Moj se život jako promijenio. Može se reći da se moje zvanje, moje drugo zvanje, zaista rodilo u Međugorju. Nisam na početku rekao da sam iz svojega mjesta krenuo nakon jednog vrlo tragičnog događaja.
Dr. Stefano Rotondo nakon tragične smrti zaručnice, nekoliko mjeseci prije planiranog vjenčanja, pridružio se vojsci. Dok je služio kao vojni liječnik pridružio se svom zapovjedniku na hodočašću u Međugorje. Tijekom tog putovanja Stefano je shvatio da je stavljanje Boga na prvo mjesto u životu najljepše i najsnažnije iskustvo koje čovjek može doživjeti. U svojim nas porukama Kraljica Mira često poziva na osnivanje i pridruživanje molitvenim skupinama. Stefano se odazvao tom pozivu te je zajedno s još dvije obitelji, osnovao molitvenu skupinu koja je tijekom godina rasla i doživjela mnoge plodove.
U nastavku pročitajte ili poslušajte Stefanovo svjedočanstvo za serijal Fruits of Medjugorje (Plodovi Međugorja) koji priprema Marija Jerkić i saznajte kako mu je Međugorje promijenilo život i dovelo ga do otkrivanja njegovog drugog poziva. Ostala svjedočanstva objavljena u ovom serijalu pogledajte u na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje, a dostupna su i na našoj web stranici.
Došao sam u Međugorje u ožujku 1987. jednom slučajnošću koju zovem Božjom intervencijom. U to sam vrijeme bio vojnik u svojstvu vojnog liječnika u Trevisu. Nakon isteka službe u jednom mjestu poslali su me u jednu drugu vojarnu, no treba spomenuti jedan detalj. Prethodnu večer bio sam kod jednog svećenika na ispovijedi u jednoj crkvi koja je, slučajno, posvećena sv. Stjepanu. I svećenik don Gino Stradiotto mi je tada rekao: Nakon ove ispovijedi, doktore, reći će vam da idete u Međugorje. Odite!
Sutradan ujutro vraćajući se u vojarnu zapovjednik me odjednom poslao u drugu vojarnu na službu. I prije nego sam preuzeo službu vojnog liječnika, otišao sam u časnički klub po kavu. Izlazeći iz kluba susreo sam jednog bojnika koji mi je rekao: Poručniče, pripremite se jer idete sa mnom za Međugorje.
…kada sam došao u Međugorje, sjećam se rečenice koju mi je rekao jedan dragi prijatelj: Prije nego kreneš, uzmi krunicu. Drži je uvijek u džepu jer će ti pomoći da shvatiš smisao svoga života.
To me iznenadilo, pa sam rekao: Ma, bojniče, vi možda poznajete onog svećenika iz centra Trevisa. On je rekao: Ne, nikoga ne poznajem. Nego, pripremite sve jer idete sa mnom u Međugorje. Kada sam došao prvi put u Međugorje, odmah smo otišli u crkvu, bilo nas je četvero. Najviše od svega dirnula me molitva hrvatskog naroda. U to vrijeme nije bilo puno Talijana. Oko crkve sv. Jakova nije ničega bilo. Ali ta crkva bila je puna, posebno obiteljima, djecom, starcima koji su voema mnogo molili. I, da, misu su aktivno živjeli. Mene je dirnulo to zajedništvo i dubina pripadnosti i poziva i zajedništva tih obitelji.
Moj se život jako promijenio, može se reći kako se moje zvanje, moje drugo zvanje, zaista rodilo u Međugorju. Nisam na početku rekao da sam iz svoga grada krenuo nakon jednog vrlo tragičnog događaja.
Bio sam pomagao u posljednjim trenucima svoje djevojke, nekoliko mjeseci prije sklapanja braka. Vidio sam kako umire pred mojim očima nakon što ju je udarilo vozilo na jednoj plaži. I niti mjesec dana nakon našao sam se u svojstvu vojnika, kako mi kažemo, potpuno slomljena srca. Tada moja vjera nije bila postojana, borio sam se i patio na najjače.
