U nedjelju, 4. kolovoza 2024., četvrtog dana 35. Međunarodnog molitvenog festivala mladih u Međugorju svetu misu predslavio je međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, a njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti:
Dragi mladi!
Evanđelja nam često govore o mnoštvu koje je Isusa slijedilo, koje ga je dolazilo slušati i jednostavno biti s njim. Isus je plijenio pozornost naroda i mnogi su ga željeli vidjeti, čuti, neki čak i dodirnuti i uvjeriti se u svetost i moć koja u Njemu prebiva. Današnji evanđeoski ulomak naslanja se na onaj koji smo slušali prošle nedjelje, a govori o mnoštvu koje je Isus nahranio tako što je umnožio kruhove i ribe, tako da se svatko nasitio i ostalo je još viška. Taj višak označava kako Bog nasićuje svakoga koji mu dođe i nikoga ne ostavlja prazna. Tko se god približi Bogu, osjetit će puninu i smisao života koji Bog daruje.
Tu su puninu osjetili i svi ovi ljudi koji s gore umnažanja kruhova sada žure u Kafarnaum kako bi ponovno susreli Isusa i pitali ga da im opet dadne one kruhove koje su jeli. Možemo reći da je Isus pomalo razočaran što su oni razmišljali samo o tome da imaju dovoljno toga kruha za ovaj život. Zato im kaže: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni…“ Koliko god im je taj kruh uzdizao duh prema onome što je odozgo, što je Božje, oni su ipak svoje misli držali na onome što je dolje, na zemlji. Isus traži da radije tražimo ono što je gore, na nebesima. To Crkva vjerno prenosi u svakoj euharistiji kad nas svećenik poziva: „Gore srca!“, a mi odgovaramo: „Imamo kod Gospodina!“ Uzdižemo ih Gospodinu.
Dragi mladi, i mi smo ovdje jedno mnoštvo. Nismo masa, jer masa je nešto neodređeno, skupina ljudi okupljena iz različitih interesa. Mi smo mnoštvo okupljeno s jednim interesom: želimo Gospodina, želimo njegov kruh, želimo se hraniti njegovim Presvetim tijelom.
U svakoj euharistiji Gospodin nas hrani i svojom riječju. Ova čitanja što su nam navještena, ona nisu samo spomen na nešto što je bilo davno. Ovo nije sat povijesti i učenje o Isusovu životu. Ovo je Božja riječ. Mi kažemo živa riječ. A što to znači? Živa je jer nije mrtvo slovo na papiru, nije samo jedan zapis iz povijesti, nego je riječ koju Bog upućuje nama, ovdje i sada. Tko god kaže da Bog šuti i ne objavljuje više svoju riječ ljudima, taj nije otkrio ljepotu euharistijskoga zajedništva i milinu riječi koje su potekle s ovoga mjesta i koje neprestano teku te tako obznanjuju Božju ljubav prema nama. Bog nas nikada ne ostavlja, nego nam se uvijek obraća svojom riječju. Što nam Bog danas govori?
Prvo: on se brine za nas. U svakome trenutku vremena on se brine za nas. Njegova ljubav ne blijedi. Njegovo zanimanje za nas ostaje zasvagda. Bog se ne može promijeniti. On ne može odjednom prestati voljeti čovjeka. On neprestano ljubi čovjeka. I onda kada čovjek mrmlja, kada ne vidi koliko mu darova Bog daruje, on i tada ne odustaje od čovjeka. Primjer su nam Židovi koje je Gospodin izveo iz Egipta. U jednome trenutku, zbog zemaljskih briga, oni su zaboravili na nebeska obećanja, i ono zemaljsko je prevladalo u njihovim srcima, te su počeli mrmljati na Gospodina. Imali su osjećaj da ih je Bog izigrao, a imali su pred svojim očima samo one nepotrebne brige, dok ih je Gospodin vodio u Obećanu zemlju. I nama je to opomena, braćo i sestre, da se pored ovozemaljskih briga – koje su kudikamo neznatnije od onoga što nam Bog priprema – ne bismo udaljili od Božjega plana, od njegove volje. Kako ću znati da sam se udaljio od Boga? Ako mrmljam protiv Boga. Ako sam nezadovoljan. Tada jednostavno gubim povjerenje u Njega, da me On vodi pravim putem.
