Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 5,1-12a
Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:
»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«
Tko su svetci? U svijesti većine vjernika to su osobe koje su prema izričitom sudu Crkve živjele svetim, krjeposnim životom i sad uživaju vječno blaženstvo u Bogu. Neke znamo poimence, mnogima se molimo, tražimo njihovu pomoć, zaštitu, nosimo njihova imena, njima se ponosimo. U novozavjetnom poimanju ‘svetci’, odnosno ‘sveti’ su svi vjernici koje je Bog pozvao, koji su se odrekli sila ovoga svijeta, demonskih, zlih, koji su prihvatili program Evanđelja, koji svoj život temelje na krštenju, a ostvaruju kroz vjeru, nadu, ljubav (usporedimo Pavlove poslanice i njihove uvodnike s pozdravima).
Ipak se time ne iscrpljuje pojam svetosti ni svetaca. Ima bezbroj svetaca koji nisu podignuti ‘na čast oltara’, i njih se spominjemo upravo danas. Tu su ubrojeni svi koje je Gospodin izabrao, pozvao, otkupio, spasio. Nabrojeni su znakovito u znamenki od 144 tisuće obilježenih, tj. sveukupnost Božjeg naroda ‘iz svih plemena, jezika, puka, naroda: neizbrojivo mnoštvo’ (usp. 1. čitanje). To nas upućuje na ‘očeve u vjeri’, o kojima zbori poslanica Hebrejima, počevši od Abrahama, pa sve do naših dana, naših djedova i roditelja (usp. Heb 11). Upravo ovaj spis, Poslanica Hebrejima, posvećuje tim svjedocima vjere cijelo poglavlje, nabrajajući kroz kakve su sve strahote prolazili, a i danas u mnogim krajevima svijeta moraju proći, zbog svjedočanstva za Isusa Krista, oni koji su jednom Kristovim znakom obilježeni (u ovom surječju svakako pročitati Heb 11,32 – 12,13).
Je li nam jasno, tko su ti svetci? Nisu od imena, sve odreda bezimeni patnici, mučenici, svjedoci. Nema ih u povjesnicama, ni povijesnim knjigama, nitko za njima ne tuguje, nitko ih ne štuje. Njihova povijest nije ‘na čast’ čovječanstvu, jer oni su stalni prigovor mogućnicima, pobjednicima koji pišu povijest ovoga svijeta, niti su to oni koji idu u slavodobitnim mimohodima, nego su to oni “koji dolaze iz teške nevolje i progonstva, koji opraše svoje haljine u patnji i obijeliše ih krvlju Jaganjčevom” (Knjiga Otkrivenja). To su ti koji su stalno na savjesti velikih koji su odlučivali ili danas odlučuju o sudbini drugih, koji nemaju pravo glasa ni u New Yorku, ni Haagu, ni u drugim središtima moći, ali ipak svojom nazočnošću mrse računice moćnika i silnika ovog svijeta.
Takvima vrijede i oni se uzdaju ne u primirja, nego u Isusovu riječ o blaženicima – današnje evanđelje. Svakodnevno imamo u sredstvima priopćavanja, na televiziji, u novinskim slikama te predane starice, naše majke, s krunicom u ruci, dok ispred njih mimoilazi njihov mukotrpni život. Ti i takvi, vječno gladni i žedni konačne pravde, pravednosti, milosrđa, mira, spokoja. Progonjeni zbog pravednosti! Te naše majke i bake, čiji mi lik s krunicom u ruci, s pjesmom na usnama odzvanja iz međugorske crkve i s naših brda, danonoćno, kamo dolaze hodočasteći, moleći, pjevajući, posteći, ne žaleći truda, neprospavanih noći, samo zbog jednog cilja: Da konačno svane dan slobode, mira. I zato je nemoguće da to sve ode u nepovrat, da ostane neuslišano.
Na današnju svetkovinu čitamo Evanđelje koje govori o osam blaženstava. Koga Isus proziva i naziva blaženim, tj. sretnim? Siromasima, koji su krotki, koji tuguju, milosrdnima, gladnima i žednima, čistima srcem, mirotvorcima. Nije li i naša Hrvatska i naša Herceg-Bosna upravo to: Jedan veliki zemljovid, zemljopisna mapa iscrtana tim i takvim blaženicima? I nisu li upravo danas u našem hrvatskom narodu te riječi aktualne i primjerene? Isus veli: njihovo je kraljevstvo nebesko. Progonitelji će završiti kao prognani, zločinci će postati žrtve vlastite savjesti, žrtve će im biti uvijek pred očima.
Cijela je povijest prepuna tih i takvih svetaca. Pronaći ćemo ih na svim meridijanima i paralelama, u svim religijama, a ne samo kršćanskoj. Mučenika i svjedoka (u grčkome je ista riječ, martyr). Svih se njih sjećamo i zahvaljujemo Bogu za njihove zasluge. Oni su nam ujedno i opomena da ne budemo samo ‘paraziti’, očekujući od njih pomoć, uzdajući se u njih, nego da iziđemo iz svoje bijedne i zamorne prosječnosti u kojoj iz dana u dan tonemo u sivilu beznačajnosti i odajemo sliku živih mrtvaca. “I velika je sramota za nas Božje sluge, da su sveci izveli velika djela, a mi hoćemo da poberemo čast i slavu što ih prepričavamo i propovijedamo” (sv. Franjo Asiški). Ta opomena iz Franjinih usta, a znamo tko je bio Franjo!, može nam biti ujedno i utjeha: Molimo znane i neznane svece da nam pomognu kako bismo svoj život uskladili prema temelju i mjeri koju su oni uzeli za svoj vlastiti život. A ta je jednom zauvijek data u Isusu Kristu. I molimo da blagdan Svih svetih jednom bude i naš osobni blagdan.
Sve što nam je Bog imao reći, izrekao je na usta i kroz život Isusa Krista. I tajne o Bogu i tajne o čovjeku i njegovu hodu ovom zemljom. A Isus svoju osobu, lik, obrise svojega bića nije ostavio samo na mrtvome “Torinskom platnu”, ili na Veronikinu rupcu (makar su i to predmeti vrijedni poštovanja), nego je urezao svoj lik u bezbrojne znane i neznane koji su se odvažili stupati za njim nakon što su čuli njegov glas i predali mu svoj život i srce.
Na ovom je naraštaju da svojim životom i odlučnošću danas pokaže i dokaže, da s punim pravom i odgovornošću nosi kršćansko (tj. Kristovo) ime i odluči se na put svetosti. Jer od toga nema ništa naravnije i normalnije u našemu životu. Samo tako ćemo opravdati pred svijetom i budućim naraštajima svoje bivovanje na ovim prostorima i dobiti “novo ime” te se uključiti u redove bezbrojnih koji su ovdje, a sada to čine u vječnosti, pjevali slavodobitnu pjesmu žrtvovanog Jaganjca, čijom smo krvlju otkupljeni, zapečaćeni, i po kojemu se smijemo nadati nebeskoj baštini sa “svima svetima”.
SVI SVETI I SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH
Svojim dolaskom na Zemlju Isus je naskroz zahvatio u vanjske i nutarnje tijekove povijesti svijeta ali i pojedinačnih života. Naime, svojom osobom utisnuo je neizbrisivi biljeg u ljudsku povijest tako da cjelokupna povijest nakon njegova dolaska, odn. pojavka na ovom planetu poprima novi izgled i sadržaj. Nikad više neće izgledati ta ljudska povijest poslije Isusova rođenja kao prije toga događaja. Nastupio je s tolikom samosviješću da ta jedinstvena osoba oko svog lika poput velikog magneta sabire sav smisao egzistencije svijeta i pojedinca tako da izvan te pojave ne postoji neki drugi konačni i zadnji smisao opstojanja. Niti pojedinca niti povijesti u cjelini.
U svome liku sintetizira Isus Krist svijet i ljudsku egzistenciju, prema njegovu liku konvergira, skuplja se sve ono što “babilonskom pomutnjom” bijaše raspršeno. Sve što je izvan njega i domašaja njegove osobe, a to vidimo tako zorno na civilizacijskim tokovima zadnjih dvaju stoljeća, svršava u konačnici u ateizmu, anarhizmu, nihilizmu, ograniziranom teroru, pokušaju stvaranja raja na zemlji bez Boga.
Ne samo da je Isus zahvatio u vanjski slijed svijeta. Zahvatio je u samu čovjekovu egzistenciju stvarajući i dajući neizbrisivi pečat jednome novom obliku i vidiku življenja, novome vidu i do njega neviđenom na pozornici svijeta, a to je lik svetca. Isus je stvorio novi, ako tako smijemo reći, ‘tip’ čovjeka. Svetci su onaj krajnji ostatak ostataka (usp. Rim 11,5), oni najvjerniji, koji su prihvatili Isusovu riječ doslovce, razgolili se, ostavili sve i pošli za njim. To je ono malo stado najvjernijih o kome Isus sam zbori, jezgrenica njegovih učenika kojih bijaše mnoštvo, izabranici pozvani biti na Taboru da bi kasnije podnijeli agoniju Getsemanija. Augustin veli: “Velika tajna, ali ipak poznata… Sad se naime smatraju Božjim narodom svi koji primaju sakramente. Svi koji prime sakrament krsta zovu se kršćanima, ali svi ne žive dostojno tog sakramenta… Usred tvog naroda koji nije primio milosrđe mi smo iskusili milosrđe.”
Svetci su sretne i uspjele ljudske i kršćanske egzistencije. Oni su sretnici i zrače srećom. Sveci nude svijetu kao u zrcalu Isusa Krista, odnosno istinitost njegove poruke i riječi, ali poglavito njegove osobe. Oni su najbolja slika i metafora za samu kristologiju. Dok se egzegeti, tj. suvremeni pismoznanci, znanstveni tumači Svetoga pisma, poglavito Isusova lika, muče oko Isusove biografije, psihologije, svijesti i samosvijesti, svetci ovdje i danas žive ono što bijaše nazočno u Isusu. Kao živu nazočnost i sadašnjost. Kao što je Otac poslao Sina i kao što Sin živi od Očeva poslanja, tako i svetci žive od Isusova poslanja snagom Duha Svetoga.
Zato su oni sposobni ono što nitko drugi nije sposoban, što nijedna druga religija ne može ponuditi: biti ponizan do samoponištenja, a istodobno samosvjesno ostvarivati svoje, zapravo Kristovo poslanje u ovome svijetu. Biti do kraja transparentni, tj. prozračni u odnosu Boga i Gospodina koji ih odašilje, a istodobno zadržati i svoje ljudsko ja. Paradoksalnost egzistencije. S jedne strane krajnja depersonalizacija, a s druge maksimalna individualizacija. U osobi sinteza okomice (vertikale) prema Bogu i vodoravne (horizontale) prema čovjeku, oni su jedinstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu u osobi.
Svetci su u svakomu vremenu dokaz za svetost i istinitost Kristove Crkve. A Crkva je sa svoje strane uvijek smjerokaz prema istinitosti Isusa Krista i njegova poslanja. Jer Crkva, a i svetci u njoj, imaju samo onda svoje povijesno opravdanje ako ponazočuju u sebi Kristovu riječ: “Evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.”
Kako je Isus, prema riječi Ivanova evanđelja, doslovce “egzegeza samog Boga” (Iv 1,18) u ljudskom obličju, tako su i svetci kroz svu povijest živa, utjelovljena egzegeza Isusa Krista. Dok se s jedne strane znanstveni tumačitelji Novoga zavjeta spore oko toga, je li Isus činio čudesa opisana u evanđeljima, dotle su kroz cijelu povijest Crkve svetci činili tisuće čudesa. Najveće pak čudo jest čudo vlastite “metanoje”, obraćenja, preobrazbe kao preduvjeta da čovjekom ovlada Bog te da čovjek postane glasnikom Božjeg kraljevstva.
Svetci pretpostavljaju u Crkvi ne neko apstraktno evanđelje, već njegovu konkretnu prisutnost u Crkvi i svijetu te oni redovito u svome životu ističu pojedine protežnice i elemente Radosne vijesti koji su bili zanemareni u određenom trenutku povijesti svijeta i Crkve. Istinitost i autentičnost njihova života pomogla je, pomagala je i još uvijek pomaže da se Crkva nađe i snađe u svijetu, da odredi i definira sebe i svoju ulogu. Svetci su najvjerodostojnije vjerodajnice Crkve u svijetu. Osobe, jednom riječju, koje je Isus Krist, kao nekoć apostole, pozvao i uzeo za ruku. Prisilio ih ostaviti sve i biti samo njegovi da bi ih uveo u tajne Kraljevstva.
Svetci su najvrjedniji i najvažniji tumač i izlaganje samoga Evanđelja jer su oni utjelovljeni tumači utjelovljene Riječi. Oni su svakom vremenu najbolji i najvjerniji pristup Isusu. Dopušteno je ovdje zaključivati iz posljedica na uzrok. Učenici i učitelj, ne više sluge, nego prijatelji svog Učitelja.
A onaj tko je možda u doslovnom smislu i najvjernije shvatio Učiteljevu riječ, Pavao iz Tarza, govori stalno o “metamorfozi” (doslovce: pre-obrazbi, pre-tvaranju, su-življavanju ) učenika, vjernika prema Učiteljevu liku i slici. Nasljedovanje (ne oponašanje) je jedini put, u ljubavi i posluhu prema Gospodinu. Svetci nisu izumrli. Žive i oko nas kao što su živjeli u svakome vremenu. Nisu prikladne žalopojke kako ih nema. Potrebno je imati oči i uši za njih i njihove poruke. Gdje naime nema prijamnika, nemoguće je da zvučni valovi proizvedu bilo kakav ton, a nekmoli simfonijski ugođaj kakav su davali i još uvijek daju svetci u svim vremenima. Možda našim suvremenicima nedostaju upravo ti prijamnici, antene za poruke koje imaju i danas uputiti svetci čovječanstvu na bespućima povijesti.
