Otac Ruairi O Domhnaill prvi je put došao u Međugorje sa 16 godina. To putovanje mu je preokrenulo život. U Međugorju je doživljava stvarnog, opipljivog, živog Boga. U najnovijem videu iz serijala Plodovi Međugorja, otac Ruairi prenosi priču o svom svećeničkom pozivu koji je dobio u Međugorju. Ostala svjedočanstva pogledajte na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje.
U Međugorje sam došao sam. Imao sam 16 godina, kao Irac nisam nikoga poznavao ovdje. Ovo je bila Jugoslavija, komunistička zemlja, iza Željezne zavjese.
Moji roditelji su bili jako, jako zabrinuti na pomisao da ovdje dođem sam. Moj otac je jednom trebao doći ovamo poslovno, ali bio je suviše prestrašen da dođe, pa su bili jako zabrinuti što njihov 16-godišnji sin, šesto od sedmero djece, sam kreće ovamo i nikoga ne poznaje, ali ja sam pošao i drago mi je da sam došao.
Ali taj tjedan koji sam proveo ovdje je sve promijenio. Preokrenuo je ili pokrenuo moj život, kako god, no potpuno me promijenio. Kada su me roditelji pokupili u dublinskoj zračnoj luci po povratku, sjećam se da sam im rekao da su Bog i Gospa u Međugorju tako stvarni, da sam mislio da ako ispružim ruku, mogao bih ih i dodirnuti.
Bilo je to iskustvo Boga koji je stvaran, opipljiv i živ. Nekoliko tjedana nakon povratka iz Međugorja bio sam u crkvi na nedjeljnoj Misi, čitanje iz Evanđelja govorilo je o učenicima na putu u Emaus. I čim je svećenik pročitao taj redak gdje učenici kažu: Nije li nam srce gorjelo dok je putem hodao i objašnjavao nam Pisma? To je točno opisalo ono što se meni dogodilo u Međugorju.
Jer, kada bi ljudi dolazili ovamo, govorili su da ovdje vlada veliki mir. Za mene je mir bio skoro prepasivna riječ da opiše moje iskustvo ovdje. I zato, te riječi, nije li nam srce gorjelo dok je putem hodao – to je baš ono što sam doživio tu u Međugorju.
Sjećam se prve nedjelje nakon hodočašća u Međugorje, išao sam na nedjeljnu Misu u župu sa svojim bratom i kada smo ušli u crkvu, ovo je istinita priča, brat mi je rekao: Ruairi, Ruairi, molim te, prestani!
A ja sam rekao: S čime? On odvrati: Pa znaš već što izvodiš, molim te, prestani, jako me sram! A ja sam rekao: Shawni, ne znam o čemu govoriš. A on je odgovorio: Prestani se svima smiješiti!
A ja nisam ni bio svjestan da to činim. Ja sam samo nosio taj duboki doživljaj radosti iz Međugorja, duboki doživljaj radosti zbog Božje prisutnosti, doživljaja da me Bog poznaje i voli. I to je ono što je za mene značio prvi posjet Međugorju.
Kada sam se vratio iz Međugorja s tog prvog hodočašća, samo sam se htio vratiti što sam prije mogao, pa sam se vratio… Taj prvi put bio je travanj – Uskrs i onda sam se vratio sljedećeg listopada. Svima sam govorio o Međugorju, mislim da im je to bilo jako naporno jer nisam mogao pričati o ničem drugom.
Potom su stigli i moji roditelji, došli su veoma brzo, a uskoro je i cijela moja obitelj hodočastila u Međugorje. I moja odluka da postanem svećenik usko je povezana s Međugorjem.
Kada sam prvi puta bio ovdje, Gospa se ukazivala u župnom uredu, i svake bi se večeri ljudi okupili ispred župnog ureda, mi bismo molili krunicu, a svjetlo bi se u sobi upalilo kao znak Gospina dolaska.
I jednog dana jedna žena iz grupe mi je nakon ukazanja pristupila, plakala je i rekla sljedeće: Ruairi, moram ti nešto reći, tijekom ukazanja ugledala sam te i odjednom se sve zamračilo, samo si ti bio u krugu svjetla.
I rekla je da je čula glas koji je rekao: Ruairi će postati svećenik. Hm, kada sam ja odrastao, svećenici su živjeli kao na pijadestalu, i imajući takvu predodžbu o svećeništvu ja ne bih mogao prihvatiti da sam i sam pozvan.
Imao jesam želju za svećeništvom, ali nikako ne bih mogao prihvatiti da me Bog zove u svećenike jer sam imao tako uzvišeno poimanje svećeništva, tako da je to za mene bilo posebno snažno iskustvo.
Kada sam se u listopadu vratio, jednoga sam dana šetao poljima iza crkve. Te večeri tri su žene iz Irske klečale u polju i gledale u sunce govoreći: Gledajte, sunce se vrti, vidite li?
A ja sam im uzvratio: Pa ako dovoljno dugo gledate u sunce, ono će se početi vrtjeti.
A jedna od žena se tada veoma razljutila, spočitala mi je to i bila jako, jako ljuta.
Kasnije te večeri jedna od druge dvije žene me upitala: Je li te našla ona žena? Htjela je razgovarati s tobom, a ja sam pretpostavljao da se valjda želi ispričati jer su njezine riječi bile neprimjerene, pa sam rekao: Ne, nisam je još vidio. A one su upitale: Pa možeš li se naći s njom sutra nakon Mise? Ona stvarno mora porazgovarati s tobom.
I sljedećeg dana nakon sv. Mise našao sam se s njom, povukla me na stranu i rekla: Ruairi, tako si me razljutio jučer i kada si otišao, u sebi sam se pitala: Zašto ti ljudi idu u Međugorje ako nemaju vjere?
I rekla je da je potom čula veoma poseban glas koji je rekao: Ali on će postati svećenik.
I to je bila već druga potvrda za moj put. I, konačno, zaređen sam 20. lipnja 1998., a taj dan objedinio je dva blagdana. Blagdan Prečistog Srca Marijina, nisam ja birao datum, nego moj biskup, a on nije ni znao da je taj blagdan.
Međutim, ja sam osjećao da mi Gospa ukazuje kako će njezino Bezgrješno Srce trijumfirati u mome životu. Unatoč svim poteškoćama na putu prema svećeništvu. Bio je to i spomendan irskih mučenika koji su u mom duhovnom životu također bili veoma bitni.
A moja prva župa je jedina crkva u Irskoj koja se zove Crkva irskih mučenika. Tako da je Međugorje imalo vrlo važnu ulogu na mome putu prema svećeništvu i kasnije. Predivno je bilo jutros na Misi, glavni predslavitelj je bio mladi svećenik, zaređen prije dvije godine, vlč. David Vard, koji je ljudima rekao: Prvi put sam došao ovamo sa 17 godina, ovaj svećenik me doveo, pa je to i za mene bilo posebno jer kada je on imao 17 godina, ja sam u njemu vidio sebe. I predivno je bilo vidjeti ga kako slavi Misu jutros u Međugorju.
Ono što me uvijek oduševi u Međugorju je da je Međugorje najzad ipak župa, pa živi kao i bilo koja druga župa, ima isti raspored i dužnosti bilo koje župe.
Ali ono što se možda slabije njeguje u našim odnosima i poslovima u mjesnim župama je ovdje veoma živo, primjerice iskustvo euharistijskog klanjanja. A mnogi ljudi po povratku ističu da je ono bilo vrhunac njihova boravka u Međugorju.
Mnogi ljudi koji možda nikada nisu ozbiljno razmišljali o činjenici da je Isus zaista prisutan u Euharistiji, tijekom klanjanja ovdje postaju svjesni žive istine nauka naše vjere.
I kada dođemo na Misu, kakav odjek odgovora vjernika! Znate, Gospa nas je ovdje zamolila da živimo Misu i ljudi ovdje stvarno žive Misu, stvarno mole Misu u Međugorju, tako da je to posebno upečatljivo i dirljivo onima koji dođu. Sjećam se jednoga mladića kojega smo doveli prije nekoliko godina i on mi je rekao da svaki puta kada bi se tu pričestio, vrativši se na svoje mjesto, oči bi mu se napunile suzama.
Rekao je: Znate, to mi se nikada nigdje nije dogodilo. Objasnio sam mu da je ovdje doživljaj Boga tako jak i vjera ljudi je također tako jaka da ne možemo ostati netaknuti kada se ovdje okupimo.
Samo ta stvarnost da je Isus živ, da je prisutan i dolazi nam u Euharistiji. Vrlo, vrlo važna stvar je zauzetost vodiča koji nam pomažu ovdje u Međugorju, njihova predanost, osjećaj zvanja u vlastitim životima, to je vrlo, vrlo znakovito; Zatim, molitva u Međugorju, molitva se uvijek podrazumijeva: Da sve započinjemo i sve završavamo s molitvom. A ovdje se jako puno moli što je također veoma znakovito.
Mi moramo biti molitvena crkva i to je ono što dolazi iz Međugorja, ta trajna molba da budemo ljudi molitve. Ona kaže da je molitva temelj našeg mira. Molitva je temelj našeg mira. U Irskoj puno ljudi doživljava da im mir izmiče.
Diljem svijeta, a sada i u Irskoj, najveći problem među mladima je anksioznost, tjeskoba. To je ono što oni trpe, to je opća anksioznost, strah, ne znajući uopće čega se boje, a proživljavaju strah. Ono što Crkva može ponuditi današnjoj Irskoj je taj osjećaj Božje prisutnosti koja odnosi sav naš strah i kada Crkva u Irskoj ponovno postane molitvena Crkva, kada mognemo ljude povezati s Bogom; a to je naša prva uloga – omogućiti susret Boga i čovjeka.
I kada se tome ozbiljno posvetimo, Crkva se podiže. I opet, to je ono što dolazi iz Međugorja, taj trajni poziv: Molite, molite, molite!