Kršćani trebaju biti ljudi vjere, a ne oni koji mrmljaju na Boga. Slijepo Bogu vjerovati pa i onda kada se čini da je sve protiv nas i protiv Njega, kada se čini da su sile ovoga svijeta jače od Gospodina. I tada treba ustrajati u vjeri. Što znači jedno moje životno razočaranje, jedan pad, pred onim obiljem kojemu me Gospodin vodi? Trebamo uvijek sebi ponavljati: ne ću kukati, ne ću mrmljati, ništa mi nije teško, s Bogom ću hoditi kroz ovaj život!
Naš Bog je veličanstven. Nema riječi kojima bismo ga opisali. Sve što pokušavamo reći o Njemu malo je jer on nadilazi naše riječi i našu logiku. On nas toliko ljubi da ne odlazi od nas ni kada mrmljamo, niti onda kada ga mi zaboravimo, kada zaboravimo na njegova obećanja, na savez koji smo sklopili s njim. On je i tada pored nas. Pored nas je čak i onda kada griješimo. Zapljuskuje nas i tada svojom milošću ne bismo li se kako othrvali grijehu i shvatili da nam jedino on daruje život. I onda kada tražimo čudesa od Njega, on ih čini pred našim očima, neprestano nam iskazujući svoje milosrđe.
Dragi mladi prijatelju, jesi li ikada mrmljao na Boga? Jesi li ikada bio nezadovoljan načinom na koji se nešto odigralo u tvome životu? Možda ti Bog nije ispunio želju za koju si molio… No to sigurno nije zbog toga što te on nije čuo ili što te možda ne voli kao druge. To je zbog toga što želi da svoje srce uzdigneš prema nebu, gore gdje On prebiva, gdje su vječne radosti i pravi smisao. Opet ponavljam: što znači jedno moje životno razočaranje, jedan gubitak, pored neprolazne radosti koju mi Bog daruje?
Kako Bog reagira na probleme svoga naroda u pustinji? Daruje im kruh s neba. Na zemaljske probleme djeluje darom s neba. A Isus Židovima jasno kaže da kruh Božji silazi s neba. U ovoj riječi „silazi“ prokazuje da je on taj kruh nebeski – taj dar s neba – koji je sišao na svijet i koji nasićuje svakoga čovjeka. Tko to shvati i tko se tome preda, taj ne će ogladnjeti nikada. Isus je Božje rješenje za svaki naš problem. On koji je sišao s neba, da nas povede u nebo. Ako imaš problem, idi Isusu, traži Isusa, hrani se njegovim tijelom, i pomoći će ti nadvladati sve životne prepreke.
Na to nas zapravo poziva i sam Isus kad kaže: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ Što je dakle potrebno? Doći Isusu. Kako se dolazi Isusu najsigurnije? Po Crkvi. Po sakramentima u kojima nas susreće. Pogledajte koliko nas je ovdje. I svi smo došli Isusu. I to je taj prvi korak. Njemu doći. I što onda? Isus kaže: „tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ Potrebno je vjerovati Isusu. Kako se vjeruje? Kao što dijete vjeruje mami ili tati kad mu pružaju ruku i zovu ga da napravi svoj prvi korak. Dijete vidi da su roditelji malo udaljeniji od njega nego inače. No u srcu osjeća da ga oni ne napuštaju, i unatoč daljini osjeća toplinu ljubavi koja ga ohrabruje da može zakoračiti znajući da će ga ruke roditelja dočekati. To je vjera, braćo i sestre. Baciti se u Božje ruke, u Božji zagrljaj.
Mi smo ovdje došli Gospodinu. Njega susrećemo u ovom divnom sakramentu euharistije. Susrećemo ga kao onoga koji nam prašta grijehe, koji nas podiže svojom riječju i koji nas hrani svojim tijelom. Daruje nam nebeski kruh, da se u mnoštvu prijetnji, strahova i razočaranja ne prepadnemo i ne pogubimo, nego da uvijek idemo za onim kruhom nebeskim, da uvijek težimo za nebeskim stvarima, za onim Srcem koje i naša srca uzdiže i vodi u nebo. Ako te je strah, idi na misu. Tu ćeš susresti Gospodina. On će ti sve objasniti. On će te ohrabriti. Otvorit će ti nove vidike. On će te nahraniti. On će ti život sačuvati i u nebo dovesti. Amen.