Ali kada sam došao u Međugorje, sjećam se rečenice koju mi je rekao jedan dragi prijatelj: Prije nego kreneš, uzmi krunicu. Drži je uvijek u džepu jer će ti pomoći da shvatiš smisao svoga života.
Ovdje u Međugorju polako sam naučio otkrivati smisao života doživljavajući toliko lijepih situacija i stvarnosti. Prije svega, obitelji. Poglavito jedna obitelj koja me primila… Primila me i dočekala kao brata tako da sam se osjećao kao jedan od njih.
Tijekom pripreme za putovanje u Međugorje i po dolasku u Međugorje shvatio sam da mi nedostaje ta bliskost s Bogom. Bio sam vjernik, ali nisam imao vjeru da pobijedim kušnje. Ovdje u Međugorju polako sam naučio otkrivati smisao života doživljavajući toliko lijepih situacija i stvarnosti. Prije svega, obitelji. Poglavito jedna obitelj koja me primila… Primila me i dočekala kao brata tako da sam se osjećao kao jedan od njih.
I tako su mi pokazali kako se živi Evanđelje i Riječ Božja svakodnevno. Božja svakodnevica u vlastitom jednostavnom, realnom životu. Nisu me niti zanimala nadnaravna zbivanja niti sam pitao da budem na ukazanjima. Osjetio sam da je poziv u meni, da se nešto događa u meni. Bio sam ohola, veoma racionalna osoba i sve sam doživljavao po vlastitom sudu i nisam stavljao Boga na prvo mjesto.
Ovdje sam shvatio da je staviti Boga na prvo mjesto i ući u bliskost s Njim najljepše i najmoćnije iskustvo. Prvi put sam došao u ožujku ’87. i poslije sam se uvijek vraćao. Sjećam se i svog drugog posjeta. Moja želja bila je prenijeti tu poruku svima na poslu. I budući da su moj posao bile vojarne, u to vrijeme radio sam u vojarni, pitao sam kapelana je li moguće nastaviti ovo poslanje upravo na ovome mjestu gdje se nalazim. I jednoga dana nazvao me neočekivano jedan zapovjednik, koji me, možda jer je znao da sam bio u Međugorju, a možda i zato jer je i sam želio tamo ići, upitao možemo li organizirati put u Međugorje.
U prvom trenu sam rekao: Ma, Međugorje je jedno mjesto gdje nema ničega, nema komfora kojega imamo mi ovdje. Moramo se svemu prilagoditi. A on mi kaže: Gledajte, želim ići u Međugorje, vi sve organizirajte i – ajmo!
I krunica je za mene postala iskustvo te svakodnevice. Živjeti otajstva, otajstva prihvaćanja Boga svaki dan, primati Boga duboko u svoje srce i reći – Da. Svakoga dana moja se vjera mora obnavljati, svakoga dana moja vjera mora reći DA, uzdati se u Gospodina.
Tada sam u sebi razmišljao o svim poteškoćama, ali u srcu sam odmah počeo moliti onako kako mi je Gospa stavila u srce: Prepusti se volji Božjoj, sve čini po Njegovoj volji!
I krunica je za mene postala iskustvo te svakodnevice. Živjeti otajstva, otajstva prihvaćanja Boga svaki dan, primati Boga duboko u svoje srce i reći – Da. Svakoga dana moja se vjera mora obnavljati, svakoga dana moja vjera mora reći DA, uzdati se u Gospodina.
To je i test vjere. I krenuli smo na put s tim časnikom koji je kasnije postao general i iskustvo koje je on s još nekim svojim doživio na ovome mjestu bilo je veoma snažno i osoba koju smo susreli i koja je promijenila njegov život bio je fra Jozo, tada u Tihaljini.
