Večeras je u dvorani sv. Ivana Pavla II. u Međugorju održana treća po redu župna kateheza kroz došašće. U prvoj župnoj katehezi međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić govorio je o vremenu došašća i njegovom nastanku, u drugoj je fra Jure Barišić govorio na temu ispovijedi, a u večerašnjoj trećoj župnoj katehezi fra Antonio Primorac govorio je o misama zornicama i o ‘drugom dijelu došašća’, odnosno o dijelu došašća koji se u Crkvi spominje od 17. prosinca pa nadalje. Na početku večeri međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić zahvalio je svima na dolasku, a prije samoga početka kateheze, župljani su zajedno u glas otpjevali pjesmu „Padaj s neba roso sveta”. Fra Antonio je nakon toga započeo s katehezom govoreći prvo o svetim misama zornicama i njihovom nastanku.
„Ono što karakterizira naš advent su svakako mise zornice, barem u našem narodu, kada čovjek zapravo bdije. Bdjenje nije samo uskraćivanje sna kako bi se posvetilo aktivnosti duha, nego zapravo ono simbolizira trud i trpljenje u sadašnjosti, ali i čežnju za Božjom prisutnošću. Čežnja za tom ljubavlju je upravo ona koja ispunjava srce vjernika, zato on ima potrebu biti budan i iščekivati Kristov dolazak s posebnom ozbiljnošću. Samo iščekivanje Božića podsjeća vjernika da se Kristov dolazak neprestano događa, onaj u vremenu prije 2000 godina, onaj konačni, te ova bliža priprava za Božić kada se iznova i neprestano sam taj advent događa. Tako je zornica slika kršćanskog iščekivanja i budnosti. Došašće kroz tamu predstavlja zapravo dimenziju smrti, ali se kršćani u budnosti i iščekivanju pripremaju za primanje svjetla, odnosno Kristov dolazak na svijet, odnosno rađanje života. Taj život obasjava smisao ljudske povijesti i svakoga čovjeka. Mise zornice tako su postale navještaj, obećanje i iščekivanje otajstvenog ispunjenja”, kazao je fra Antonio, te nastavio dalje govoreći o nastanku zornica.
„Prije su se slavile mise samo u subotu, mise u ranu zoru, prije dolaska dnevnog svjetla i te mise su bile posvećene Blaženoj Djevici Mariji, a naziv su dobile od latinski „rorate”, od one ulazne antifone prve nedjelje došašća i tako su dobile naziv „zornice” po tom možda najpoznatijem Izaijinom retku koji naviješta dolazak Mesije. Slavile su se najčešće subotom prije svitanja, tako da vjernici koji su bili okupljeni u crkvi dočekali su svitanje i izlazak sunca, i tako na simboličan način po spomendanu Blažene Djevice Marije dočekali su ono istinsko svjetlo, sunce pravde, Krista Gospodina koji je došao da nas spasi. Zbog Marijanskog značaja liturgijska boja je bila bijela, no kasnije je prevladala ljubičasta boja – boja adventa i te mise nisu bile samo subotom, nego su se prebacile na cijeli advent i slavile su se samo uz svjetlo svijeća, a danas Bogu hvala imamo struju, tako da ne treba biti romantika nego misa je istinsko slavlje u kojem svakog dana Krist dolazi da bude među nama prisutan”, kazao je fra Antonio Primorac te dodao kako je tema svjetla središnja tema Božića jer je Kristovo rođenje Božje svjetlo koje obasjava svijet i raspršuje tamu i grijeh.
