Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 19,23-30
Isus reče svojim učenicima: »Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«
Čuvši to, učenici se silno snebivahu govoreći: »Tko se onda može spasiti?«
A Isus upre u njih pogled pa im reče: »Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.«
Tada Petar prihvati pa upita: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?«
Reče im Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti. A mnogi prvi bit će posljednji, i posljednji prvi.«
Danas je svetkovina svetoga Benedikta, opata, utemeljitelja reda benediktinaca, oca zapadnoga monaštva, zaštitnika Europe.
Rodio se oko god. 480., nakon raspada Zapadnoga rimskog carstva u današnjoj Umbriji, a preminuo god. 547. u Montecassinu. Poslan na školovanje u Rim s četrnaest godina odlučuje se na bijeg iz Rima, zbog nemorala i pokvarenosti u samome gradu, povlači se u samoću, u blizini Subiaca.
Živi kao pustinjak-eremit; neki mu monah donosi monaško odjelo i brine se za hranu. U samoći provodi pune tri godine. Otkrivaju ga pastiri i odmah je pukao glas o njegovoj svetosti. Dolaze mu redovnici iz obližnjega samostana Vicovara i mole ga da postane nasljednik njihova preminula opata. Prelazi u Vicovaro. Monasi su protiv svoje volje prihvatili njegovu stegu i strogost i zato su odlučili dokrajčiti njegovu tiraniju. Htjeli su ga otrovati, ali je preživio. Napušta ih i vraća se u svoju špilju u Subiacu.
Vremenom se oko njega okuplja mala zajednica monaha, njih dvanaest. On postaje prvi opat, ‘pater’, otac. S nekoliko najvjernijih ide na jug i god. 529. utemeljuje samostan u Monte Cassinu koji postaje matičnim samostanom svih benediktinaca. Napisao je pravilo u koje je utkao rimsku stegu i duh Kristov, duh Evanđelja. Pravilo nadmašuje u svemu sva dotadašnja pravila. Od redovnika traži trajni boravak u samostanu, u opatiji, za razliku od mnogih lutajućih monaha i asketa kojih onodobno bijaše u izobilju. Traži odvrat od svijeta, odricanje od privatnoga vlasništva, traži čistoću, poniznost i šutnju. Zahtijeva od redovnika bezuvjetni posluh opatu.
Benedikt je uronjen u ozračje molitve, ona je bila osnovni temelj njegova života. Bez molitve nema iskustva Boga. Benediktova duhovnost nije bila neka duhovnost bez doticaja sa stvarnošću. U nemirima i pomutnji svoga doba, on je živio pod Božjim pogledom i svoj pogled upravljao Bogu, ali pritom nije nikada gubio iz vidika svakodnevne dužnosti i čovjeka s njegovim stvarnim životnim potrebama.
U svojem Pravilu opisuje on monaški život kao “školu služenja Gospodinu”. Započinje riječima “ausculta fili” – što će reći, ‘počuj, sinko’, a završava “et pervenies” – i ‘stići ćeš do cilja’. Poslušaj ove riječi, i zajamčen ti je na kraju životnoga puta život u vječnosti. Dakle, prva riječ Pravila „ausculta“ – a posljednja „pervenies“, počuj, slijedi, otvori svoje uši – i prispjet ćeš u vječni život.
Cijeli je dan oblikovan geslom ‘moli i radi’, ora et labora. Prema riječima Psalma 119,164, “sedam puta na dan pjevam tebi hvalu”, i on je podijelio dan tako da se redovnici okupljaju sedam puta na dan na molitvu (i na jedno noćno bdjenje). Slobodno i radno vrijeme uređeno je prema Pravilu. “Lijenost je neprijateljica duše, i stoga se braća moraju baviti nečim, čitanjem svetih knjiga i radom”. U svemu se treba slaviti i proslaviti Bog.
Djelo ovoga sveca i na poseban način njegovo Pravilo pokazali su se nositeljima istinskog duhovnog vrenja koje je tijekom stoljeća i izvan granica njegove domovine i vremena, promijenilo lice Europe, stvorivši nakon raspada političkog jedinstva novo duhovno i kulturno jedinstvo koje je davala kršćanska vjera koju su prigrlili narodi europskog kontinenta.
Pavao VI., proglašavajući 24. listopada 1964. sv. Benedikta zaštitnikom Europe, želio je odati priznanje veličanstvenom doprinosu koji je taj svetac svojim Pravilom dao oblikovanju europske civilizacije i kulture.
Ne treba smetnuti s uma da se u godini kad on podiže i otvara samostan na Monte Cassinu, god. 529. zatvara poganska Platonova Akademija u Ateni. Zatvorio ju je car Justinijan. Jedno doba nestaje – antika, pogansko doba -, a novo, kršćansko, Kristovo doba u kulturi i civilizaciji rađa se prema mjerilu i pravilu Evanđelja i Isusa Krista.