I taj susret s fra Jozom bio je, da tako kažem, veoma važan za tu osobu. I kako se ta osoba po tom susretu tako promijenila, i meni je pomoglo, pomoglo mi je da promijenim sebe jer nakon tog iskustva s njim, i njegov se život promijenio, promijenio se nabolje i po povratku… To nam je pomoglo da malo više otvorimo vojarne i damo više mjesta molitvi.
Vidio sam u vojarnama mnoga obraćenja, krštenja momaka, krizme, pripremali su se na brak i imali smo vrijeme molitve, krunice, razmišljanja. S mnogima smo znali izaći vani navečer, pričali bismo o vjeri i osluškivanju Božje riječi što nam je omogućilo da upoznamo drugoga i njegove potrebe. Jer za mene Međugorje nije bilo samo neko mjesto, nego potreba da ponovno otkrijem svoju vjeru i pomažem vjeri drugih.
Nisam znao kojim putem krenuti i bacio sam se na molitvu, svim sam srcem molio, hodočastio Majci Božjoj, našoj dragoj Gospi, molio sam je za zaštitu.
Pitao sam Gospodina svim srcem što želi da napravim u životu – da odem u svećenike ili da se oženim…? Sjećam se da sam u tom trenutku uputio pravu zamolbu, i kako uvijek kažem, Gospodin je simpatičan, jako simpatičan, a poput Jakova upustio sam se u jedan izazov.
Nisam znao kojim putem krenuti i bacio sam se na molitvu, svim sam srcem molio, hodočastio Majci Božjoj, našoj dragoj Gospi, molio sam je za zaštitu. Živeći u Trevisu imao sam želju oženiti osobu koja je imala vjere poput mene. I da to bude prije svega žena koja će sa mnom hodati ovim putem i da je iz moga kraja. U šali sam dodao: Visoka s plavim očima.
I, Gospodin je dao više, Gospodin je zaista učinio i više od toga jer je ta žena došla, zaista visoka s plavim očima, no ono što je najbolje je da dijeli svoju vjeru sa mnom. Imamo dvoje djece i Božji potpis je u tome što je rođena 24. lipnja. Za mene je to jednostavan znak jer Gospodin, kada se želi obratiti jednostavnim osobama, osobama koje ga žele razumjeti ili nešto traže, koristi jednostavna sredstva, ne komplicirana.
Promijenili su svoju stvarnost kao seljani koji su od ljudi s polja postali domaćini koji moraju primati hodočasnike. Sve se mijenja, život se mijenja, stil života. I to se dogodilo. Ljudi koji su dolazili bili su smješteni, zbrinuti zahvaljujući upravo tome životnom stilu.
I to je za mene bio znak. I tako, s njom smo započeli ovaj put, najprije u Trevisu osnovavši molitvenu grupu koja je okupila mnoge. Kasnije, kada sam premješten u Messinu, počeli smo skupa trasirati ovaj put. I kada smo uvidjeli da ljudi stvarno žele upoznati Gospodina, naš put, naše trenutke razmatranja po duhovnim vježbama, to smo činili u Međugorju.
Tako smo odlazili i vraćali se u Međugorje, smješteni ne u hotele, nego u obiteljskoj kući, u istoj obitelji koja je mene primila prvi put, obitelj Šego koja je za mene više od obitelji. Ta obitelj primila me onako kako je to preporučila Gospa i ja sam tada shvatio da su oni promijenili svoju stvarnost.
Promijenili su svoju stvarnost kao seljani koji su od ljudi s polja postali domaćini koji moraju primati hodočasnike. Sve se mijenja, život se mijenja, stil života. I to se dogodilo. Ljudi koji su dolazili bili su smješteni, zbrinuti zahvaljujući upravo tome životnom stilu.
I s radošću se sjećam kako se obrok započinjao molitvama Oče naš, Zdravo, Marijo i Slava Ocu, svi skupa! I to me dotaklo jer se blagoslivljala hrana, jelo se posvećivalo i išlo na spavanje ili se hodalo na Brdo, no uvijek s tom Marijinom prisutnošću među nama.