„Kršćani u budnosti i iščekivanju pripremaju se za primanje svjetla i upravo je ta zornica jedna od najljepših slika kršćanskog iščekivanja i budnosti. U samoj riječi „Adventus” izražava se splet sadašnjosti i budućnosti, i ove zornice upravo u našem narodu su jako posjećene, te su redovno popunjene, krcate i traži se mjesto više. Upravo u tom stavu našeg odlaska na zornice može se očitovati ona radost upravo zbog samog Božića. Advent je vrijeme koje svjedoči da je spasenje još uvijek nedovršeno u konačnom smislu, onaj Kristov dolazak i djelo spasenja koje je započeo upravo će dovršiti onim konačnim dolaskom. Marija se časti kao „zvijezda jutarnja”, to je jedan od naslova koji su kršćani častili u ranoj fazi Crkve. Znamo da planet Venera je na obzorju, najsjajniji je planet koji čak ostaje pred samu zoru i vidi se svjetlost tog planeta, i onda Marija kao Bogorodica budući da je donijela Sunce pravde, budući da je ona pretkazala ono istinsko svjetlo i vrlo rano u kršćanskoj tradiciji se prisvojio taj naslov te su kršćani po toj najsjajnijoj zvijezdi na nebu njoj dodijelili upravo taj naslov. Kao što Venera nagovještava dolazak dana, tako je i Marija nagovijestila dolazak Sina Božjega, Sunce pravde”, kazao je fra Antonio te naglasio da je papa Pavao VI. kazao da je došašće „najmarijanskije” vrijeme u liturgijskoj godini. Fra Antonio je zatim govorio o takozvanom ‘drugom dijelu došašća’, odnosno o dijelu došašća koji se u Crkvi spominje od 17. prosinca pa nadalje.
„Općenito gledano nema nikakve razlike, ali ako budete pratili čitanja, kalendare i časoslov onda itekako vidimo promjenu u naglascima s obzirom na misna čitanja i misne obrasce. Imamo taj prvi dio što je zapravo nagovještaj ponovnog Kristovog dolaska, onog konačnog u slavi, i ovaj drugi je bliža priprava za Božić odnosno neposredna blizina tih naviještenih vremena, točnije svakodnevno približavanje onom milosnom trenutku dolaska Spasitelja u liku malenog djeteta. Također spomendani koji se slave od 17. do 24. prosinca nemaju isti rang kao drugi spomendani, tako da od 17. do 24. ako ima neki jak spomendan bit će samo molitva zborna od tog sveca ili spomena, a sve ostalo se uzima vlastito jer to je jako vrijeme liturgijske godine. Također u čitanjima je redovno to dolazak Sina Božjega, osveta, sud pravedni, sjekira koja je položena na stablo da siječe, sve gori, oganj… i onda od 17. prosinca prvi put čujemo anđelčiće i krilca i sve nešto što nas približava dimenziji samog rođenja Kristova, same svetkovine Božića. Tako da ova čitanja su većinom iz 1. poglavlja Mateja i Luke, ide rodoslovlje, pa zatim navještaj rođenja Isusa Krista, zatim imamo Ivana Krstitelja kao preteču Krista, anđela Gabrijela kod Blažene Djevice Marije, susret dviju majki kada zaigra Ivan od radosti i kada Elizabeta nju naziva „Zdravo milosti puna”, a zašto? Jer se otvorila Riječi Božjoj, jer je prihvatila Božju volju bezuvjetno i bez prigovora. Zatim imamo Marijin veliča i onda Zaharijin hvalospijev”, kazao je fra Antonio te do kraja kateheze govorio o „O-antifonama” čija je tradicija u Crkvi duboka, seže čak u 5. stoljeće, a njih ima ukupno sedam.
„Te anfitone su zapravo kratki stihovi od jedne rečenice, predstavljaju zazive koji s jedne strane se obraćaju Mesiji zazivajući ga te nazivajući ga različitim naslovima, a s druge strane imaju u sebi uključen proročki navještaj o dolasku Mesije iz knjige Izaije. Tako se antifone redom nabrajaju po Mesijanskim naslovima od 17. do 23. prosinca, tu sam Badnjak nije uključen jer već s večerom Badnjaka se slavi rođenje Gospodinovo”, kazao je fra Antonio te na kraju rekao kako se te antifone od davnih vremena među redovnicima čuvaju i imaju posebno značenje kroz tumačenje obrnutog akrostiha na način da ako uzmemo sve antifone: Emmanuel, Rex, Oriens, Clavis, Radix, Adonai, Sapientia, ali obrnutim redoslijedom, dobijemo riječ „ERO CRAS” na latinski, a što na hrvatski znači „bit ću sutra/dolazim sutra”. Time O-antifone na najljepši način izriču značenje drugog dijela došašća i izražavaju duboku nadu i vjeru u Kristov dolazak”, zaključio je fra Antonio Primorac na kraju svoje kateheze, te najavio da će posljednju župnu katehezu kroz došašće za ovu godinu držati fra Ivan Hrkać u srijedu 21. prosinca.
Tekst i foto: Mateo Ivanković
