”Milost je uvijek tu, ali u Međugorju ljudi imaju mogućnost da tu milost zaista upotrijebe te iz nje crpe snagu na svome putu.”
Johannes Rothärmel, svećenik je iz Münchena koji je svoj poziv osjetio u Međugorju. Danas, trećeg dana 31. Mladifesta prikazano je njegovo svjedočanstvo, odnosno film iz serijala ”Plodovi Međugorja”. U nastavku donosimo svjedočanstvo i video.
Ja, naime, potječem iz stvarno katoličke obitelji u kojoj je Međugorje već od ranije imalo svoju ulogu. Osobno sam kasnije zvanje, to znači da sam se samostalno zainteresirao za vjeru tek u 20. godini života, s jedva navršenih 20 godina i onda sam tako postao i aktivno usmjeren prema Međugorju.
Da, primio sam iskustvo poziva ili obraćenja. Prije 20 godina na vrlo dubok način doživio sam ljubav Božju, vrlo spontano. To je potpuno promijenilo moj život, Bog je ušao u mom život i jednostavno mi pokazao svoju ljubav i dobrotu. I onda se dogodilo da je moj otac želio putovati u Međugorje, ali nije mogao, pa se za mene ukazala jedna lijepa prilika da uskočim ja.
I tako sam 1998. na ’99., na Silvestrovo, prvi puta došao u Međugorje. Moje prvo iskustvo s Međugorjem bilo je predivno. Kao što sam spomenuo, upravo sam bio doživio to iskustvo Boga. U studenom ’98. osjetio sam da je Bog ljubav na Silvestrovo sam imao čast doći u Međugorje i shvatio sam da je Gospa ta koja mene zove i meni ovdje i dalje želi pomagati na putu moga poslanja.
Nakon što sam iskusio Božju ljubav, znao sam da ću svoj život živjeti aktivno s Bogom, ali nisam još točno znao na koji način, u kojem obliku i s velikim očekivanjima stigao sam ovamo, da jednostavno čujem želi li mi Gospodin nešto konkretnije prenijeti u život. Tada sam ovdje svoje dojmove dijelio s jednom grupom, veoma aktivnom u vjeri. Ušao sam u crkvu, kao što sam rekao, bilo je Silvestrovo, to jest, sve se odigravalo u crkvi i ja sam se nekako Gospi vratio ušavši u tu crkvu.
I osjećao sam se tako sigurno, u sebi sam tih dana u Međugorju gajio veliku zahvalnost za dar obraćenja. I osjetio sam da su se svima, koji su tada bili sa mnnom na putu, dogodili zaista veoma duboki, unutarnji poticaji. Dogodilo se da su i ti ljudi također primili milost Božju da sazrijevaju, da su produbili svoju vjeru i tako smo mi ovdje bili u velikoj radosti i vratili smo se veoma ispunjeni.
Bila je to mala grupa, privatno putovanje s otprilike 10tak osoba i svi smo tada baš puno toga primili. Međugorje je, konkretno, veoma snažno utjecalo na moj život jer sam nakon iskustva obraćenja bio veoma otvoren što se tiče poziva.
Ja još ništa nisam bio odlučio nakon iskustva ljubavi Božje zato jer moji roditelji žive jednu lijepu vjeru, aktivnu vjeru, to jest, susret s ljubavi Božjom za mene nije automatski značio svećenički poziv ili samostanski život, nego sam bio otvoren kada sam ovamo došao.
Ali sam za sebe znao, u slobodi i iz iskustva ljubavi Božje, da ću svoj život živjeti s Bogom i za Boga, bez obzira na koji način će se to događati. I onda smo ovdje na Novu godinu izvlačili svetca godine i moj je ispao sveti Petar i kao geslo ispod bilo je napisano: Pođi za mnom i učinit ću te ribarom ljudi.
I to je za mene bila jedna jako važna rečenica koja me pogodila ravno u srce. Naravno da ne smijemo svoje zvanje razlučiti samo na temelju nekog listića, ali bilo je tako da je moje srce uz to iskustvo Boga već bilo spremno za jedan odgovor, a ta rečenica je bila baš od Boga i po Duhu Svetome posredovana riječ koja me u srce dirnula, tako da sam odlučio, kako sam i sa svojim duhovnikom odredio, da ću svoj život nastaviti u smjeru svećeništva i iz toga je onda moje zvanje izraslo u redovnički život.
