Danas ne bih bio svećenik da nisam došao u Međugorje.
Vlč. Shaun Doherty radio je na Radiopostaji Highland u Donegalu u Irskoj gotovo trideset godina. Međutim, došao je trenutak u njegovom životu kada je osjetio da mu je potrebna promjena i odlučio je hodočastiti u Međugorje. Vlč. Shaun kaže kako je vjeruje da je tijekom tog prvog hodočašća u Međugorje Gospa posijela sjeme u njegov život. Za svećenika je zaređen 2023. godine. U nastavku pročitajte ili pogledajte njegovo svjedočanstvo za serijal Fruits of Međugorje, koji priprema Marija Jerkić, kako biste saznali više o njegovom putu do svećeništva, a sva ostala svjedočanstva iz serijala Fruits of Međugorje dostupna su na YouTube kanalu i na našoj web stranici.
Moje ime je vlč. Shaun Doherty i živim u Derryiju na sjeveru Irske. 28 godina radio sam na radiju, postaji Highland Radio u Donegalu. Kada sam počeo prije otprilike 30 godina, upoznao sam fra Slavka.
Došao je na moju radio postaju u Irskoj kada je završio s jednim od vidjelaca, tako da Međugorje i ja imamo dugu povijest. Prvi put sam došao u Međugorje prije možda 15 godina, možda malo više. I bio sam u životnoj fazi kada sam trebao promjenu. I nisam ni shvatio da sam već bio uzeo godišnji na radiju i bila je to, recimo, srijeda i pričao sam s kolegom koji me mijenjao, on je čitao vijesti i u međuvremenu ja njemu kažem: Baš bi mi godio odmor. A on će: Pa ti si na godišnjem od petka! I u svojoj glavi odmah sam odlučio: Idem u Međugorje.
Gospa me dirnula na poseban način u životu i nešto u mene usadila
Ne znam kako doći do tamo, ništa nisam znao o mjestu osim onoga što sam čuo ili pročitao, ali znao sam da postoji karika. Donna iz firme Paddy Travel, njezino djevojačko ime je Donna McGettigan, a njezin otac i obitelj su moji prijatelji. Ona, naravno, živi u Međugorju već puno godina, udata je tu i ima veliku obitelj i Donna mi je preko svoga oca sredila transfer s aerodroma i došao sam ovdje ne znajući što tu očekivati ili zateći. Neki kažu da im je potrebno nekoliko dana, neki dođu pa se pitaju kakvo je ovo mjesto. Žele prvim avionom otići. No ja sam odmah osjetio ljepotu ovdje u ovome mjestu. Mislim da sam najprije, bilo je to navečer, otišao na Brdo ukazanja i od tog trenutka mislim da se nešto u meni zbilo.
Gospa me dirnula na poseban način u životu i nešto u mene usadila – sjeme. To nije odmah radikalno promijenilo moj život. Bilo je tu puno vraćanja, povrataka, vraćanja ovamo, povrataka doma i dolazio sam mnoge, mnoge godine, mnogo puta tijekom mnogih godina. Konačno, ono što je Međugorje valjda za mene napravilo jest da je ono razgorilo moju vjeru iz djetinjstva, ovdje ima nešto, čak i ondje gdje sam odsjedao putem kroz polje što je u ono vrijeme bilo iza crkve.
I onda sam prije šest godina došao ovdje i veoma mirno donio odluku. Već sam imao neke naznake, osjetio sam da mi je Gospodin progovorio. Nisam čuo glas, nešto mi je reklo da je sada vrijeme da barem razmislim o mogućnosti da postanem svećenik.
Sjećam se domaćina sa svojim malenim radijima u predvečerje, divno je bilo promatrati ih kako slušaju misu. I dubine te vjere zaodjenute u crnu odjeću postale su tako očite, njihova poniznost, jednostavnost te živahni mladi ljudi s vjerom.
Budući da je ovo mjesto izabrano zbog vjere ljudi, nije me nimalo iznenadilo. S mnogo strana podsjećalo me na Irsku i vjeru Irske, poglavito one Irske generacije možda mojih roditelja.
I onda sam prije šest godina došao ovdje i veoma mirno donio odluku. Već sam imao neke naznake, osjetio sam da mi je Gospodin progovorio. Nisam čuo glas, nešto mi je reklo da je sada vrijeme da barem razmislim o mogućnosti da postanem svećenik.
I otišao sam doma i dao otkaz na radiju što je mnoge šokiralo jer to nitko nije očekivao. Bio sam na istoj radiopostaji 28 godina i onda sam prvo otišao na pripremu u Salamancu na Royal Scots College. To je vrijeme kušnje kada se propitkuješ, Crkva te gleda i ti gledaš u Crkvu.
