Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 3,13-17
Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«
Sva tri čitanja današnje svetkovine prikazuju nam Isusa kao nešto jedinstveno. Učitelja, Sina Božjega, Slugu Jahvina, prostor Duha Svetoga. Petar ne može ne govoriti o svome Učitelju. Sažima u nekoliko rečenica sav Isusov javni život i želi uprisutniti kako se na Isusovu liku, njegovim djelima, riječima, dade savršeno odčitati, tko je to Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, Jedinorođenac iz Očeva krila, ljubljeno Božje dijete.
Tko se s Isusom susretne, susreo se s Bogom, tko mu se otvori, prima u sebe Božje tajne, tko ga prihvati, biva oslobođen od đavolskih sila i tlačenja. Počinje živjeti u slobodi, miru, zajedništvu s Bogom. Bog nije čovjekov suparnik. To su mogli iskusiti oni koji su dijelili s Isusom njegovo vrijeme, dane, koji su ga pratili ustopice.
Istu protegu Isusove osobe donosi i odlomak iz Izaije. Bog treba pojedince da bi izveo svoj plan sa svijetom i ljudima, da bi njegovo djelo bilo vidljivo. Teren na kome se odlučuje sudbina Boga u svijetu jest naš život i život svih ljudi. Isus je do kraja uzeo srcu one riječi iz Izaije da bi ljudima uprisutnio koliko i kako im je sam Bog blizu. Nije vikao, nije bučio. Znamo kakav je uspjeh bukača, pa makar nastupali i u ime Božje. Što su pojedinci glasniji, to manje imaju reći, to manje su prihvaćeni.
Riječ istine upućuje se od srca srcu, posve tiho. Tada riječ prodire u srce. Srce se otvara samo ako se isključi nasilje. Nije potrebno stvarati za Boga reklamu, velike plakate, demonstrirajući ulicama, praveći vanjske spektakle. Ono što se o Bogu može reći, priopćava se u raz-govoru, dvo-govoru, na vrlo osoban način. Samo tada ta riječ postaje vjerodostojnom. Tada riječ podiže slaba, ne lomi napukle trstike, ne trne stijenja što još tinja. Zahvaća osobu iznutra.
Nema dvojbe, o Bogu se može govoriti vjerodostojno samo ako čovjeka potražimo u njegovoj lomnosti, grješnosti, potištenosti, u protuslovljima njegova života te ako ga iz toga podignemo, uspravimo i povratimo mu njegovo ljudsko dostojanstvo. To je činio Isus cijelim svojim bićem. U njemu je sam Bog pristupao čovjeku i njegov je blagoslov padao poput blagodarne kiše na žednu zemlju prosipajući zemljom blagoslov namjesto prokletstva, razumijevanje namjesto nasilja, ljubav namjesto moći, raspoloživost namjesto potkupljivosti.
Onaj prizor na Jordanu sažimlje u sebi cjelokupni Isusov životni program. Upravo na toj slici možemo uočiti bitnu razliku između poziva starozavjetnih proroka i Isusova poziva i poslanja.
U Djelima apostolskim Petar prepričava kako je Ivanovo krštenje označilo početak Isusova javnog djelovanja. Ovaj blagdan Gospodnjega krštenja pruža nam priliku da razmislimo o značenju vlastitog krštenja i što ono znači za nas kao kršćane. Rečeno je kako je najvažniji dan u vašem životu bio dan vašeg krštenja, dan kada ste se ucijepili na Krista, suobličili Isusu koji je svećenik, prorok i kralj.
Svaka krštena osoba je svećenik. Svećenik je netko tko moli, posreduje i prinosi žrtve. Stoljećima su židovski svećenici obavljali žrtve u jeruzalemskom hramu. I naravno, Isus je veliki svećenik. Svećenici su granične osobe, posrednici, Božji prijatelji. Možda mislite: „Nisam svećenik; nisam zaređen.“ Da, ali bili ste krizmani, pomazani kao svećenik, što znači da morate biti osoba molitve – i ovdje mislim na posredničku molitvu, molitvu u ime Božjeg naroda. Bogu se svidjelo usmjeriti svoju providonosnu skrb upravo kroz nas i kroz naše molitve.
