, znajući tko upravlja tvojom lađom, tako da svaki put kad dođem ovdje u Međugorje, Gospi predam sve ono što me muči, tražim njenu pomoć, tražim njen zagovor, tražim milost da mi isprosi kod Gospodina ono što je ona napravila, a to je da je odgovorila sa DA u svome životu, i ja to želim isto u svome životu, odgovoriti sa DA, na sve stvari koje me dočekaju u životu.

Osjećaji uspinjati se na Brdo ukazanja su stvarno divni. Išli smo moleći krunicu, deseticu po deseticu, svaku postaju i slušali smo razmatranje kod postaje i slavili smo na kraju s jednom pjesmom, i baš sam uspjela, znate kako nam se vrzmaju po glavi razne misli i nakane, molitve i želje. Ovdje sam ih baš uspjela, na svakoj desetici, svaku pojedinačnu nakanu predati Gospi i osjećam kao da je sada sve u njenim rukama, da ja slobodno mogu nastaviti bez ikakvog tereta, u svome životu, jer ništa nije u mojim rukama, nego sam sve predala u njene ruke. Sve bez Gospodina je bez veze i isprazno. Isto vam je tako otići na more, ljetovati, samo se kupati, ići na plažu ili otići u planine, bez Gospodina je sve prazno. Ovo je poseban dar i milost, da se može ući u novu godinu s Gospodinom. Mi smo bili na misi, u dvorani, bilo je prekrasno, i mi smo se poslije svi išli malo i zabavit u pub pored, i sreli smo mlade iz Splita i Rijeke, super smo se proveli i to je to. Ta kompaktnost, i duhovnosti, i naše mladosti, da bude zajedno, e to je onda svrhovitiji i ispunjen život.“

Juraj iz Osijeka (30):

„Prvi put sam došao u Međugorje prošle godine. To je bilo u rujnu. Bio sam u Zadru, na festivalu duhovne glazbe, gdje sam predstavio svoju jednu pjesmu, i nakon toga sam s prijateljicom došao ovdje. Došli smo autom, bili smo umorni, došli smo kasno poslijepodne i nismo imali vremena uspeti se na Križevac, išli smo samo na svetu misu. Meni je ta sveta misa bila predivna, ali mi je još nešto nedostajalo. Prvi poticaj koji sam dobio da dođem ovdje, bio je film „Marijina zemlja“, koji me toliko taknuo, i poticao da ponovno dođem u Međugorje. I kada sam vidio organizirano hodočašće za doček Nove godine, to je bilo to, moram doći. Osjećaj dočekati Novu godinu u Međugorju bio je drugačiji.

Ja sam se prvi put obratio 2019. i ja sam do tada uvijek bio svjetovan. Dočekivao sam Novu godinu vani, s društvom, uvijek je bilo alkohola. Sad mi je bilo, da sam prvi put na misi dočekao Novu godinu i onda kada sam čuo vatromet, za vrijeme propovijedi, ja sam osjetio da je ovo pravi način za dočekati Novu godinu, jer kažu ljudi da onaj s kime dočekaš Novu godinu, s njime ćeš biti ostatak godine, tako da ja želim biti s Kristom ostatak godine, i nadam se da će tako biti. Ja mogu reći da sam ja u ove tri godine doživljavao i Gospu, i Isusa, i na jednoj svetoj misi, koja je bila pola sata, i meni je penjati se na Brdo ukazanja bio jednaki blagoslov kao i sudjelovati svakoga dana na Euharistiji. Ovdje vlada jedan poseban mir. Kada smo završili krunicu, toliko me taj nekakav mir preplavio, nisam više imao straha, nikakvih briga. Koliko god su mi dolazile nekakve misli, koje su me htjele odvojiti, uznemiriti, uvijek su bile odvedene. I na kraju kada sam se uspeo, bio sam pred Gospom i klečao sam, i osjetio sam da moram još nešto, i sjetio sam se zadnje scene iz filma „Marijina zemlja“, kada je reporter stavio svoju kravatu na križ, ja tražim gdje je križ, i okrenem se oko sebe, iza mene drveni križ i otišao sam do Isusa i zagrlio sam Ga, i taj osjećaj, ja to ne mogu opisati, nekakav osjećaj zahvalnosti, meni je suza krenula, niz obraz… Samo sam rekao: „Gospodine hvala Ti što si me doveo ovdje“.

Isidora iz Novog Sada (25):

„Prvi put sam u Međugorju. Za Međugorje sam prvi put čula kada sam imala sedam godina, i za Međugorje me vežu dva trenutka. Jedan potječe od moje pokojne bake, rodom iz Dalmacije, koja je ovdje gradila svoj duhovni put i svoje obraćenje. Bila sam mnogo vezana za nju, tako da sam dio svog prvog hodočašća posvetila i njoj, a drugo iskustva prijatelja, članova obitelji, koji su ovdje dolazili više puta i koji su me uvijek savjetovali, da dođem, tako da sam na ta dva načina povezana za ovo mjesto. Dočekati Novu godinu u Međugorju, bilo je puno drugačije nego što sam imala običaj prije. I ono što je ostavilo poseban utisak na mene, je da sam ovdje proslavila i dočekala Novu godinu u Božjem prisustvu, u prisustvu Bogorodice, ali nekako je poseban doživljaj i to da sam taj trenutak podijelila s nekim, koga nisam poznavala. Uvijek je novogodišnji doček bio u krugu prijatelja i obitelji, ali ovo je nešto potpuno drugačije, da u centru dočeka bude Krist, njegova Majka, i to da se ta milost može podijeliti sa svakim čovjekom, bez obzira odakle dolazi i kojim jezikom govori, to je nekakvo radosno iskustvo, koje se ovdje više osjeća, nego na drugom mjestu.

Prvo što sam zapazila kada sam se penjala na Brdo ukazanja, jest slikovito taj put, i to sam povukla s paralelom da svaki čovjek ima neki svoj put, i svaki čovjek pronalazi mjesto za svoj individualni hod, ponekad bude trnovito, nekad lakše, nekad teže, olujno, lijepo, radosno, tužno, ali ono što je tako, jest da je Bog u svakome koji korača tim putem, i da Ga čeka sa Majkom Božjom negdje na vrhu, za utjehu, za radost i to mi je nekako bilo simbolično, da je svaki put individualan, ali da se osjeća prisutnost drugih, podrška drugih, a najprije blagoslov s Neba. Tako da sve u svemu, jedno jako lijepo iskustvo i sretna sam što sam izabrala ovdje dočekati Novu godinu.“

Cijela svjedočanstva Zrinke, Juraja i Isidore, poslušajte u audiozapisu.

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne