U nedjelju 25. listopada obilježila se još jedna obljetnica od smrti pretposljednje bosanske kraljice Katarine Kosača. Tom prigodom već 19 godina zaredom na Bobovcu se organizira Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije. Ove godine prigodnu propovijed na misnome slavlju na Bobovcu, uputio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, koji je govorio o kraljici Katarini. Dijelove njegove propovijedi koristili smo u ovotjednoj emisiji Magistra Vitae, a osim o kraljici Katarini govorili smo i o posljednjoj bosanskoj kraljici Mari.
Kraljica Katarina bila je kćer hercega Stjepana Kosače i Jelene Balšić. O njenoj mladosti nemamo podataka. Nakon što se njen otac izmirio s kraljem, dogovoren je brak između Katarine i Tomaša koji je sklopljen sredinom svibnja 1466. god. “Stjepana Tomaš Kotromanić s kraljicom Katarinom je stekao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda ili Šimuna) i kćerku Katarinu. Stolovali su na Bobovcu, na ovom mjestu, gdje su ostali ostaci ostataka nama za pamćenje”.
Nakon smrti kralja Tomaša 1461. god., naslijedio ga je njegov sin Stjepan Tomašević, kojega je dobio u prvom braku s Vojačom. Za očeva života nije bio u dobrim odnosima sa svojom maćehom Katarinom, ali stupanjem na prijestolje ipak se izmirio kako bi uredio odnose s njenim ocem hercegom Stjepanom. Katarini je dodijelio naslov kraljice majke, te je ona nastavila živjeti na dvoru. “Za života je podigla nekoliko crkava i kapela: svete Katarine u Jajcu, Presvetog Trojstva u Vrilima, današnjima Otinovcima kod Kupresa 1447. godine, franjevački samostan i crkvu sv. Kate u Kreševu, kod Fojnice u Kozogradu kapelu, zatim crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa na Vrbasu), crkvu sv . Marije u Virbenu (Vrbanjci kod Kotor Varoša), crkvu sv. Jurja u Jezeru koju diže Juraj Vojslavić-Hrvatinić te crkvu sv. Katarine na Katini kod Jajca. Nakon turskog osvajanja Bosne 1463. godine kraljica Katarina privremeno se sklanja u ljetnikovac Kozograd iznad Fojnice. Prema legendi, naopako potkovanim konjima, s pratnjom se povukla na Kupres (u Vrilima, danas Otinovci) odande preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom do Stona, a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića. Pohranila je mač vežući zavjetom da se on dadne njezinu sinu Šimunu kad se oslobodi turskog ropstva. Kako je Dubrovnik bio pod Turskom prijetnjom, kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i stigla je do Rima. Iz Rima je radila na oslobođenju svoje zemlje i obrane svoje vjere”.
“Njezinu djecu su (Žigmunda i Katarinu) Turci prisilno poturčili i poslani su u Carigrad na carski dvor. Prema nekim izvorima, Katarina je umrla u Skoplju i tamo sahranjena. Žigmund je na carskom dvoru preodgojen u duhu islama i kasnije je ostvario važnu vojnu karijeru u Osmanskom carstvu gdje je u povijesti zabilježen kao Ishak-beg Kraljević od Karasija”. Kraljica Katarina je boraveći u Rimu pokušavala osloboditi svoju djecu, no to joj nije uspjelo. Tamo je i umrla 25. listopada 1478. god., a prema njenoj želji pokopali su je u crkvi sv. Marije Aracoeli. Uz tu želju, u svojoj oporuci je navela ako joj se djeca ne vrate na katoličanstvo, da Bosansko kraljevstvo ostavlja Svetoj Stolici.
Posljednja bosanska kraljica Mara bila je kćer srpskog despota Lazara Brankovića i bizantske princeze Jelene Paleolog. Nakon smrti njenog oca, kralj Tomaš krenuo je da osvoji Srebrenicu i despotovu zemlju. Da spriječi sukobe, despotica Jelena dogovorila je brak između Tomaševa sina Tomaševića i njene kćeri Mare. Oni bi vladali u Srbiji, a kasnije u Bosni. U proljeće 1459. Tomašević je stigao u Smederevo, a s Marom se vjenčao 1. travnja. No iste te godine Turci su navalili na despotovinu, te su Tomašević i Mara morali bježati natrag u Bosnu gdje su i ostali do osvajanja Bosne 1463.
Za razliku od kralja Stjepana Tomaševića, koji je ostao u zemlji, njegova žena kraljica Mara, maćeha Katarina i ostalo plemstvo, sklonili su se na sigurno u Hrvatsku, Dalmaciju, Dubrovnik i Veneciju. Bježeći pred Turcima, kraljicu Maru uhvatio je neprijatelj njena muža, hrvatski ban Pavao Špirančić, koji ju je htio predati Turcima. No kako su Turci upali i u njegovu zemlju, ban se morao povući a Mara se oslobodila i pobjegla. Tada se obratila Dubrovčanima i zatražila od njih da se skloni na koji njihov otok. Oni su joj odgovorili da može, da dođe te da će onda dogovoriti ono što je najbolje za nju. Iz Dubrovnika je otišla u Split i tamo boravila u benediktinskom samostanu sv. Stjepana pod Borovima. U Splitu je bila do 1466. kada je otišla za Istru, a potom za Ugarsku. Zadnju vijest o njoj imamo iz 1495. god. iz naputka kojega su Dubrovčani dali svome izaslaniku koji se uputio na Portu.
Emisiju Magistra Vitae koju uređuje i vodi Andrija Šego poslušajte na youtube kanalu.
