Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 13,47-53
Reče Isus mnoštvu: »Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.«
»Jeste li sve ovo razumjeli?« Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.«
Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.
Osim prispodobe o blagu i dragulju-biseru zabilježio je Matej i usporedbu o mreži koja hvata svakovrsne ribe. Imamo pred sobom Isusovu viziju konačnog suda kao i u prispodobi o kukolju u žitu, odnosno o konačnoj razdiobi između ovaca i jaraca. Ribari na obali u razvrstavanju ulova. Male i nejestive ribe bacaju se natrag u jezero i neka ondje posluže velikima kao hrana. Tako će biti i na kraju svijeta.
Konačni i završni čin presude čin je ljubavi i skrbi koja se brine i o kukolju te nejestivim ribama. I kukolj je dovoljno dobar za vatru. Na kraju sve nečemu služi. Pitamo se, koji su kriteriji razaznavanja prema kojima se obavlja razlučba. Prema čemu se ravna razdioba žita od kukolja, ovaca od jaraca, jestivih od nejestivih riba?
Prema kriteriju ljubavi koju ljudi iskazuju svomu kralju prerušenu u sirotinjske prnje. Što čine siromahu, čine samomu kralju. Što čine onomu bijedniku koji je zapao među razbojnike na putu u Jerihon, čine njemu samomu. Sam je Bog nazočan i progovara iz krika i vapaja bijednika, ranjenika, prognanika, beskućnika u svim ratovima diljem svijeta. Naš stav otvorenosti ili zatvorenosti prema njima temeljni je razlikovni kriterij pripadnosti Isusovu, odnosno Božjem kraljevstvu. Stoga treba živjeti svoj život sa zrenika konačne žetve i završnog ulova.
Usporedba s mrežom u koju se hvataju sve vrste ribe slična je onoj o korovu na njivi te konačnom sudu nad zlima, opasnima, pokvarenima. Dokle god je svijeta i vijeka, bit će uvijek zajedno, jedni pored drugih, i dobri i zli, pa i unutar same Crkve, kao i ribe u mreži. Tek na završnom sudu dolazi do prave razlučbe, lučenja. U usporedbi s kukoljem među pšenicom znamo za sudbinu dobrih, oni će blistati i sjati kao sunce (13,43), dok se ovdje govori samo o sudbini zlih.
U usporedbama Isus nam želi usaditi u glavu i srce: Pred Bogom u životu postoji samo jedna velika prigoda, velika šansa. Treba ovdje i sada djelovati, treba se sada odlučiti, bez oklijevanja, bez zadrške. To je životni kairos. Zapravo u konačnici to i nije nekakav rizik, dobiva se sve kad se čovjek odvaži na posvemašnji ulog. Tako treba živjeti, takav bijaše Isusov životni tempo, tako je ljubio, takva kova bijaše naš Isus.
I ova slika s ribama kao da nam želi reći: Postoji naspram te spremnosti i odlučnosti životni stil u kome čovjek uvijek proračunava, gdje se uvijek živi u oprezu i strahu pred svime i svakim. I na kraju je taj život neuporabiv i nejestiv, bez ukusa i mirisa.
U mreži se nalazi svaka vrst riba, korisnih i nekorisnih, jestivih i nejestivih, ukusnih i neukusnih. Isus je pozvao svoje da budu ribari ljudi. Kao što je Isus svojim usporedbama pozivao i okupljao, tako čine i učenici. Pitanje je, kakvim životom živim, korisnim ili beskorisnim, uporabivim ili neuporabivim. Za što živim, hoće li me na kraju anđeli moći prepoznati kao korisna člana ljudskoga društva? Anđeli na kraju skupljaju u Božje kraljevstvo i za konačnu odluku u vječnosti. Na učenicima je pružati ljudima mogućnost odluke. To je uopće smisao i poruka Isusovih usporedbi.
U svemu je odlučujuće već sada usmjeriti svoj život na pravi put, pravi kolosijek, živjeti ga tako da na kraju baštinimo pravi život. Koja je računica, bilanca života i kakav će ishod biti na kraju, odlučuje se ovdje i danas. Isus poziva na odluku i konačnu odlučnost, upravo kao i u usporedbi s povjerenim talentima. Onaj treći sluga je svoj talent zakopao u vječitu strahu od gospodara. I na kraju je proigrao životnu šansu.
Duša već ovdje na sebi svojstven način sazrijeva za zajedništvo s Bogom. Smrću naše životno opredjeljenje postaje konačno i s tim svojim životom stupamo, dolazimo pred Boga, Suca. Naš izbor koji se oblikovao tijekom čitava života može biti različit. Malo je tko do kraja odlučan za Boga, ali isto tako i malo je tko naskroz svim svojim bićem protiv Boga. Kod najvećeg broja ljudi u dubinama bića ostaju ako već ne otvorena, ono barem odškrinuta ona posljednja vrata za istinu, za ljubav, za dobro, za Boga.
U stvarnim, konkretnim životnim odlukama i izborima ipak su ona zastrta uvijek novim kompromisima sa Zlom. Nu, zavisi sve od temelja na kome gradimo. Je li taj temelj Isus Krist – tada, on odolijeva svemu. Ostanemo li čvrsto nazidani na njemu i ako smo na njemu gradili svoj život, možemo biti sigurni da nam taj temelj čak ni smrt ne može ugroziti niti uzeti.
Isusov metaforički govor, govor u slikama, nešto je jedinstveno u povijesti čovječanstva. U njegovu rječniku i jeziku stvari i odnosi, odnosno osobe postaju prozračni, transparentni spram onoga o čemu govore s Isusova zrenika. Uzima Isus svakodnevnu pojavnost čovjekova života i prenosi na višu razinu svoje poruke, gdje sve postaje govor o Bogu, njegovu životu u svijetu.
Isus želi uključiti svoje slušatelje aktivno u proces razumijevanja i prihvaćanja, želi ih zahvatiti i uključiti u čin razumijevanja i tumača. Usporedbe su način Isusova izražavanja, ali ujedno i ispit svakoga čovjeka spram odnosa prema Bogu i svijetu, prema vlastitu životu i usmjerenju, glede odluke o onome što se u Isusu pojavljuje zorno i konkretno. One nas pozivlju promatrati život Isusovim očima. Sve smjera prema Isusovu temeljnom navještaju, a to je zaokret mišljenja, metanoia, promjena životnoga usmjerenja, preumljenje vlastitih misli i odluka. Želi da svatko od nas svoj život nanovo preispita, načini nužni zaokret. Nanovo život utemeljiti. Staviti na nove temelje.
Usporedbe su putovi ostvarivanja utopije Božjega kraljevstva i uključivanja u njegov životni poredak. Treba ih samo razumjeti i primijeniti. Riječ je o razumijevanju onoga što je kazano u zagonetkama, prispodobama. Pravi će pismoznanac znati povezati staro i novo, ono što je kazao Mojsije, odnosno Bog u Starome zavjetu te što donosi Isus u svojoj osobi, zapravo je riječ o otkriću velike sreće ili pak – u slučaju nerazumijevanja – riječ o nesreći malodušja i neodlučnosti.
