Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 22,14 – 23,56
Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: »Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.« I uze čašu, zahvali i reče: »Uzmite je i razdijelite među sobom. Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe.« I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.«Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.« »A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu. Sin Čovječji, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje.« I oni se počeše ispitivati tko bi od njih mogao takvo što učiniti. Uto nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći. A on im reče: »Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj. Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje. Da, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih. Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.« Petar mu reče: »Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt.« A Isus će mu: »Kažem ti, Petre, neće se danas oglasiti pijetao dok triput ne zatajiš da me poznaš.« I reče: »Kad sam vas poslao bez kese i bez torbe i bez sandala, je li vam što nedostajalo?« Oni odgovore: »Ništa.« Nato će im: »No sada tko ima kesu, neka je uzme! Isto tako i torbu! A koji nema, neka proda svoju haljinu i neka kupi sebi mač jer kažem vam, ono što je napisano treba se ispuniti na meni: ‘Među zlikovce bi ubrojen.’ Uistinu, sve što se odnosi na mene ispunja se.« Oni mu rekoše: »Gospodine, evo ovdje dva mača!« Reče im: »Dosta je!« Tada iziđe te se po običaju zaputi na Maslinsku goru. Za njim pođoše i njegovi učenici. Kada dođe onamo, reče im: »Molite da ne padnete u napast!« I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!« A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: »Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!« Dok je on još govorio, eto svjetine, a pred njom jedan od dvanaestorice, zvani Juda. On se približi Isusu da ga poljubi. Isus mu reče: »Juda, poljupcem Sina Čovječjeg predaješ?« A oni oko njega, vidjevši što se zbiva, rekoše: »Gospodine, da udarimo mačem?« I jedan od njih udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. Isus odgovori: »Pustite! Dosta!« Onda se dotače uha i zacijeli ga. Nato Isus reče onima koji se digoše na nj, glavarima svećeničkim, zapovjednicima hramskim i starješinama: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama! Danomice bijah s vama u Hramu i ne digoste ruke na me. No ovo je vaš čas i vlast tminâ.« Uhvatiše ga dakle, odvedoše i uvedoše u dom velikoga svećenika. Petar je išao za njim izdaleka. A posred dvorišta naložiše vatru i posjedaše uokolo. Među njih sjedne Petar. Ugleda ga neka sluškinja gdje sjedi kraj vatre, oštro ga pogleda i reče: »I ovaj bijaše s njim!« A on zanijeka: »Ne znam ga, ženo!« Malo zatim opazi ga netko drugi i reče: »I ti si od njih!« A Petar reče: »Čovječe, nisam!« I nakon otprilike jedne ure drugi neki navaljivaše: »Doista, i ovaj bijaše s njim! Ta Galilejac je!« A Petar će: »Čovječe, ne znam što govoriš!« I umah, dok je on još govorio, oglasi se pijetao. Gospodin se obazre i upre pogled u Petra, a Petar se spomenu riječi Gospodinove, kako mu ono reče: »Prije nego se danas pijetao oglasi, zatajit ćeš me tri puta.« I iziđe te gorko zaplaka. A ljudi koji su Isusa čuvali udarajući ga poigravali se njime i zastirući mu lice, zapitkivali ga: »Proreci tko te udario!« I mnogim se drugim pogrdama nabacivali na nj. A kad se razdanilo, sabra se starješinstvo narodno, glavari svećenički i pismoznanci te ga dovedoše pred svoje Vijeće i rekoše: »Ako si ti Krist, reci nam!« A on će im: »Ako vam reknem, nećete vjerovati; ako vas zapitam, nećete odgovoriti. No od sada će Sin Čovječji sjedjeti zdesna Sile Božje.« Nato svi rekoše: »Ti si, dakle, Sin Božji!« On im reče: »Vi velite! Ja jesam!« Nato će oni: »Što nam još svjedočanstvo treba? Ta sami smo čuli iz njegovih usta!« I ustade sva ona svjetina. Odvedoše ga Pilatu i stadoše ga optuživati: »Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj.« Pilat ga upita: »Ti li si kralj židovski?« On mu odgovori: »Ti kažeš!« Tada Pilat reče glavarima svećeničkim i svjetini: »Nikakve krivnje ne nalazim na ovom čovjeku!« No oni navaljivahu: »Buni narod naučavajući po svoj Judeji, počevši od Galileje pa dovde!