Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 16,13-20
Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?«
Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.«
Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?«
Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.«
Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.
“A vi, što vi velite, tko sam ja?” Kroz stoljeća i tisućljeća ove naše povijesti upućuje se taj upit na koji nam je odgovoriti cijelim svojim bićem. Jer u odgovoru danu na taj upit izriče se sve ono što pojedinac misli, u što vjeruje, što mu je u životu vrijedno, čemu se nada i na kraju, zbog čega je na ovome svijetu. Odgovor je uvijek krajnje subjektivan, osoban i u njemu treba da bude sadržana cjelokupna dinamika vlastite osobe, osobnoga životnog iskustva, mjera vlastite vjere i nadanja.
Zato je moguće i mora na Isusov upit svatko za sebe dati odgovor koji obvezuje u savjesti, u stavovima, u cijelom životu. Odgovor koji mi pokazuje put do sretna, osmišljena i uspjela života. Odgovor koji na koncu pruža u ruke ključ koji je to smisao ljudske egzistencije ovdje. To su zapravo i glavni te ujedno temeljni upitnici koji se postavljaju u svakom pojedinačnom životu.
Zbacivanje nevjernog Šibne i oblačenje u “vezirsku” odoru novog namjesnika kao da želi stvoriti usporedbu s predavanjem ključarske ovlasti Petru. Međutim, u knjizi Otkrivenja (3,7) tom ključarskom ovlasti zaodjeven je samo Mesija, Krist, Istiniti i Sveti.
Današnji odlomak iz Starog zavjeta, o Elijakimu komu je dan ključ Davidove kuće odabran je jer je očito nagovještaj poznatijeg odlomka u današnjem Evanđelju gdje Isus naziva Šimuna “Petar”, što znači “Stijena”, i kaže da će na toj stijeni sagraditi svoju Crkvu. Ista doslovna formula za isti Bogom dani autoritet koristi se i u odlomku o Isusu i Petru i u odlomku Starog zavjeta gdje Bog ovlašćuje Elijakima umjesto Šebne da bude veliki svećenik. To je autoritet vezivanja i odrješivanja, tako da “kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti”. Isusova je slika je još jača, a i njegovo obećanje je još jače, jer dodaje: „Na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata podzemlja neće je nadvladati.“
Gotovo je neozbiljno da Isus Šimuna naziva „Petar“ ili „Stijena“, jer u sva četiri Evanđelja Petar izgleda sve samo ne kao čvrsta i pouzdana stijena. Stalno se nameće, ali čini krive, pogrešne stvari. Tri puta je na Isusovu suđenju zanijekao da je ikada poznavao Isusa. Da ga je Isus nazvao „Pjeskoviti“ umjesto „Stjenovit“, ostali učenici ne bi bili iznenađeni. Ali on je postao Stijena nakon Pedesetnice, kada je Duh Sveti preuzeo kontrolu nad njegovim životom, kao što možemo vidjeti ako usporedimo Petra u Djelima apostolskim s Petrom u Evanđeljima. Dakle, Isusove riječi ovdje o Petru kao stijeni nisu sadašnje opažanje već buduće proročanstvo.
Zaključne misli tzv. poglavlja o Židovima u poslanici Rimljanima. Pavao veliča neistraživost Božjih planova, mudrosti i nauma. Budući da većina njegovih sunarodnjaka nije prihvatila raspetog Mesiju, otvoren je put za navještaj Evanđelja svim narodima.
Što se tiče evanđeoskog upita, u biti je nemoguće i nedopustivo pitati: “Tko je bio Isus Krist?” Većma se moramo pitati: “Tko jest danas Isus Krist?” Jer Isus jednostavno jest. On je tu, živ. On je neotklonjiv iz ljudske povijesti i svijesti, iz tijekova života, iz nebrojenih egzistencija kojima je on postao i ostao te jest sve. On je trajni temelj života, povjerenja, nade u konačni spas i vječnost. Sin Božji koji nas uči kako postati djeca, sinovi i kćeri istog Oca. On pokazuje put do punog čovještva, do ostvarene i osmišljene životne zadaće. Čovjeka, osobu moguće je definirati samo prema onome što mu je bitno u životu, prema čemu se odnosi sa svim žiljem i žilicama svoga bića.
