„Na Međugorje se može upotrijebiti evanđeoski kriterij stabla koje daje plodove i koji su neosporno pozitivni. Svjedoci smo ogromnog broja hodočasnika, iznimnog fenomena obraćenja, unutarnjih ozdravljenja itd. Ovdje pristiže veliki broj ljudi koji u potrazi za onim što su izgubili, kao što je primjerice osjećaj za svetost, molitvu, klanjanje, a što im se nudi u Međugorju s jako puno dobrih plodova“, rekao je u razgovoru za Glasnik mira mons. Henryk Hoser, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje te dodao: „Uz to, ovdje se potvrđuje marijanska kristocentrična pobožnost, Marije kao majke Isusa Krista, koja je u podnožju Križa, što upućuje na ispravno štovanje Djevice Marije.“ Zamoljen za intervju mons. Hoser se spremno odazvao. Intervju je prevela i priredila Davorka Jurčević-Čerkez, a s mons. Henrykom Hoserom razgovarao je glavni urednik Glasnika mira Mario Vasilj Totin.
Pandemija korona virusa koja nas je snašla na početku godine ogolila je zablude o globaliziranom svijetu. Svijet, koji je još do jučer s puno buke jurio prema navodno neslućenu napretku, najednom se pokazao slab i ranjiv.
Točno! Pandemija nije razotkrila snagu i jedinstvo ovoga svijeta nego njegovu slabost i razdijeljenost. Pokazala je našu nemoć i paralizirala sve aktivnosti suvremenog društva na ekonomskoj, komunikacijskoj, društvenoj i političkoj razini, što je svojstveno katastrofi u kojoj uočavamo da nismo svemoćni i da nemamo prevlast nad ovim svijetom. Radi se o znaku koji treba iščitati jer smo kao kršćani pozvani da prepoznajemo znakove vremena. Ovo je stoga veliki znak vremena koji ima, usudio bih se reći, apokaliptičnu narav koji je oprečan našim ograničenjima djelovanja i mogućnosti obnove jer nas u suočavanju sa svemirskim i biološkim silama nadilazi.
Živimo u vremenu diktature relativizma koji ne prepoznaje ništa kao definitivno i ne prepoznaje nikakav cilj osim ega i vlastitih želja. Papa Benedikt XVI. je jednom prigodom rekao: „Relativizam se pokazuje kao jedino stajalište koje odgovara današnjem vremenu.“ Takva kultura nas kršćane smatra fundamentalistima i ekstremistima. Kako ostati u istini i biti slobodan?
Diktatura relativizma je pojam koji je uveo papa Benedikt XVI. Riječ je o fenomenu koji na koncu uništava naše društveno tkivo zato što nas lišava svega onoga što je stabilno, što predstavlja naše temelje i korijene, što je izvanvremeno, odnosno svega onoga što je zauvijek provjereno i valjano kroz naraštaje. Sve referentne sastavnice sada su relativizirane. To također znači promjenu našega poimanja stvarnosti koja je posljedica nijekanja postojanja objektivne istine. Mi smo sada postali robovi naših osobnih istina. Svatko ima vlastitu istinu i svatko svoju istinu smatra univerzalnom, zbog čega se potire postojanje jedne istine. Na taj fenomen papa Ivan Pavao II. reagirao je enciklikom pod nazivom Veritatis Splendor (Sjaj istine) u kojoj brani postojanje univerzalne i objektivne istine koja je jednaka za svakog čovjeka i čiji se naziv odnosi na temeljno mjerilo za istinu. Stoga diktatura relativizma predstavlja instrument djelovanja kojim se čovjek lišava prilike za stjecanje svoje slobode. Isus je rekao da sloboda oslobađa čovjeka, što je univerzalna sloboda, dok nam diktatura relativizma nameće parcijalne slobode koje su u skladu s vladajućim snagama u svijetu, s onima koji žele stvoriti globalizirani svijet, ali globaliziran tek na razini profita.
Nalazimo se u krizi gdje čovjek gubi radost i polet jer je njegovo dostojanstvo ugušeno u procesu razvoja tehnike i ekonomije nejednakosti i isključivanja. Kako izaći iz ove krize?
Na to je pitanje jako teško odgovoriti jer bi trebalo toliko toga promijeniti, ponovno pronaći sve ono što smo izgubili. Jasno je da podliježemo odrednicama od kojih su neke sporedne ali koje služe vladajućim snagama. Dakle, tehnološki i ekonomski prohtjevi počinju nama vladati, gušiti nas i od nas stvarati uslužne ljude koji su lišeni svoje unutarnje slobode duha, što nameće tugu i strah. Trebali bismo se obnoviti, ponovno izgraditi. Svaki čovjek mora pronaći svoj identitet i objektivnost, ali i svoju djelotvornost. Svi su ljudi međusobno jednaki, a danas se upravo to niječe, jedna jedina ljudska priroda. Taj zadnji pokazatelj da smo svi ljudi, da dijelimo istu ljudsku prirodu danas se zaboravlja jer se naglasak stavlja na kulturu. No kultura ne postoji, kao što postoji priroda. Postoje tek kulture, u množini, kao što je nacionalna, osobna i sve druge. Stoga postoje kulturološke razlike posvuda po svijetu, ali propuštamo ono što nas ujedinjuje, što znači da se udaljujemo jedni od drugih. To je vrlo kritičan trenutak u kojem se moramo ponovno vratiti onome što je temeljno, što oblikuje naš univerzalni ljudski identitet. Takvo će stanje imati neizbježne posljedice u budućnosti jer u novoj kulturi čovjek postaje model čovjeka, i to oštećeni model. Za nas je vjernike Bog mjerilo naše ljudskosti, posebice Isus Krist koji je model istinskog čovjeka. U svojoj sličnosti s Bogom moramo u sebi pronaći osobine po kojima smo Mu slični. Ta se sličnost ne svodi samo na milosrđe ili pojedinačne sposobnosti kao što su razum ili volja, nego također podrazumijeva sposobnost stvaranja međusobnih odnosa, zato što i Bog postoji u trojstvenom odnosu. Stoga smo i mi dužni stvoriti istinske međusobne odnose kako bismo postigli sličnost s Bogom, odnose koji teže jedinstvu koja će spriječiti raspršenost i udaljavanje.
Zaogrnuta navodnom borbom za ‘ljudska prava’, na svjetskoj pozornici, odvija se kulturna revolucija koja polako prelazi u otvoreni totalitarizam.
Kulturna revolucija na koncu uvijek ima marksistički karakter. Prisjetimo se, primjerice, kulturne revolucije u Kini kojom se nastojalo raskinuti s kineskom tradicijom i svjetovnom kulturom te stvoriti novog čovjeka u sovjetskom stilu. Danas imamo dominantna neomarksistička strujanja kojima se također želi stvoriti novi, drukčiji čovjek koji raskida sa svojom prošlošću, identitetom i vrijednostima koje su bile valjane stoljećima i koje se nepromijenjene prenose naraštajima kao što su temeljna ljudska i druga prava koja su oblikovana po našem ljudskom liku, a koja se danas mijenjaju. Prisjetimo se samo temeljnog prava na život koje se danas na diktatorski način relativizira, a koje je prvo i vrhunsko ljudsko pravo iznad svih drugih prava jer svaki čovjek ovisi o životu, o postojanju. Danas prisustvujemo relativizaciji života zbog čega se čovjek kvalificira kao koristan i nekoristan. Oni koji su označeni kao nekorisni odstranjuju se iz društva. Takva kulturna revolucija u podlozi je svih diktatura kao što je talijanski fašizam, njemački nacizam ili sovjetski komunizam. U načelu se radi o ideji stvaranju novog čovjeka ne u biblijskom i teološkom smislu koji je oblikovan u odnosu na Boga, nego čovjeka koji je oblikovan u odnosu na nametnutu ideologiju.
U ovim vremenima se vodi bespoštedan rat protiv tijela, protiv čovjeka, protiv dostojanstva ljudske osobe, protiv života. Iz dana u dan svjedočimo perfidnim napadima na temeljne istine o čovjeku.
Iza svega očito stoji marksističko zaleđe, ali – kao što sam objasnio u jednom drugom razgovoru – radi se o ideologiji nove klasne borbe koja se odvija na razini biološkog spola, odnosno muškarca i žene. Bog nas je stvorio kao muškarce i žene, a to se danas niječe. Uz to, ne prihvaćamo više darove koje smo primili. Sve se te odrednice promatraju izvana, a riječ je o biološkim odrednicama koje odbacujemo i zagovaramo sociokulturni spol. Stoga dolazi do intelektualnog zastranjivanja i paranoičnih kompleksa zato što se neki mogu izjasniti kao žene ili muškarci a da to bude u proturječnosti s onim što je očito. Novi čovjek koji na koncu niječe svoj prvotni identitet i koji se u tome nameće postaje krajnje nepostojan zato što se radi o dva različita identiteta. Upravo se na toj razini odvija silno duboka i snažna kulturna revolucija.
Sve zlogukije odjekuju riječi fatimske vidjelice Lucije kako će se posljednja bitka za čovjeka voditi preko obitelji.
Obitelj je temeljna zajednica, srž društva, prva škola socijalizacije čovjeka u kojoj se učimo stvaranju odnosa s drugima. Temelji se na odnosu unutar obitelji, između roditelja i djece. Obitelj je također stvarnost bračnog života i jedinstvo u različitosti koje se ostvaruje kroz komplementarnost. Obitelj se može smatrati ikonom zemaljske svetosti. No u današnjem svijetu upravo u obitelji uočavamo pobude Zloga. Sestra Lucija upravo je govorila na tome tragu. Danas se obitelj pokušava razoriti zato što prirodna obitelj, ne samo ona sakramentalna, osigurava vjernost životu, kad govorimo i o supružnicima, odnosno roditeljima i o djeci. Globalnim se procesom pokušava razoriti društvo u kojem je čovjek lišen odnosa koji ga određuju, a koji predstavljaju izvjesnu branu i ono što nas obvezuje. Danas svatko može reći da želi živjeti određenu vrstu slobode koja ga oslobađa od svih odrednica i koja ga čini mobilnim i spremnim na promjene. Na taj se način svatko može promijeniti u ženu ili u muškarca i to će se smatrati ostvarenjem osobne slobode u smislu naše suvremene postkršćanske kulture.
Uvođenjem rodne ideologije u sve segmente društva pokušava li se redefinirati sama antropologija čovjeka?
Da! Riječ je upravo o antropološkom redefiniranju samog čovjeka. Iz razdoblja postmodernizma i postracionalizma prešli smo u razdoblje koje se naziva transhumanizam. To znači da se nameće potreba prelaska granica onoga što je ljudsko i „transgresija“, odnosno kršenje ograničenja. Trenutno se nalazimo u poodmakloj fazi posthumanizma. Čovjek mora funkcionirati kao hibrid, djelomično hibrid biološkog mehanizma, ali sve više i integracijom tehnološkog procesa koji se usađuje u samo ljudsko biće. S jedne strane to djeluje kao oslobođenje, a s druge je strane riječ o višoj sili koja nas čini robovima.
Danas se diljem svijeta raspravlja o ulozi žena i njihovoj ravnopravnosti. I uloga žene u Crkvi postaje sve aktualnijom temom. Kako Crkva doista danas gleda na ulogu i poslanje žene? Muškarac su i žena, zajedništvo u različitosti. Jedno nadopunjuje drugo! Je li u stvarnosti zaista tako?
Identitet žene najvidljiviji je i najbolje definiran iz biblijskog gledišta i naše kršćanske vjere. Uvažavamo da su muškarac i žena u svojem ljudskom dostojanstvu jednaki. To su ista bića u svojoj biti, ali uz poštivanje njihovih anatomskih, fizioloških, psiholoških, ali i duhovnih različitosti. Duhovnost muškarca i žene je različita. Kao primjere možemo navesti svetoga Pavla i svetu Tereziju od Djeteta Isusa.
Nije li feministički pokret koji dominira današnjim društvom zapravo zarobio modernu ženu učinivši je ropkinjom lažnih idola?