Današnja Europa – koja je netom izašla iz stoljeća duboko ranjena dvama svjetskim ratovima i nakon sloma velikih ideologija, fašizma, nacizma i komunizma, koje su se pokazale tragičnim utopijama – traga za vlastitim identitetom.
Neosporno je da za stvaranje novoga i trajnog jedinstva važnu ulogu imaju politička, ekonomska i pravna sredstva, ali je potrebno također pokrenuti etičku i duhovnu obnovu koja crpi snagu iz kršćanskih korijena kontinenta. Bez te životne limfe čovjek i nadalje ostaje izložen opasnosti da podlegne napasti da bude otkupitelj samoga sebe: utopija je to koja je, na različite načine, u Europi 20. vijeka prouzročila, kao što je istaknuo papa Ivan Pavao II., “nazadovanje bez presedana u izmučenoj povijesti čovječanstva”.
U Benediktovu životu i radu te u djelovanju njegovih monaha imamo trojinu – molitva, Biblija (knjiga) i plug (sredstvo kultiviranja zemlje sve donedavno). Dobar poticaj svima nama.
BOG ILI MAMONA – SVETI BENEDIKT
Danas smo čuli nastavak Isusova razgovora s bogatim mladićem koji je došao, zapravo dotrčao Isusu moleći ga da mu kaže, što mu je činiti da bi postigao život vječni. Isus ga je suočio s jednim: Prodati sve što je imao, razdati siromasima i doći, krenuti za njim, slijediti Isusa. Nije to mogao, a onda Isus nastavlja s teškom riječi o bogatašima. Lakše devi kroz iglene ušice nego bogatašu u kraljevstvo Božje. Za Isusa nisu problem – kao danas – siromasi, nego upravo bogataši koji su navezani i kojima je bogatstvo „bog“.
Onaj mladić ostaje povijesni torzo, nedovršen lik. Isus mu nudi šansu koju nije iskoristio, i otišao u svoju anonimnost. A Petar i apostoli ostaviše sve, i upisani su u svjetsku povjesnicu kao veličine. Onaj je mladić u životu živio časno, pošteno i korektno, ali nije bio kadar učiniti onaj zadnji, odlučni korak, ostaviti sve i poći za Isusom. Nije mogao iskoračiti iz svoga svagdana, ostaviti svoje bogatstvo.
Jedan Zakej čini to, radosno. On je iskoristio svoj trenutak, svoj životni kairos; Isus ga je vidio, pogledao, svratio u njegovu kuću na objed. Taj pogled bijaše prodoran, onaj koji čita misli i srce. Vidio je Isus Zakejevu nesreću i zato ga usrećuje svojim pohodom. Na to Zakej – bez velikih kalkulacija – veli kako polovicu svoga imutka daje siromasima, a ako je koga prevario, vraća četverostruko. Ne znamo što nakon svega njemu ostade, ali je našao u Isusu smisao i sreću. Dolaskom Isusovim u Zakejevu kuću na kuću se spustio blagoslov. To bijaše sreća susreta s Isusom Kristom.
Zakej daje ono što se krati, što se boji dati bogati mladić koji je od mladosti obdržavao Božje zapovijedi. Zakej je trebao mnogo oprosta zato jer i mnogo ljubio, a možda ovaj mladić treba malo oprosta, pa stoga i malo ljubi.
Već je u Govoru na gori upozorio Isus na opasnost koja vreba u bogatstvu. Mamona ili Bog. Mamona ima svoje nezasitne prohtjeve koji su u izravnoj oprjeci prema Bogu. Isus ne osuđuje bogataše, on ih želi spasiti od propasti. Mukotrpan je to put, slikovito je to kazano u usporedbi s devom i iglenom ušicom. Za Isusa problem u svijetu nije siromaštvo, nego bogatstvo! Jasno je to u odgovoru mladiću koji je bio bogat. Isus ga je pogledao, prožgao, prožeo svojim očima, istinski zavolio, ali i stavio pred alternativu: Ili Bog ili Mamona. Nemoguće je služiti dvojici gospodara (Mt 6,24).
Za Isusa je gotovo nerješiv problem kako to da se mi ljudi damo tako lako uvući u okove novca, u pohlepu, u posvemašnju ovisnost o bogatstvu. Kao da mu Isus želi poručiti: ‘Ako si shvatio da sam ja pravi odgovor tvomu traženju, tada se zaputi doma, to što imaš prodaj, razdaj siromasima i pođi za mnom’. Jer to što ima, neuporabivo je za kraljevstvo Božje. Nemoguće je promicati Isusovo vječno nebesko djelo ljudskim sredstvima, ako čovjekovo srce nije posvema uz Isusa.