Zovemo se kršćanima. To će reći da nam je život određen jednom osobom. Osobom Isusa Krista. Kristova smo svojina. To bi onda trebalo značiti kako nam u životu ne bi smjelo biti ništa važnije od te osobe, sigurno najtajanstvenije koja je hodila ovom Zemljom. A onda bi iz toga trebalo povući vlastiti životni imperativ, naime, živjeti prema njemu i njegovoj riječi. Pred svakoga od nas se, sad slabije a sad snažnije, postavlja isto pitanje koje postavi Isus učenicima pred Cezarejom Filipovom. Kao da je Isus birao i to posebno mjesto upravne rimsko-židovske vlasti i moći: Bog ili Cezar, moja osoba ili tamo neki rimski osvajač, zemaljski kralj ili ja kao protukralj, kao protuteža svim zemaljskim silnicima i pohlepnicima za vlašću i moću?
Kad je Isus rekao: „Kažem ti, ti si Petar“, promijenio je ime s kojim se Šimun rodio. Ta promjena imena bila je i još uvijek jest strogo zabranjena ortodoksnim židovskim zakonom, jer samo Bog može promijeniti tvoje ime, budući da se tvoje ime ne smatra samo ljudski odabranim skupom slova, već tvojim identitetom i tvojom sudbinom.
Samo Bog može promijeniti tvoje ime jer samo Bog može promijeniti tvoju sudbinu. Bog je promijenio Abramovo ime u Abraham, a ime njegove žene Saraje u Saru, a Jakobovo ime u Izrael. Dakle, promjena Šimunova imena u Petar bio je jedan od mnogih načina na koje je Isus tvrdio da ima božanski autoritet.
Isus je obećao da čak ni Pakao ne će nadvladati njegovu Crkvu. Pakao je sigurno pokušavao, u svakom stoljeću. Katolička crkva oduvijek je bila javni neprijatelj broj jedan svim zlim tiraninima, od Cezara do Hitlera i svim ateističkim revolucijama, od Francuske revolucije pod Robespierreom do Ruske revolucije pod Lenjinom do Kineske komunističke revolucije pod Mao Ze- Dongom. Mnogo puta se činilo da Crkva umire, ali ona je uvijek uskrsavala. Bude li svijet trajao još deset tisuća godina, ili čak milijun godina, možemo biti sigurni samo u dvije stvari koje će trajati s njim: Izrael kao narod i Katolička Crkva. Bog im je dao dva svečana savezna obećanja i Bog nikada ne odustaje od svojih obećanja.
Isus nije nazvao Petra „šefom“ ili „gospodarom“ ili pak „vladarom“ svoje Crkve, već „stijenom“. Stijena je stabilna i pouzdana, nije tiranska. Također je nužno „konzervativna“. Ostaje na mjestu. Crkva je uvijek „zaglavljena u cementu“ jer je cement u kojem je sretno zaglavljena Krist. Ali Crkva je također uvijek živa, raste i napreduje i stoga „progresivna“. Uvijek nadilazi političke kategorije. Crkva je živa i raste postupno i iznutra, poput organizma, a ne iznenada i izvana, poput zgrade ili stroja.
Konačno, u posljednjem retku naše današnje zgode kod Cezareje Filipove Isus govori svojim učenicima da nikome ne govore da je on Mesija. Zašto? Ivan nam kaže u svom Evanđelju: „Znajući Isus da će doći i pograbiti ga da ga učine kraljem, Isus se povukao“ (Iv 6,15). Većina Židova očekivala je da će Mesija preuzeti političku vlast i vladati, kao novi kralj David, i osloboditi Izrael od političke tiranije Rima, koja im je krala prihode i oduzela neovisnost. Ali on je došao osloboditi ih od duhovne tiranije njihovih pravih neprijatelja, njihovih grijeha, koji su im krali duše i spasenje. Isus se uklonio od onih koji su mu se obraćali iz krivih razloga. Nije se kandidirao za dužnost; pobjegao je od dužnosti. Imao je nešto bolje izvesti, naime, uspostaviti Božje kraljevstvo Isus se ne kandidira za predsjednika.
Zato i nama upitnik: Kako se odnosimo prema njemu? Više nije važno što “se” o Isusu govori u povijesnim udžbenicima, što se o njemu veli u usporednoj povijesti religija ili u filozofskim priručnicima, ako je filozofiji uopće zanimljiv taj Isus. Za nas osobno nije čak važno ni što piše o njemu u teološkim udžbenicima, što koji teolog misli, zna ili misli da zna o Isusu Kristu.