Istina je da moderno društvo poništava različitosti između muškarca i žene koje se trebaju poštivati, na čemu djeluje feministički pokret, koji je također vrsta marksizma i koji također uvodi klasnu borbu. Riječ je o borbi između muškaraca i žena. Feministički ideal teži prisvojiti sve muške povlastice i osobine te na taj način odstraniti muškarce kojima pripada sporedna uloga. Žene su te koje žele dominirati, i to žene s muškim osobinama koje se, primjerice bave agresivnim muškim sportovima koji su inače odbojni normalnim ženama. Borbeni sportovi uvijek su bili rezervirani za muškarce jer se u njima pokazuje snaga koja proizlazi iz njihovih tjelesnih osobina koje su plod tih bioloških razlika. Također se danas ističe feminizam koji istovremeno nameće nijekanje majčinstva. Riječ je o ženama koje ne žele zasnivati obitelj ni rađati djecu jer preziru takve vrijednosti, jer uživaju živjeti u interseksualnim i drugim odnosima kakve žele imati. Zaboravlja se da se poziv žene nameće sam po sebi njezinom sposobnošću za majčinstvo. Žena nije samo supruga nego i majka. Ona je nositeljica života. Društvo bi trebalo osigurati svakoj ženi njezino samoostvarenje kao majke jer bez toga nema slijeda naraštaja. Za europske i sjevernoameričke zemlje vrlo je karakteristično da s vremenom plodnost opada zbog čega nema zamjene naraštaja, što je ishod profesionalizacije žena koje su primorane biti jednako učinkovite u korporacijama kao muškarci. Stoga njihovo pravo na obiteljski život nije prepoznato. U nekim se zemljama obiteljski život također smatra profesijom, što je temeljno za opstojnost jednog društva.
Gdje današnje žene i muškarci trebaju tražiti uzor?
Žena treba biti tamo gdje ju muškarac ne može zamijeniti kao takvu. Žensko majčinstvo samo po sebi nameće potrebu zaštite od strane muškarca. On ju treba štititi, donositi joj potrebnu pomoć. Danas postoje dva uzora muževnosti: sveti Josip i Isus Krist. Također imamo uzor ženstvenosti: Djevica Marija koja je također bila majka. Posebno mi je upečatljivo to što su veliki Gospini štovatelji uvijek upravo muškarci: sv. Ljudevit Montfortski, sv. Maksimijan Kolbe, sv. Ivan Pavao II., dok žene prednjače u pobožnosti prema Isusu Kristu, kao što su sv. Margareta Alacoque, sv. Faustina i brojne druge.
Osluškuje li Crkva u dovoljnoj mjeri potrebe današnjeg čovjeka te kako i koliko u tom vidu djeluje?
Osluškuje vrlo pozorno. Dovoljno je pročitati papinska učenja, primjerice Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI., sada pape Franje, kako bismo zapazili da se uvijek radi o reakcijama na trenutno stanje u svijetu. Upravo detaljno iščitavam posljednju Papinu encikliku Fratelli tutti (Svi smo braća) u kojoj postavlja izvanrednu dijagnozu današnjega svijeta. Problem nastaje kada pastoralne vrijednosti ne dopiru do ljudi, jer naše propovijedi općenito prolaze nezapaženo i brzo se zaboravljaju jer se stječe dojam da se ponavljaju iste stvari. U tom je smislu poštivanje katehetskih vrijednosti važno, ali nije dovoljno. Crkva je majka koja podučava svoju djecu, ona je Mater et magistra (Majka i učiteljica) i kao takva treba igrati svoju ulogu, kao što se govori u navedenoj enciklici koja je u tom smislu najuvjerljivija i najpostojanija. No tu je i posinodska pobudnica pape Franje Christus vivit (Krist živi) koja je namijenjena mladima u današnjem svijetu i druge. Dakle, mediji kao što je i Glasnik mira trebali bi učiniti sve da predstave ono čemu Crkva podučava kako bi doprlo do ljudi, o tome kako Crkva iščitava ono što se događa i što nas okružuje – svih fenomena i svega onoga što se zbiva. U tom smislu trebamo surađivati.
Danas bi više nego ikada Crkva svojim životom trebala svjedočiti vjeru u Isusa Krista. Je li Crkva danas u krizi i poprima li, osobito Crkva na zapadu, duh ovog vremena?