Roditelji, molite li redovito za svoju djecu? Djeco, molite li za svoje roditelje, učitelje i trenere? Muževi, molite li za svoje žene – i žene za svoje muževe? Molite li se prije jela – i privatno i javno? Roditelji, blagoslivljate li svoju djecu prije nego što odu u krevet i dok kreću u školu? I prisustvujete li misi? Glavno mjesto gdje se vrši naše zajedničko svećeništvo krštenika je liturgija.
Drugi vatikanski koncil je pozvao na „potpuno svjesno i aktivno sudjelovanje“ laika na misi. Svojim sudjelovanjem ulazite u zajedništvo s Kristom i pridružujete se njegovoj žrtvi. Jedna od tragedija postkoncilskog razdoblja jest ta što mnogi katolici, izbjegavajući misu, odbacuju ovu temeljnu odgovornost, okrećući se od ove neusporedive privilegije.
Nadalje, kao krštena osoba, vi ste prorok. Prorok je netko tko govori u ime Boga. Zadatak je proroka bio govoriti Božju riječ u zgodno i nezgodno vrijeme, kada je riječ popularna i kada nije – a prema biblijskom pripovijedanju, najčešće nije bila. Jeremija na kraju bude bačen u čatrnju, a zatim ubijen; Daniel je bačen u lavlju jamu; Iliju progoni Jezabelina vojska. Prorok nad prorocima, naravno, je sam Isus, koji se naziva samom Božjom Riječju.
Ako ste kršteni, pomazani ste da propovijedate. To znači da bi Božje riječi trebale redovito biti na vašim usnama. Trebali biste govoriti o Bogu i o središnjosti Boga u svomu životu. Trebali biste nositi znakove vjere na sebi i pokazivati ih na svom radnom mjestu. Trebali biste propovijedati ljepotom svog života kako bi ljudi mogli kroz vas razumjeti i prihvatiti Krista. Trebali biste postati poznavatelj teologije i duhovnosti kako biste mogli „dati obrazloženje svakomu tko vas pita za razlog vaše nade“ (1 Pt 3,15). Morate znati da živimo u društvu koje je sve neprijateljskije raspoloženo prema vjeri općenito, a posebno prema kršćanstvu. Možete li odgovoriti na pitanja s povjerenjem i ljubavlju? Imamo dovoljno knjiga i Biblija, ne živimo više u komunističkom svijetu.
Roditelji, poučavate li aktivno u vjeri svoju djecu? Na njihovu krštenju obećali ste da ćete im biti prvi učitelji u vjeri. Znaju li moliti? Razumiju li važnost mise? Poznaju li svetce i nauk Crkve? Znaju li što se događa tijekom liturgije? Ako ne, niste ih poučili, niste navijestili Isusa Krista.
Konačno, svaka krštena osoba pomazana je za kralja. Kralj je, u biblijskom smislu, netko tko vodi druge Bogu, netko tko uređuje stvari kako bi ljudi pronašli svoju misiju. Isus je Kralj kraljeva. Ucijepljeni na njega vi ste svojim krštenjem postali kraljevi. Možda mislite: „Nisam župnik ili biskup; kako bih mogao ispuniti funkciju kraljevstva u Crkvi?“ Kad god nekomu date dobar savjet u duhovnom životu, kada ga usmjeravate prema cilju koji Bog želi da postigne, djelujete kao kralj.
Na početku Isusova javnog nastupa ne stoji poziv s neba, nebesko viđenje, neki doživljaj koji bi zahvaćao do kraja u njegov život, izbacivao ga iz uhodane životne kolotečine. Nema opiranja, protivljenja. Onaj nebeski glas većma je potvrda Isusove osobe.
Ako je Isus kroz tri desetljeća stasavao u Nazaretu, (iz)rastao u dobi, mudrosti, znanju, pred Bogom i ljudima, te ako se pitao kroz to sazrijevanje koja mu je prava zadaća, ovaj nebeski glas dolazi kao odgovor na egzistencijalno traženje te konačna potvrda da od samog svoga početka živi pod posebnom zvijezdom. Ta mu riječ s neba daje puno jamstvo i sigurnost glede budućeg puta. To će kasnije davati njegovoj riječi jasnoću, neumoljivost, oštrinu.