Isus nije predmet proučavanja, već osoba izazova. U bitnim stvarima i pitanjima našeg života vrijedi samo naša osobna vlastita odluka i stav. Od toga zavisi sve i prema tome se onda sve u životu stavlja na svoje mjesto. Očito je da se istina Isusa Krista ne može nositi u svijet i svjedočiti kao izričaj u katekizmu, gdje ćemo pronaći gotove odgovore, već je Isus Krist istina koju treba živjeti, pretakati u svakodnevicu, s kojom se treba suživjeti, a ne naučavati.
Kršćanstvo je prvenstveno pripadnost Isusu Kristu, dakle, životni stav i opredjeljenje, a tek u drugom planu nauk ili znanje. Istina o Isusu Kristu ne spada u područje izričajnog, leksičko-semantičkog znanja i odgovora, nego u područje životnog stava i odluke.
TKO JE ISUS KRIST?
Aktualno je pozivati se na Isusa Krista, baviti se njime. Čine to vjernici i nevjernici, teisti i ateisti, kršćani i nekršćani. Svatko od njih stvara svoju sliku o Isusu Kristu. Za jedne je on primjer i uzor uspjela, sretna života, za druge je socijalni reformator, čovjek za druge, za treće revolucionar, za jedne opet čovjek koji ruši uhodane kategorije, oporba vlastima. Za vjernike je on Spasitelj, Sin Božji, konačni donositelj Božje objave svijetu, zadnja Božja riječ čovječanstvu.
Svjedoci smo čudesnog procesa, naime duhovnog uskrsavanja te jedinstvene osobe u srcima i ljudima naše suvremenice. Pri zanimanju i bavljenju s tom jedinstvenom osobom bitno je uvijek imati na umu, ne pitati se tko je bio Isus Krist, nego tko jest Isus Krist za svijet, Crkvu, pojedinca, za sve one koji su u potrazi za istinom. Nemoguće je govoriti o njemu odgovorno, a da svatko od nas ne uključi u razmatranja i svoju osobu.
Tko je Isus Krist? Jedan se teolog, na kraju svojih razmišljanja i intelektualnog zrenja i doviđanja te osobe ovako izrazio: “Na kraju sam svojih snaga, i dalje ne mogu. Tko je taj Isus koji je tako sveto mogao i učio moliti, koji je s onoliko povjerenja mogao živjeti i onako nevin mogao i morao umrijeti? Tu je neka sveta ludost, neizmjerje vjere i povjerenja, raskoš ćudoredne snage, nevjerojatnost čistoće i dobrote. Zbilja je hodilo ovom zemljom jedno biće koje je živjelo u najintimnijem životnom i ljubavnom odnosu sa svojim nebeskim Ocem, koje je Božje stvarateljsko djelo promatralo običnim okom, i čija je cjelokupna povijesna pojavnost bila pojavnost Svetoga” (K. Adam). On je bit i sadržaj onoga što nazivamo kršćanstvo, onoga što on jest, iz čega dolazi i kamo ide, onoga što je u njemu i što oko njega živi, uhvaćeno s njegovih usana, odčitano s njegova lica.
Dvije tisuće godina dijeli nas od toga čovjeka koji je pod Poncijem Pilatom smaknut u jednome kutu, na rubu ondašnje jedine svjetske velesile, Rimskog carstva. Taj čovjek nije prestajao kroz stoljeća i tisućljeća biti žalac u tijelu ovog svijeta i pojedinaca. Njegova riječ ne prestaje odzvanjati kroz vjekove. I nije živo samo to ime – Isus – kao npr. kod Bude, gdje je njegova povijesna osobnost iščezla ili se gubi iza imena, nego je u žarištu nositelj imena. Tko je on bio, tko je on danas, i nosi li s pravom to ime, koje mu vjera pridaje? Npr. Buda je bio mudrac koji je pronašao jedan od putova otkupljenja.
U budizmu je važan put, metoda, a ne Budina osoba. Međutim, u kršćanstvu Isus sam za sebe kaže da je on Put u osobi. To je trajni izazov čovječanstvu. Dakle, kod Isusa nije riječ o povijesnim učincima te jedinstvene osobe na potonje naraštaje, kao npr. kod Platona, za čije se djelo veli kako je cjelokupna potonja povijest filozofije samo skup rubnih bilježaka na njegovo velebno djelo, nego je riječ o osobi kao takvoj koja i dandanas izaziva i daje trajni biljeg djelu koje je inicirala u svijetu.