Gledamo se međusobno i pitamo, je li ovo pravi put? I onda su me poslali u Rim na Beda College koji je odmah pored bazilike sv. Pavla i tu sam proveo 4 godine. I tu se ovo zvanje njegovalo, u tom sjemeništu. Kao što se vidi, zaređen sam u međuvremenu i jedna od prvih želja bila je da dođem ovamo i došao sam kao đakon. Još dva đakona došla su sa mnom, danas su to vlč. Shaun i vlč. Paul, oni prije toga nikada nisu bili u Međugorju. Došli su i svidjelo im se i onda sam odlučio da mi je jedna od prvih stvari na srcu vratiti se kao svećenik.
Znam da je Međugorje promijenilo život mnogih ljudi, preko onoga što Gospodin ovdje čini s našom Presvetom Majkom. U Međugorju se život radikalno mijenja.
Da zahvalim Bogu za taj veliki dar i veliku milost koju mi je pokazao, te da zahvalim Gospi koja me pratila na životnim putovanjima, u pobjedama, porazima, bitkama i izazovima kakve svi imamo.
Upravo mi je to pomoglo da dođem ovdje i mislim da danas ne bih bio svećenik da nisam došao u Međugorje. Vjerujem da je mnoge živote, tj. znam da je Međugorje promijenilo život mnogih ljudi, preko onoga što Gospodin ovdje čini s našom Presvetom Majkom. U Međugorju se život radikalno mijenja.
Često je to veoma nježno, kao na laganoj vatri, ja sam bio na laganoj vatri, ne događa se uvijek trenutačno. Nekima da, neki ljudi dođu ovamo i njihov se život radikalno promijeni u trenutku.
Svi smo na putovanju, Bog voli svu svoju djecu, ponekad moramo biti vrlo nježni s porukom jer je Međugorje tako nježno, tako mirno, tako lijepo. I naravno, svaki dan je različit. Ne osjećamo se uvijek isto, ali svatko kome odgovara međugorsko iskustvo, gotovo svi s kojima sam razgovarao, svi su istaknuli taj mir, mir!
Tako da mi imamo dužnost ponijeti taj mir s nama, nećemo uvijek uspjeti jer smo ljudi, ali to je veliki dar Međugorja, taj mir i svijest da nas Bog ljubi. Mislim da je to najveća međugorska poruka: Bog te ljubi!
Ljudi koji ovdje dođu imaju tu potrebu da se riješe težina koje inače nose. To je još jedan veliki dar Međugorja
Bez obzira što ti se u životu dogodilo, bez obzira tko si, što si sve prošao, ljubljen si i odatle možeš početi. Onda možemo ići dalje kada znamo da nas Bog voli. Mi možemo ići dalje, ali Bog ne očekuje da djelujemo sami.
Zapravo, niti ne možemo i kada to shvatimo, onda tek možemo napredovati u životu. I velika stvar u svezi s našom vjerom je što imamo sakramente, Euharistiju, sakrament pomirenja. Ljudi su u čudu kada dođu i vide tolike redove za ispovijed.
Ljudi koji ovdje dođu imaju tu potrebu da se riješe težina koje inače nose. To je još jedan veliki dar Međugorja kao svakako i ljudi koji ovdje žive. Mi smo tako blagoslovljeni, ovdje su ljudi tako velikodušni, mi to ponekad olako uzimamo.
Možemo samo zamisliti kako je, mi smo ovdje posjetitelji koji dođemo na par tjedana, ljudi koji ovdje žive moraju to dijeliti. Moraju podizati svoje obitelji, imaju svoje poslove, ovo je njihova župa i moraju je dijeliti s nama!
To je i jako milosno. Mi smo navikli na svoje župe ako uopće idemo na mise i tamo su ljudi koje poznajemo ili vjerojatno poznajemo, ali ovdje župa otvara svoja vrata svima i to je tako velikodušno.
Ne bismo to smjeli olako primati, a ljudi iz Međugorja bi trebali uživati naše poštovanje, ljudi koji ovdje žive, domaći ljudi, zbog neobične velikodušnosti i strpljenja koje moraju imati. Potrebno je ogromno strpljenje u radu s tako puno ljudi, svi s različitim pričama i u različitim fazama.
To je još jedna velika milost Međugorja kao i vidioci koji su uvijek…, baš sam sinoć sreo jednog od vidjelaca, oni se mogu slobodno muvati, ne traže pažnju, ne traže zvjezdani status, baš ništa. Možeš nekad nekog od njih vidjeti u trgovini ili na putu prema crkvi sv. Jakova kao ja jučer kako bih sudjelovao na sv. misi.
Svatko koga znam, a tko je bio u Međugorju doživio je neku promjenu.
Oni to ovdje mogu. Čini se da ih Gospa nekako anonimno raspoređuje, lijepo za vidjeti. Nisu obasuti pažnjom, to nije ono što oni traže, pažnja koju žele je ona Marijina koja pokazuje na Isusa, oni su putokazi, ljudi će ih pratiti, gledati poruke, gledati u ono što Bog traži da učinimo.