Ta se kriza ne odnosi na danas, nego se pojavila odmah nakon II. vatikanskog sabora, točno 1968. nakon objavljivanja enciklike Humanae Vitae (Ljudskom životu) kada su zapadni biskupi nažalost iskazali svoje neslaganje. Od tog trenutka osporavanje papinskih učenja postalo je pravilo na zapadu, kao u Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj i drugdje. Osporavalo se ono što je Pavao VI. iznio u spisu zato što se radilo o jednom papi koji predstavlja autoritet, a na zapadu autoritete ne vole. Svatko ima svoju istinu, autoritet i uzor sazdan po pojedinačnim pravilima. Vidjeli smo kako je papa Ivan Pavao II. smirio tu oluju svojim dugim pontifikatom. Danas se događa drugi val koncilske krize u zapadnoj Crkvi.
Koja je uloga mladih u današnjem svijetu?
Uloga mladih je važna, premda treba naglasiti da je mladenaštvo prolazna životna faza. Nismo mladi cijeli život i kada odrastu, današnji će mladi svojim idejama oblikovati svijet na svoj način. Ako mladi nisu primili ispravan odgoj, čovječanstvo se nalazi u opasnosti da nestane. Ovdje treba istaknuti jednu činjenicu koju ste također ovdje spomenuli, a to je problem medijskog linča. Današnji mladi postaju medijski proizvodi u kojima djelomične informacije pobuđuju puno emocija. Ne radi se o uobičajenim emocijama izazvanim razlučivanjem dobra i zla. Stoga se mladi ne mogu izgrađivati. Oblikuju neusklađene zamisli u kojima im nedostaje mudrosti. Dakle, ono što odlikuje nove naraštaje izostanak je mogućnosti spoznaje i istinskih vrijednosti. Nedostaje im slobode jer su ovisni o različitim medijskim spravama, doslovno zalijepljeni za svoje mobitele i računala od malih nogu. Gube sposobnost za pamćenje vrijednih informacija. Sve informacije koje ih zanimaju događaju se u jednom času i prolazno im se serviraju na raznim poslužiteljima, zbog čega gube unutarnji ustroj i sposobnost trajnog učenja.
Što se univerzalna istina više relativizira, stječe se dojam da je mladi više traže.
Da, traže istinu, ali ne pronalaze autoritete kojima mogu vjerovati. Autoriteti im postaju medijske zvijezde, ali istinski autoritet je poništen nakon revolucije 1968. koja je bila usmjerena protiv svega onoga što je bilo istinski vrijedno. Sada je problem u tome što mladi imaju široku lepezu mogućih izbora, ali im nedostaju kriteriji za biranje. Ne mogu razlučiti što je dobro, a što loše, što je to što donosi dugoročne plodove, što je to što uopće donosi plodove i tome slično.
Nije li Mladifest upravo ponajbolji primjer da su mladi iskreni bogotražitelji?
Da, Mladifest je dobar primjer u konačnici zato što mladi na njemu tragaju za promjenom i u toj se potrazi okupljaju u jako širokoj zajednici koja broji desetke tisuća pristiglih iz cijeloga svijeta koji pjevaju iste pjesme, na isti način iskazuju vjeruju, ali po povratku se opet rasipaju. Dakle, ta zamisao Ivana Pavla II. o svjetskom festivalu mladih je sjajna, ali to je tek manjina ukupnog broja mladih. Ipak i ta manjina može unijeti promjene oko sebe u svojim sredinama i pokazati da još uvijek postoje zone zdravih mladih.
Papa Franjo Vas je imenovao posebnim izaslanikom, a potom apostolskim vizitatorom Svete Stolice za Međugorje. Prošlo je dovoljno vremena kako bi ste stvorili jasniju sliku o svemu što se u Međugorju događalo i događa. Možete li ukratko našim čitateljima prenijeti svoje dojmove? Što je za Vas Međugorje?