« Čuvši to, Pilat propita da li je taj čovjek Galilejac. Saznavši da je iz oblasti Herodove, posla ga Herodu, koji i sam bijaše onih dana u Jeruzalemu. A kad Herod ugleda Isusa, veoma se obradova jer ga je već odavna želo vidjeti zbog onoga što je o njemu slušao te se nadao od njega vidjeti koje čudo. Postavljao mu je mnoga pitanja, ali mu Isus uopće nije odgovarao. A stajahu ondje i glavari svećenički i pismoznanci optužujući ga žestoko. Herod ga zajedno sa svojom vojskom prezre i ismija: obuče ga u bijelu haljinu i posla natrag Pilatu. Onoga se dana Herod i Pilat sprijateljiše, jer prije bijahu neprijatelji. A Pilat dade sazvati glavare svećeničke, vijećnike i narod te im reče: »Doveli ste mi ovoga čovjeka kao da buni narod. Ja ga evo ispitah pred vama pa ne nađoh na njemu ni jedne krivice za koju ga optužujete. A ni Herod jer ga posla natrag nama. Evo, on nije počinio ništa čime bi zaslužio smrt. Kaznit ću ga dakle i pustiti.« I povikaše svi uglas: »Smakni ovoga, a pusti nam Barabu!« A taj bijaše bačen u tamnicu zbog neke pobune u gradu i ubojstva. Pilat im stoga ponovno progovori hoteći osloboditi Isusa. Ali oni vikahu: »Raspni, raspni ga!« On im treći put reče: »Ta što je on zla učinio? Ne nađoh na njemu smrtne krivice. Kaznit ću ga dakle i pustiti.« Ali oni navaljivahu iza glasa ištući da se razapne. I vika im bivala sve jača. Pilat presudi da im bude što ištu. Pusti onoga koji zbog pobune i ubojstva bijaše bačen u tamnicu, koga su iskali, a Isusa preda njima na volju. Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom. Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ Tad će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!’ Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?« A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih s njime pogube. I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.« Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu. Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: »Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!« I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa. Stajahu podalje i gledahu to svi znanci njegovi i žene koje su za njim išle iz Galileje. I dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen. Bijaše dan Priprave; subota je svitala. A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti.
Zašto je Isus morao umrijeti? Zašto je otišao onako mlad u smrt? Nemojmo misliti da mu bijaše lako prihvatiti sve ono što se oko njega plelo za svega njegova djelovanja. Neprestane smicalice, zamke, urote, mržnja, nataložene agresije. Omča mu se oko vrata neumoljivo sve više stezala i bivala sve uža. Jedan se naš suvremenik ovako izrazio: “Dvije je tisuće godina proteklo otkako je jedno naskroz pokvareno društvo raspelo Isusa iz Nazareta jer se ovaj usudio reći mu u brk da je pokvareno. Razapelo ga je jer je propovijedao ‘Radosnu vijest’, koja može postati opasnošću za opstanak svakoga društvenog ustroja koji živi na račun čovjekova raščovječivanja. Od straha pred ‘novim čovjekom’, koga je Isus svojim životom primjereno živio, usmrtilo je židovsko društvo Isusa, jer je dobro shvatilo kako je ‘novi čovjek’ sposoban poput dinamita raznijeti svaki društveni ustroj koji stoji na putu čovjekovu počovječivanju” (D. Savramis).
Isus je izvodio ljude iz propalosti, zablude, korjenito je mijenjao pojedince i svijet s kojim se susretao. Humanizirao je čovjeka, ako riječ u sebi nije obična tautologija.
Ne proglašava on vječne istine, zakone ili odredbe, ne naviješta dogme o Bogu, već nam dolazi reći kako je Bog tu, s nama, naš životni partner. Bog se zaputio k nama i zna što nam treba. Vode života, a ne mrtve i hladne tehnike i mehanike. Isus nije htio dodvoravanja ni povlađivanja ni s koje strane, već susret s čovjekom u svakoj njegovoj životnoj situaciji. To je tajna Novog zavjeta, tajna Isusova poslanja i boravka na ovoj zemlji. Divno čudo vječnosti koja dolazi i spušta se u naše ljudsko stanje.
Došao je i dolazi pokazati nam put. Nije to put samo za junake, heroje, duhovnu elitu ili odvažne. Kršćanstvo nije za silnije, jače, inteligentnije, nego za one gladne i žedne Boga kojima se ogadila ustajala zabokrečina zemaljske baruštine. Nije stavljao pred čovjeka nemoguće zahtjeve, nadljudske imperative, već je od svakoga molio da mu dopusti samo jedno: Skinuti s nas terete našeg života, skinuti grijehe i nepovjerenje prema Bogu, osloboditi nas prošlosti i vlastite sjene.