Dakle, već to prvo putovanje u Međugorje kompletno je promijenilo moj život i mogu još dodati da sam i kasnije, godinu dana nakon toga, opet imao priliku ići u Međugorje. Opet na Silvestrovo i kada sam se s grupom u busu vraćao doma, pružala se prilika svjedočenja što se kome tijekom tjedna dogodilo ovdje u Međugorju. Bio sam potpuno pod dojmom kakva su predivna iskustva ti mladi ljudi doživljavali sa svojim Bogom. Kako duboko su bili uronjeni u molitvu i kako su se bližili Bogu. I u primanju sakramenata, to je za mene bio nevjerojatan trenutak i odlučio sam, od toga trenutka, da ću vrlo aktivno podržavati hodočašća u Međugorje. I od toga sam trenutka svake godine išao u Međugorje, kako bih kao pratitelj vodio ljude da oni stvarno upoznaju Međugorje.
Ima jedan poznati radijski voditelj na Radio Horebu, velečasni Richard Kocher koi je jednom lijepo rekao: Međugorje je mjesto gdje nebo ima rupu i moje iskustvo ide baš u tom smjeru. U Međugorju su ljudi u prilici da priđu Bogu, da se susretnu s Bogom, da se Bogu približe, dopuste Njegovu prisutnost. To se događa na jedan posve nemoguć način i to je za mene Gospa koja djeluje ovdje u Međugorju.
Ona uklanja zapreke koje nas u svakodnevici ometaju da uđemo u Božju blizinu, jer u tome leži Njezina majčinska snaga zagovora i pomoći u vjeri. Ona nas na neki način prinosi Gospodinu, vodi nas Isusu, svome Sinu, kako to lijepo opisuju tradicionalne molitve. A ljudi koji dolaze ovamo, dolaze s jednom pristupačnošću kao da su svetci jer se toliko tih zapreka iz svakidašnjice, iz njihova uobičajenog života, miče uz pomoć i posdredstvo Majke Božje, tako da su oni slobodni i dostupni za susret s Bogom i za mene je to tajna Međugorja, kao i tajna ispovijedi, koja se ovdje tako duboko shvaća jer sve poteškoće koje mi inače nosimo sa sobom, nestaju posebnom milošću, koja je ovdje u ovom mjestu jednostavno prisutna i ja bih to opisao kao pomoć Majke.
Ljudi ovdje postaju pristupačni, kao da ni sami ne žele propustiti tu milost i to sam ovdje tako često osjetio tijekom svih ovih godina. Već 20 godina dolazim ovamo da je to za mene zapravo stvarnost Međugorja.
To je jednostavno ono nešto marijansko, što se ovdje može doživjeti na jedan izvanredno snažan način. Naravno, i to baš mladi ljudi, ali općenito i sve hodočasničke grupe. Jako je lijepo što su ovdje u Međugorju sakramenti glavni program zapravo cijelog mjesta i kada ljudi ovamo dođu, onda je sasvim normalno otići na ispovijed iz razloga što je uz Gospinu pomoć put za ispovjedaonicu jednostavno već znatno poravnat.
Imamo mogućnost da u svjetlu Duha Svetoga spoznamo vlastiti život i vlastite grijehe, kao što to biva na jednom tako posebnom mjestu. Svako svetište ima također neku svoju posebnu milost, vlastitu karizmu, a u Međugorju je izražena milost svete ispovijedi.
Mislim da je razlika jednostavno u tome, kao što sam ranije rekao, Međugorje nudi mogućnost da se konačno iskreno približimo temi vlastitog života, da se Bogu iskreno otvorimo. To sam sam iskusio kada sam još kao Andreas dolazio ovamo. Na svome putu ostvarenja i sam sam na tako dubok način znao doživjeti ispovijed, pristupiti joj tako iskreno da sam već u ispovjedaonici znao iskusiti tu milost i ljubav Božju i da sada kao svećenik nakon 7 godina svećeništva i dalje ovdje u Medjugorju u tom iskustvu mogu sudjelovati na poseban način.
Ljudi dolaze u ispovjedaonicu i pri tome imaju jedan dobar stav, srca su im duboko dirnuta, to su autentične ispovijedi, to su ljudi koji se stvarno kaju za svoje grijehe, koji su pogođeni spoznajom svojih grijeha, koji se žele obratiti; gdje osjetim da će u nekom trenutku tijekom ispovijedi ljudi zaista nešto promijeniti u svome životu, a to su stvari koje se bez daljnjega ne događaju uvijek u ispovijedi.
Milost je uvijek tu, ali u Međugorju ljudi imaju mogućnost da upotrijebe tu milost i iz nje crpe snagu na svome putu, da tako stoje u svjetlu milosti, u svjetlu Božjem, da iskreno ispovijedaju svoje grijehe, odlučuju se za novi početak, to je ipak nešto jako posebno ovdje u Međugorju.