Službeno, Međugorje je samo jedna župa, župa svetoga Jakova, bez dodatnog nazivlja. Nije ni biskupijsko ni državno ni međunarodno svetište. Međugorje je u potrazi za samim sobom. Proteklo je 40 godina od početka takozvanoga međugorskog fenomena tijekom kojih se oblikovala izvjesna fizionomija Međugorja. U biti, ovo je mjesto koje ne prelazi granice jednog sela, ali koje je poznato u cijelome svijetu, što je samo po sebi fenomen. Međugorje uistinu , iako bez službenog naziva, posjeduje dimenziju međunarodnog svetišta. Veliki problem za Međugorje predstavlja još uvijek nedefinirana situacija u vezi s Gospinim ukazanjima. Dugo se vremena odvijaju rasprave između velikog broja pristalica i protivnika, što stvara sukob koji se razvija već 40 godina i koji je u podlozi opreznog stava koji je zauzela Sveta Stolica. No polako se sitnim koracima napreduje prema ispravnom razlučivanju. Vjerujem da je jedna etapa u tome i moje imenovanje apostolskim vizitatorom, što otvara mogućnost pristupa i nadzora nad ispravnom praksom pobožnosti, što je vrlo važno. Na koncu, papa Franjo je ove godine uputio poruku mladima okupljenima na Mladifestu. To su sve mali ali važni koraci kojima se teži normalizirati ovdašnja situacija. No moramo biti strpljivi.
Papa Pavao VI. je nakon Vatikanskog sabora objavio apostolsku pobudnicu Marialis cultus, u kojoj upućuje na ispravnu i zdravu pobožnost prema Mariji. Je li marijanska pobožnost koju ste ovdje zatekli bila u skladu sa smjernicama Crkve?
Na Međugorje se može upotrijebiti evanđeoski kriterij stabla koje daje plodove i koji su neosporno pozitivni. Svjedoci smo ogromnog broja hodočasnika, iznimnog fenomena obraćenja, unutarnjih ozdravljenja itd. Ovdje pristiže veliki broj ljudi koji u potrazi za onim što su izgubili, kao što je primjerice osjećaj za svetost, molitvu, klanjanje, a što im se nudi u Međugorju s jako puno dobrih plodova. Uz to, ovdje se potvrđuje marijanska kristocentrična pobožnost, Marije kao majke Isusa Krista, koja je u podnožju Križa, što upućuje na ispravno štovanje Djevice Marije o kojem je govorio papa Pavao VI. u pobudnici Marialis cultus, a što je osmišljeno i u osmom poglavlju konstitucije II. vatikanskog sabora Lumen Gentium. Taj spis upućuje na mjesto Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja i u životu Crkve. Sve ono što se događa u Međugorju u skladu je s normama tog štovanja zapisanima u Marialis cultus.
Usudio bih se reći da je vidljivo da Međugorje danas nudi model nove evangelizacije koja nas uči da se okrenemo prema uzoru ispravne Crkve, kao i načinu života kršćana koji trebaju biti aktivni u Crkvi i koji trebaju živjeti milost posvećenja koristeći sredstva posvećenja koja Crkva pruža – Extra ecclesiam nulla salus (Izvan Crkve nema spasenja).
Oče nadbiskupe, potječete iz naroda koji je po mnogo čemu sličan nama Hrvatima i u kojemu je također snažno prisutna marijanska pobožnost. Što za Vašu vjeru i duhovnost znači Blažena Djevica?
Oblikovan sam po marijanskoj pobožnosti još od djetinjstva. Uvijek sam bio pod zaštitom plašta Blažene Djevice Marije koja me je naravno usmjeravala prema Isusu Kristu. Ona je također duhovna majka mojeg svećenstva. S Djevicom Marijom sam u nekoj vrsti sudioništva jer je u središtu moje pobožnosti. Kao muškarcu, za mene je to lakše ostvariti nego možda nekoj ženi. Sretan sam što mogu vidjeti što sve Djevica Marija čini za nas kako bismo napredovali i kako u tome uspijeva. Danas se ukazuje kao žena iz Otkrivenja koja se bori protiv zlog duha koji se oslobodio, jer sve ono što se događa u današnjem svijetu, a o čemu smo govorili, nadahnuto je silama tame. Specijalnost Zloga je unošenje podjela i osuda, što znači da nam kultura mržnje nanosi zlo za sve ono što dobro činimo.
Jednom ste rekli da su Gospina ukazanja u Međugorju značajno drugačija od prijašnjih. Što je ovdje specifično drugačije u odnosu na druga svetišta?