Jedna jednostavna prisutnost, naravno da je bilo poteškoća, ali to je bio put naših života, put s kojim ćemo se kasnije i sami suočiti vani formirao se u to vrijeme. Na jednom od tih putovanja zamolili smo Gospu za pomoć, da nam pomogne uvidjeti je li grupa koju smo osnovali zaista mogla biti dijelom toga puta vjere i Bogu mila.
I sjećam se da nam je jedan svećenik nakon ukazanja prišao i spontano rekao: Znate, Gospa traži da se osnivaju molitveni cenakuli. Pogledali smo se, bili smo tri obitelji i rekli smo si: Ma, možda trebamo pokušati! I od tri obitelji polako smo postali mnoštvo.
Naša djeca s nama su zajedno tražila smisao poruke koju bismo dobili od Majke Božje koja nas upućuje na Evanđelje jer je Majka Božja rekla: Učinite ono što Vam kaže! I u našim molitvenim grupama se tako počinje: Krunicom, čitanjem poruke, razmišljanjem o poruci i završavajući krunicu slušajući Riječ Božju od nedjelje. Susret se održava petkom, a subotom smo svi na Misi.
Naravno, Božji put, osluškivanje Riječi, življena Misa, od službe u župi, služenja drugima, poglavito osobama koje nikada nisu susrele Gospodina i koji imaju probleme ili u braku, ili su bili u zatvoru, do ljudi koji imaju problema s ovisnostima o drogi, bolestima ili neplodnošću.
Dakle, za osobe koje ne mogu imati djecu. I za nas sve je to bio veliki angažman jer mi nismo specijalisti na području vjere. Mi smo osobe koje smo na putu i zamolili smo da hodamo uz Gospodina. To smo stavili u središte, Isus je u centru i kako smo se razvijali, počeli smo si međusobno pomagati i učiti svoju djecu molitvi.
Naša djeca s nama su zajedno tražila smisao poruke koju bismo dobili od Majke Božje koja nas upućuje na Evanđelje jer je Majka Božja rekla: Učinite ono što Vam kaže! I u našim molitvenim grupama se tako počinje: Krunicom, čitanjem poruke, razmišljanjem o poruci i završavajući krunicu slušajući Riječ Božju od nedjelje. Susret se održava petkom, a subotom smo svi na Misi.
Mi smo inače naučili mnogo mudrovati, tako smo navikli, no razmišljati srcem, kako želi Marija, nije jednostavno, teško je prijeći od mentalne molitve na molitvu srcem. Ta grupa, tj. cenakul Marija, Majka Božje slave, trudi se ostvariti i prenijeti to drugima.
Svaki od nas je sudionik i pomaže svećeniku, netko kao liturgičar, netko kao izvanredni djelitelj pričesti netko kao pjevač i voditelj pjevanja i sve u stilu tog osluškivanja Riječi kako bismo pomogli ljudima da osjete tu milost u dijeljenja kruha.
I onda trenuci susreta i druženja kako bismo se tako svi formirali kao osobe. Naravno, cenakul Marija, Majka Božje slave, tako se zove, svjedoči o tolikim plodovima Međugorja. Od Međugorja traje obraćenje, želja. I na kraju imamo i dva svećenika.
Dvojicu od kojih je jedan s nama ovdje i za kojega danas zahvaljujemo jer je imao snažan poziv ovdje u Međugorju. Rekao bih, još jedan svećenik koji je krenuo sa mnom. Sjećam se trenutka, sata i dana kada je donio tu odluku. No, ne samo svećenici, nego i mladi momci koji su izabrali bračno zvanje formirano i osviješteno u Međugorju. U tom smjeru molimo krunicu svakodnevno, te čitamo i osluškujemo Božju Riječ kod kuće, no prije svega – sv. Misa.
Mi smo inače naučili mnogo mudrovati, tako smo navikli, no razmišljati srcem, kako želi Marija, nije jednostavno, teško je prijeći od mentalne molitve na molitvu srcem. Ta grupa, tj. cenakul Marija, Majka Božje slave, trudi se ostvariti i prenijeti to drugima.