Ako je sindrom čovječanstva jednodimenzionalnost, vodoravni hod, onda je Isus osoba koja živi svoj dvostruki iskon: božanski i ljudski, i on bi htio tu dvostruku protežnost naše ljudske egzistencije posvijestiti svakomu s kime se susretne. Jer nad svakim se čovjekom otvara nebo u trenutku njegova rađanja, a pogotovo nad kršćaninom u trenutku krštenja. Nad svakim se u trenutku krštenja izriču iste riječi: Ti si odsada dijete Božje!
Ta svijest ispunjenosti Bogom, sigurnost u ispravnost vlastitog puta, neumoljivost u izričajima plodit će onom čuvenom: “Sve je meni predao Otac moj” (Mt 11,27). Zato, tko mu se priključi u odanosti, vjeri, povjerenju, treba biti svjestan da je uhvatio priključak na samog Boga. Isus ne živi, poput umjetnika ili proroka, od trenutne inspiracije, iznimnih trenutaka zanosa, nego iz neprestanog urastanja u Oca i dvo-govora s Ocem u noćnim satima, kad se posvećivao molitvi i uranjanju u Oca. To potom podaruje svakom njegovu činu, svakoj gesti i riječi posebnu kvalitetu.
Za Isusa riječ nije sredstvo izražavanja, već on živi, obitava u svojoj riječi. On je sam Riječ. A znamo da svaka življena ljubav izvire i uvire u riječi. Isus kao učitelj ne govori da bi se priopćio, da bi se izrazio, već on govori da bi se ponazočio i bio prisutan u svojoj riječi. I što je još zanimljivije, Isus ne će govoriti da bi izražavao svoje stajalište ili mišljenje odnosno da bi zauzimao određeno motrište glede događaja ili osoba, već on živi i progovara iz neprestano prisutnog trajnoga odgovora nebeskom Ocu.
Isus se nikad puno ne misli, ne razmišlja, ne traži riječ kad ga žele uhvatiti u klopku, ne uzima vrijeme premišljanja, dok istodobno sa svojim riječima oslovljava neprestano nove partnere ili protivnike, prijatelje i neprijatelje, vjernike i dvojitelje, tako da svojom sigurnošću stvara oko sebe neprobojni zid spram svih napadaja i izazova. To uvjetuje i njegovu duboku osamljenost, neshvaćenost, jer je sav uronjen u Svjetlost, Vječnost, a oko njega vlada tama, odnosno ljudi žele više tamu od dana.
Na dan svog preminuća veliki je Dostojevski rekao svojoj ženi: “Znam da mi je danas umrijeti”. Ona ga je kušala umiriti. Od nje je zatražio Evanđelje koje mu je desetljećima, od vremena sibirskoga tamnovanja, bilo najbolji savjetnik i putokaz. Kad bi o nekoj stvari dvojio i trebao donijeti odluku, otvarao bi ga i čitao što bijaše na lijevoj stranici. Učinio je to i ovaj put. Otvorio je i dao svojoj ženi da pročita upravo ovaj prizor Isusova krštenja kod Mateja.
“Kako ne čuješ: ‘Ne zadržavaj me’, dakle, umrijeti mi je”, rekao joj je. Tko donekle pozna životni put Dostojevskog, njegovo pročišćavanje, njegovu katarzu od otrova suludih snova i planova u mladosti te otvaranje prema Bogu, vidjet će kako mu je Isus bio stalni učitelj. Svakodnevno čitanje Biblije, molitva, ispovijed, ljubav prema bližnjemu prodahnjivali su ga i ukorjenjivali u zbiljnosti vjere.
„Istina nije izvan tebe, već u tebi. Otkrij je tu, podloži joj se, ovladaj samim sobom, i doživjet ćeš istinu. Nije ta istina u stvarima, nije ni onkraj mora, već ponajprije u tvome vlastitom radu na samom sebi. Kad pobijediš samoga sebe, postat ćeš blag i slobodan, kako nisi mogao ni usnuti. I tvoj će se život ispuniti srećom i sadržajem” (Dostojevski). Jer sam je prema vlastitom svjedočenju otkrio u progonstvu i tamnici u samome sebi čovjeka u čovjeku, što ga je osposobilo da i u drugima vidi čovjeka, u svakom čovjeku.