Svako mjesto marijanske pobožnosti ima svoje posebno ozračje. Ljudi koji ovdje dolaze neprestano mi ponavljaju da im je ovdje posebna tišina i mir. To je ono što jasno mogu osjetiti. Takvu tišinu i mir ne mogu osjetiti na drugim mjestima u svijetu. Tišina ne postoji jer smo uronjeni u buku, a također nema ni mira, ni u obiteljima ni u narodima ni među narodima, dakle u čitavom svijetu jer vladaju sukobi. Uz to, očito je da se ovdje uče ispravnom štovanju. Ljudi se ovdje osjećaju prosvijećeni i zbog ovdašnjih žitelja. Ovdje susrećemo vjernike koji mole u krugu obitelji, što je običaj koji je posvuda nestao. Trenutno nema hodočasnika, ali crkva je uvijek puna već od šest sati ujutro. Postoji čvrsta linija prijenosa tradicionalne, pučke vjere kod ovdašnjih žitelja, što je izazov za hodočasnike koji ovdje dolaze i što ih izgrađuje, a čemu svjedoče i u kontaktima s ljudima kod kojih odsjedaju tijekom svojeg boravka.
Ovdje hodočasnici susreću neke prakse i pobožnosti koje su, nažalost, u zapadnoj Europi gotovo iščeznule. Uz pobožnost klanjanja pred Presvetim sakramentom, pobožnost križnoga puta, osobito je snažno izražena praksa sakramenta ispovijedi.
Sakramentalna praksa ispovijedi velika je posebnost Međugorja. Nigdje na svijetu nema toliko ispovijedi kao ovdje, čak ni u velikim svetištima kao što je Fatima. Ovdje ispovijed za pridošle hodočasnike predstavlja veliku milost i novost, sakrament koji ponovno otkrivaju.
Nakon što je papa Franjo dopustio organiziranje službenih hodočašća, hodočašća sada mogu organizirati ne samo svećenici, nego i biskupi i kardinali te ovdje slaviti misu na svečan i javan način. Je li to znak da je Međugorje izišlo iz svojevrsnog egzila?
Da, Međugorje je službeno izašlo iz izolacije. Imali smo priliku ovdje protekle godine susresti kardinale i druge visoke crkvene dužnosnike iz Rima i drugih mjesta, kao što su kardinal De Donatis i nadbiskup Fisichella. To je očito veliki znak potvrde dobrog i ispravnog puta na kojem se Međugorje nalazi.
Komisija za Međugorje koju je predvodio kardinal Ruini dala je pozitivno mišljenje o autentičnosti prvih ukazanja između 24. lipnja i 3. srpnja 1981. God. 2017., za poljsku Katoličku informativnu agenciju (KAI) dali ste sljedeću izjavu: „Konkretno govoreći, moguće je priznanje prvih sedam ukazanja, onako kako je to predložila komisija kardinala Carmilla Ruinija.
Ne mogu komentirati izvješće kardinala Ruinija jer ga nisam imao priliku pročitati. Tu su vijest prenijeli posebice talijanski mediji. Rečeno je da postoji mogućnost priznanja prvih sedam dana ukazanja, ali tu je također više od 40 000 pojedinačnih ukazanja koja uostalom još nisu prestala. No ono što je obilježje prvih ukazanja je to da su svi vidioci bili zajedno, što pruža mogućnost za provjeru ukrštenih svjedočanstava. Sada su svi vidioci na različitim mjestima.
Dovodi li to izvješće pod sumnju sve ono što se nakon tih prvih ukazanja događalo do današnjih dana?
Ponavljam, izvješće kardinala Ruinija nisam imao priliku pročitati. Ukazanja se analiziraju, ali se radi o pojavama koje se ponavljaju i u kojima se podsjeća na ono što je već rečeno, a što ih svrstava u neku vrstu „dodatnih“ ukazanja. Moram istaknuti da se osobno ne zamaram problemom ukazanja.
Iako ste pri preuzimanju službe u Međugorju naglasili kako se s vidiocima nećete susretati do susreta je ipak došlo. Kakav su dojam na Vas ostavili vidioci?