Do danas ne prestaje ta osoba dijeliti duhove. On je sam bio toga svjestan: “Tko nije sa mnom, protiv mene je” (Mt 12,30). Došao je razdvojiti, pocijepati, unijeti razdor i nemir, čak i najuži obiteljski krug (usp. Mt 10,34-37). Za nas je bitno da se u odnosu prema toj jedinstvenoj osobi odlučuje o eshatološkoj sudbini svakoga pojedinca koji se s njime susretne. Zato je shvatljivo da mu je ta njegova nutarnja samosvijest, koja ga u bitnome razlikuje od drugih židovskih proroka, a u samom Izraelu bijaše nečuvena, priredila mu i ranu, nasilnu smrt na križu. Ivan veli (7,43), kako je zbog Isusa nastala podvojenost u narodu.
Što imamo pred sobom? Jedinstveno poslanje ili prekomjernu preuzetnost? Oni koji su ga prihvatili cijelim svojim bićem nisu oklijevali u svojim bogoslužnim sastancima pridavati mu božanske atribute, učiniti ga mjerilom cjelokupne povijesti svijeta (usp. Fil 2, Kol 1, Ef 1). U njemu je, po njemu i za njega sve stvoreno. On je iskon i cilj svega, Izvir i Uvir, Alfa i Omega. I ako je Bog nekoć govorio višestruko i na razne načine, sad, na kraju vremena, progovara u jedinstvenoj, zaključnoj riječi, svome Sinu.
Mi vjernici moramo biti jednoga svjesni: Nikada više neće izgledati povijest svijeta i čovječanstva nakon Isusa Krista kao prije njega. Njegove riječi iza kojih stoji njegova osoba polariziraju i danas svijet kao i kad je živio. Fascinantni domet njegovih riječi i danas prožima biće svijeta i za nas je jednostavno nedovidiva odgovornost koju je ovaj Jedan na sebe natovario.
Može se slobodno reći: Isus je poput magneta privukao k sebi sav smisao egzistencije i poredao sve oko središta i žarišta svog bića tako da mimo njega u biti ne preostaje nikakav drugi konačni smisao, ni pojedinačnog života ni povijesti u cjelini. Danas smo svjedoci kako se iz nutarnjeg rasapa kršćanstva rađa novo poganstvo koje se priznaje ateističkim. Međutim, što je neopoganstvo militantnije to je očitiji besmisao svih njegovih pokušaja u osmišljavanju života, tako da danas imamo u zapadnoj hemisferi anarhističko-kaotične posljedice nijekanja Boga i Isusa. Zato nas ne čudi ponovno buđenje zanimanja za ovu jedinstvenu osobu.
Kako čuti tu osobu, gdje zamijetiti njezin glas? U Pismu i preko Pisma. Potrebno je uho da bi se čuo Isusov glas i riječ. Isus može postati Božja riječ samo ako netko danas i ovdje sluša što ima i danas poručiti svijetu. “Riječi koje sam vam zborio, Duh su i život” (Iv 6,63), a ne mrtvo tiskano slovo. Kao što učenici prije uskrsnuća nisu bili sposobni do kraja čuti, shvatiti i razumjeti Isusovu riječ, bez Duha posrednika, tumača (‘egzegeta’), tako nismo ni mi današnji to sposobni bez Duha. Bez nadahnuća Duha nema pristupa Isusovoj osobi.
Nije teško čitati znakove vremena koje vidimo oko sebe, a ti znakovi su možda najdojmljivije svjedočanstvo samoga Boga za istinitost njegove objave u Isusu Kristu. Češki filozof i marksist M. Mahovec veli kako je Isus mogao ovladati ljudskim srcima jer je bio ono što je govorio i naučavao, jer je živio budućnost koju je naviještao, jer je u svojoj osobi utjelovljivao svaki izričaj koji mu je silazio s usana.
Na čovjeka može djelovati samo onaj tko govori i čini, govoreći čini, čineći govori. Sama misao, program ili nauk mogu djelovati ukoliko ljudi dožive uvjerljivu harmoniju, odnosno suzvučje misli i osobe, kad navjestitelj misli i ideja postaje i njihov uzbiljitelj, ostvaritelj, uzor i primjer njihova ozbiljenja. Stoga je Isusov nauk zapalio svijet ne zbog teoretske nadmoći njegova programa, nego prvenstveno stoga što je sam bio identičan s tim programom. Zato ne postoji smisao ispred, mimo ili iznad Isusa. On je sam put i istina i u oboma smisao, smisao života, povijesti, umovanja. I na kraju, kad se pitamo spram tajne ove jedinstvene osobe, bitno je imati na umu da nije riječ o Isusu izvan naše vjerničke egzistencije, već o Isusu Kristu s nama i u nama. Samo takav može nam podariti odgovor iznutra, kao naš nutarnji učitelj i nadahnitelj.