Isus veli: Želiš li biti cijel, cjelovit, potpun čovjek u sebi, želiš li biti ispunjen, integriran, sa sobom identičan, nepodijeljen u svome životu, prodaj sve. Isus uvodi nova mjerila. I onaj tko je ostavio sve, primit će stostruko, već ovdje na zemlji. Imat će napretek braće, sestara, majki – ali, začudo, ne i očeva: samo je jedan Otac nebeski!
Učenici su se prestrašili od Isusove riječi. Njegova riječ prodire do koštane srži, do moždine. Slika o iglenoj ušici i devi te bogatašu – to je postalo poslovično, unišlo je u baštinu cijeloga čovječanstva. – Pa tko se to još može spasiti? Isusova je riječ poput mača koji razdvaja, raskoljuje, siječe. Kao da im Isus želi reći: Svi ste vi još uvijek u svojoj nutrini bogati mladići, a da to niste ni izgovorili ili se pak tako očitovali.
Ima bogatstava kojih se čovjek teže odriče nego materijalnih stvari. U Getsemaniju svi će ga ostaviti i pobjeći, a onaj koji se hvalisao, ‘sve kad bi te i svi ostavili, ja to učiniti ne ću’, bit će onaj koji će kleti i proklinjati uz psovke i preklinjanja: “Ne znam, ne poznajem toga čovjeka”. Da bi spasio golu kožu i život, Petar ne samo da ne brani svoga Učitelja, nego prepušta Isusa sama u smrt. Isus mu je to pretkazao, ali je dometnuo i daljnju riječ kako Petar ne bi očajavao u svome očajnu čemeru: “Ali ja sam molio za tebe da tvoja vjera ne malakše!”
Isus je pogledao ovdje ovoga bogatog mladića i zavolio ga. Međutim, uzalud. A kad je pijetao zapjevao, Isus se okrenu, pogleda Petra. Pogledi im se susretoše, i u tome trenutku Petar je spoznao što znači oprost, i što je to Isusa stajalo. Bijaše to trenutak Petrova drugoga obraćenja, onoga konačnoga i odlučnoga. I ‘Petar iziđe vani i zaplaka veoma gorko!’ U tome je trenutku Petar ostavio sve svoje bogatstvo iza sebe, prestao računati sa svojim silama. Dotle bogati mladić – Petar – posta u tome trenutku siromašan, do kraj ogoljen i to bijaše njegov spas.
S kime se Isus susretne, tko pusti u svoj život Isusa kao Spasitelja, cjelokupna njegova egzistencija postaje prozračna, prima novi predznak. Čitamo o tome u Djelima apostolskim gdje se veli da je svima bilo sve zajedničko, nitko ništa nije više smatrao svojim. Ništa više nije naše, ako smo svi mi Božja svojina, i ako imamo Boga – svoje bogatstvo. Bog koji je bogat zbog nas postade siromašan.
Bog nema ništa osim ljubavi. On je razdao sve, on razdaje sve, do križa. “Sinko, sve je moje tvoje, tebi koji si bio uvijek u očinskoj kući!” Ništa ti nije uskraćeno. I onaj tko može kao Isus reći: “Oče, sve moje je i tvoje, ja sam bio uvijek uza te!” – taj je spoznao narav našega Boga.
A antiteza, protuteža glasi: “Oče, daj mi dio mojih dobara” – nakon čega taj sin uzima život u svoje ruke i onda ga do kraja spiska, spada na prosjački štap i svršava u dronjcima, kod svinja. Takav onda napušta ljubav, napušta cjelinu jer ljubav može davati samo sve od sebe.
Isusu nije stalo do promjene odnosa, nego do čovjekova obraćenja. Nietzsche je rekao kako je čovjek nešto što se mora nadići. Da bi se čovjeka nadišlo, treba ubiti Boga i proglasiti nadčovjeka. I Isus bi pristao na cilj, ali bi zanijekao pretpostavku.
I Isusu je stalo da se nadiđe čovjek, ali u znaku živoga Boga. Isus nadilazi čovjeka time što pobjeđuje u čovjeku nadčovjeka. Jer nadčovjek je u čovjeku nasilnik, par excellence. Tek kad je nadčovjek mrtav, može pravi čovjek zaživjeti.
Stari čovjek mora umrijeti kako bi novi čovjek po Isusu Kristu mogao živjeti. To praktično znači da moram umrijeti sebi. Isus mora ubiti u meni moju samovolju, naše posesivno ja. Jesmo li na to spremni? Svetci su to učinili. Benedikt i za njim nebrojeni slijedeći njega i njegov primjer. Molitva, knjiga i plug – tim su sredstvima benediktinci kultivirali Europu, stvorili neprocjenjiva djela europske i svjetske kulture i civilizacije.