Tako da mislim da je svatko koga znam i tko je bio u Međugorju doživio neku promjenu. Ponekad ljudi ne znaju sve dok ne dođu kući, moraš se vratiti prije nego shvatiš kakvu si promjenu primio. Za neke to je nešto što se ovdje događa, kao što sam ranije rekao, a drugi se vrate doma i onda oni shvate.
Može potrajati 10 godina da se vrate ili 20 godina poput nekih. I onda se te godine vrate čak dva puta.I to nije ništa neobično. I ako si otvoren, znam da je ovo istina. Ako dođeš i kažeš, ne znam puno o ovome mjestu ali otvorit ću svoje srce, nešto će se dogoditi u tvom životu, na bolje.
Ne treba doći i očekivati da ćemo vidjeti nešto nadnaravno, to je možda krivo jer onda mi postavljamo uvjete. Uvjete prema svojoj vjeri, a mi to ne možemo niti bismo smjeli raditi. Ne kažem da Gospodin ne daje nadnaravne indikacije i moćne znakove ljudima, a najmoćniji znak je promjena, obraćenje života, to je najjače.
Susrećem mnoge u velikoj boli i oni su došli ovdje i nekako su našli utjehu i mir, neku vrstu olakšanja koju prije nisu mogli naći.
Drugi ljudi će to vidjeti možda i prije tebe. Drugi će primijetiti nešto drugačije i zato: Dođi otvorena srca! Nije važno ideš li na Misu, ispovijed, ili jesi li se iz nekog razloga udaljio od vjere. Ljudi imaju neki razlog da se osjećaju onako kako se osjećaju. Ovdje susrećem mnoge ožalošćene, možda su izgubili dijete.
Susrećem mnoge u velikoj boli i oni su došli ovdje i nekako su našli utjehu i mir, neku vrstu olakšanja koju prije nisu mogli naći. A to mogu biti odnosi, prekidi. Ljudi kažu, moja djeca ne prakticiraju vjeru i jako mi je teško zbog toga. Čini mi se da je fra Svetozar prije nekoliko godina rekao da je to najčešća boljka koju njemu kao svećeniku iznose roditelji.
To je njihova rana, briga za svoju djecu i oni nose tu tjeskobu, djeca ne žive vjeru unatoč pouci, a on bi rekao: Predaj ih, predaj ih, daj ih Isusu, daj ih Mariji. To zna biti teško jer svi žele sve odmah riješeno. Predaj ih kako bi se ti u svojoj vjeri osjećao mirnije.
Za to je potrebna hrabrost i vjera, ali to je jedan od najvećih izazova za sve nas, imati hrabrosti i ne bojati se. To je stvarno jedna od najvećih poruka Evanđelja, zar ne? Ne boj se! Danas je lako zapasti u strah, poglavito u današnjem svijetu. Ima i puno nametnutog straha i zato često kažem ljudima: Ne evangelizirajte strahom, ne evangelizirajte strahom, nemojte ih plašiti vjerom, to ne funkcionira.
Moli!
Čak i kada misliš da imaš neku vrstu poruke za ljude koju smatraš da bi trebao podijeliti s njima jer svi mi znamo da ima puno problema u svijetu, ali ne možeš strahom evangelizirati druge, nego ljubavlju, promjenom, djelom. Što poduzimamo oko toga? Kako pomažemo? Ne samo pričanjem i pričanjem. Moli! Jedan od najvećih darova Međugorja koje je duboko utjecalo na mene bilo je euharistijsko klanjanje. Nikada nigdje nisam doživio klanjanje pred Presvetim kao ovdje.
Ne zato što je Isus drugdje manje prisutan. Isus nije manje prisutan ako je samo jedna osoba u adoraciji pred Isusom možda u svojoj lokalnoj crkvi, ali ovdje u Međugorju ljeti je klanjanje vani, u nazočnosti više desetaka tisuća ljudi. Kako uspijevamo imati taj doživljaj s desecima tisuća koji se mole u tišini?
Netko bi rekao da je to gotovo nemoguće. Dođi ovamo i vidjet ćeš. Kako to ne nazvati moćnim iskustvom kada se u tolikom broju i na takav način klanjamo Gospodinu. To je moćno iskustvo i mnogi, mnogi ljudi će reći da je tu započeo njihov život. Tu! Za druge je to Plavi križ, Križevac, negdje na Brdu ukazanja, kod Uskrslog Gospodina.
Različita mjesta djeluju na nas i to je u redu, jer, znate, nismo svi isti. Ali iskustvo odavde, to je dobro življena vjera, dobro življena molitva, dobro življena!
Dakle, postoji način da to obavljamo s poštovanjem i divljenjem i mislim da je to jedna od tajni ljepota Međugorja.
