U Međugorju je postavljeno monumentalno skulpturalno djelo koje putuje svijetom iz privatne zbirke „Slike vjere“, Milosrđe – most za mir, a autor ovoga djela je umjetnik Guido Rainaldi iz Italije. Umjetničko djelo prikazuje dvije velike figure, u prvom planu je sv. Ivan Pavao II. u činu poduzimanja posljednjih koraka svoga zemaljskog života, a u pozadini je prikaz Isusa, raspetoga na križu u dinamičnoj akciji zagrljaja. Ovo umjetničko djelo visine je otprilike 4 metra, napravljeno je od čelika, a postavljeno je u Međugorju kod dvorane sv. Ivana Pavla II. (žuta dvorana) gdje će ostati godinu dana. Planirano je da nakon toga umjetničko djelo bude izloženo u Poljskoj, Australiji, SAD-u, Meksiku…
Svečanost otkrivanja skulpture bilo je u nedjelju, 3. ožujka nakon pučke svete mise, a otkrivanju i blagoslovu skulpture prisustvovali su mons. Aldo Cavalli, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje, međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, autor ovoga djela umjetnik Guido Rainaldi te župljani i hodočasnici.
Kako sam autor u opisu ovoga djela kaže, spasenje dolazi po križu i raspetom Kristu. Sjećanje na njega je posvuda, na zidovima crkvi i škola, na vrhovima zvonika, uzglavljima kreveta i iznad grobova, svi ti milijuni križeva podsjećaju na smrt Isusa na križu. Raspelo je znak ljudske boli. Ne znam ni za jedan drugi znak koji daje tako snažan osjećaj naše ljudske sudbine. Raspelo je dio svjetske povijesti. Lik pape Ivana Pavla II. uvijek je bio nadahnuće umjetnicima u davanju svojevrstnosti umjetničke interpretacije, više ili manje “istinite”, ljudskosti pape Wojtyle, njegove iznimnosti, karizmatičan, s mnogo talenata, “Petar našeg doba”. Bio je primjer istine, vjere, nade i ljubavi, primjer ne samo vjernicima, već još više neizvjesnima, moralni oslonac suvremenom svijetu i odraz Božje ljubavi. Obje figure uspoređuju se u konkretnosti i specifičnosti likovnog jezika. Ne trebaju im uvod ni prijevodi, oni pripadaju univerzalnom jeziku, postavljaju se upravo u perspektivu univerzalnosti, u mogućnost izražavanja, sugeriranja, horizonti osjetljivosti, refleksije, apstrakcije. Zbog toga je “sveta umjetnost” uvijek uspostavljala osebujan i pravovremen dijalog sa svetošću, s religioznošću, uz duhovnost i transcendenciju ponovno se potvrđuju vrijednosti i postavljaju novi temelji za nova znanja i prihvaćanje onoga što ne možemo znati. Izraz umjetnika i dojam promatrača mjere se u poruci kiparskog djela. Skulpturalno djelo nas poziva da ga ne promatramo kao predmet potrošnje, već kao dar u kojemu treba uživati kontemplativan pogled. Svaki umjetnik, u različitoj tišini srca, pozdravlja misterij ljudskog života i izražava ga svojim oruđem njegova jezika. Dvije posebno značajne figure koje predstavljaju povijest, prošlost, kolektivno sjećanje, vjeru.
Tekst i foto: Mateo Ivanković