Da, vidioce sam susreo dva puta, one koji su bili ovdje. Prvi put je to bilo 2017. prije preuzimanja svoje službe, a drugi put nedavno. Nisam ih želio susresti zbog ukazanja nego jednostavno u sklopu svoje pastoralne službe kako bih ih upoznao. Svatko od njih živi obiteljskim i kršćanskim životom. Moj dojam je da su vrlo simpatični, obiteljski, obični ljudi.
U jednoj je poruci ovdje Gospa rekla da je došla nastaviti djelo koje je započela u Fatimi.
Moguće je fenomen sagledati s te točke gledišta, ali i La Salette primjerice ima isti apokaliptični karakter gdje se predviđa budućnost i gdje nas se upozorava na potrebu obraćenja radi izbjegavanja nedaća. U Fatimi je to bilo jako snažno 1917., u vrijeme sovjetske revolucije, konca I. svjetskog rata koji je odnio puno žrtava i prije II. svjetskog rata koji je izbio jer se ljudi se očito nisu obratili. Sada smo također u opasnosti sukoba velikih razmjera.
Možemo li reći da su ukazanja uvijek odgovor Neba na potrebe Zemlje?
Dakako, to je aktualizacija Objave Isusa Krista koji je također sve to previdio u Evanđelju. Također, Otkrivenje svetoga Ivana govori o onome čemu smo danas svjedoci. Stoga se i u Fatimi i u Kibehu i na drugim mjestima ukazanja predviđaju određena zbivanja. Gospa nam se obraća kako bi nas upozorila da budemo pozorni jer ćemo u protivnome svi stradati.
Gdje vidite Međugorje u novoj evangelizaciji koju Crkva toliko naglašava?
Naglasio bih da Međugorje upravo jest primjer nove evangelizacije, koja se odnosi na potrebu pronalaska onoga što smo izgubili. Druga stvar je sposobnost iščitavanja znakova vremena, ono što nam trenutno stanje kao kršćanima poručuje. Trebamo uočiti prilike i opasnosti u današnjem svijetu. Upravo je to nova evangelizacija kojom se u obzir mora uzeti ono što se oko nas zbiva.
„Za Međugorje postoji samo jedna opasnost: da ga se ne prepozna.“ riječi su velikog teologa 20. stoljeća Hansa Ursa von Balthasara. Postoji li zaista opasnost da se Međugorje previdi odnosno da se njegovi plodovi ne prepoznaju?
Ne znam hoće li biti priznato ili neće, ali i ako ne bude priznato u smislu ukazanja, pobožnost Djevici Mariji treba i dalje njegovati, jer opasnost da se Međugorje previdi ne postoji. Ovdje postoji dinamika koja je vrlo snažna i koja privlači ljude koji neprestano dolaze sa svih strana svijeta, iz svih zemalja, od južne Amerike do Južne Koreje.
Iako je kako ste i sami rekli papino službeno odobrenje hodočašća u Međugorje veliki korak prema konačnoj odluci, na rješavanje statusa Međugorja će se vjerojatno čekati još neko vrijeme. Hoće li Međugorje biti svetište ili pak mjesto ukazanja ili nešto drugo?
Moramo pričekati da vidimo.
Koje su daljnje smjernice i što je to još potrebno razvijati u Međugorju kako bi se moglo još kvalitetnije duhovno i materijalno skrbiti o hodočasnicima?
Potrebno je jednostavno nastaviti krčiti put prema otajstvu naše vjere. Ovdje je prisutna praksa molitve krunice koja nam pomaže u tom prepoznavanju otajstva vjere. Također je potrebno nastaviti ponovno naučiti moliti, klanjati, sudjelovati na Euharistiji i živjeti sakramentalni život. Na koncu, Međugorje je veliki poziv na sveti život.
Naš časopis čitaju vjernici diljem svijeta. Što im možete poručiti?
Ono što im mogu reći jeste: Dođite u Betlehem! Jer, Betlehem su posjećivali ljudi koji su činili temelj društva, oni najsiromašniji i najodbačeniji, pastiri, a na koncu i oni veliki kao što su magovi, kraljevi, svi oni koji su imali moć i znanje u svojim rukama. Svi su dolazili kako bi se poklonili onomu koji je bio naviješten kao Knez mira, kojeg je pak rodila Kraljica mira.