Došao je pozivati nas na nasljedovanje, a ono se očituje kroz misaone i duhovne kategorije koje se mogu svesti na pojmove iz organskog života: sijati, rasti, razvijati se, bivati, postajati, sazrijevati. Isus rabi organski rječnik života, a ne mehanički rječnik strojeva, automata ili robota. Za njega svatko u sebi nosi značajke razvoja prema boljemu, a ne mehaničku statiku hoda u mjestu. Zato je od ljudi tražio organski rast, pretvaranje, pre-tvorbu, promjenu, a ne samozavarno stajanje u mjestu, očekivanje nekakva znaka s neba, apokaliptičke kataklizme i katastrofe.
Ovaj život nije čekaonica budućnosti, nego ustrajni hod. I neprestana borba protiv zla u nama i oko nas. Zato jer nije imao nikakva straha ni pred kime, jer je bio sposoban svakome reći što ga slijedi, izazvao je protiv sebe uhodane mehanizme vlasti, čuvare istine i ćudoređa. Zato jer je razobličivao nečovječno društvo, koje je priječilo nevoljnicima pristup k Bogu, društvo koje je stvaralo kaste, morao je otići u smrt. Kušao je spustiti na zemlju komadić neba, otvoriti prostor Svetinje nad svetinjama svakomu, pa i tobože nevrijednima. Odbačen je i osuđen kao onaj koji za sebe svojata božanske povlastice i atribute. Stoga je morao biti uklonjen kao bogohulnik.
Znakovito je jedno: U izvještajima o Isusovu suđenju i muci gotovo sva se lica ponašaju drukčije nego bi to ona htjela. Apostoli se kunu na vjernost, a u odlučnom času bježe, Petar bi i u smrt, a pred sluškinjom ga obuzima strah i niječe poznanstvo s Isusom, Juda za bijedne novce izdaje Učitelja, a na kraju se kaje i vješa zbog krvi nevine. Petar se u vrtu laća mača, a Gospodin kaže da se od mača gine. Pilatu ne može nitko pozavidjeti na njegovoj ulozi, obična je igračka razjarene mase koja hoće krv i linč, makar bi on Isusa i pustio jer ga ne smatra krivim. Kako samo vlastodršci uzmiču pred podložnicima kad je u pitanju trunak njihove vlasti!
Nitko u cijelom prizorištu ne čini u konačnici ono što misli, nego upravo protivno, suprotno. Vječiti raskorak između htijenja i činjenja dobra! Osim Pilatove žene i onih žena koje prate Isusa pod križ. Završna pak scena jest tama, pomrčina sunca, potres. Kao da i Nebo želi reći: Ako je ovaj Isus zaslužio smrt, onda neka nestane sunca i svjetla, neka se otvori zemlja i proguta sve u sebe zbog takva nedjela učinjena ovomu Jednomu koji bijaše Život i Svjetlo ljudima.
Isusov se grob može osigurati kako god mi to željeli, on će se u danom trenutku raspuknuti, iz njega će uskrsnuti novi život, s nezaustavljivom snagom, novim proljećem, novom nadom. Na nama je obujmiti ga i upiti u svoj život i uživati plodove Isusova života, muke i smrti.
KAD KAMENJE PROGOVARA…
U svakom životu postoji vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. Tko previše i prerano otvara usta, srlja u opasnost da govori neozbiljno, priječi sebi da do kraja sazrije, izaziva protuslovlja, oporbe, i sam sebi zakrčuje putove prema drugima. Tko predugo šuti, u opasnosti je da promaši prigode koje mu život pruža te da na kraju ispadne krivac zbog šutnje i neizgovorene riječi u odgovorno i pravo vrijeme.
Te se spoznaje daju vrlo lijepo uočiti u Isusovu životu i djelu. Prema ljudskim mjerilima i prosudbama Isus je predugo šutio, tri desetljeća. Ali kad je došlo vrijeme, progovorio je. Progovorio je tako snažno da te riječi nisu otišle u zrak, već su se urezale u srca i bića onih s kojima se družio i kojima je sebe ostavio. Kad je progovorio, otvarao je usta postupno, najprije u slikama, potom sve otvorenije i otvorenije, dok se na kraju nije suočio s činjenicom da je zbog svojih riječi otišao u smrt. Jer pred Velikim je vijećem priznao sebe Božjim Sinom i zbog te bogohule otišao izravno u smrt. To bijaše jednodušni zaključak onih koji su čuli te Isusove riječi.
Za Isusova ulaska u Jeruzalem na Cvjetnicu palo je dosta teških i bremenitih riječi. Kad su Isusa pismoznanci nagovarali da ušutka okupljenu masu koja ga je oduševljeno prihvatila i koja mu je od srca klicala, jer bi to moglo imati strahovite i katastrofalne posljedice po sav židovski narod, budući da bi se sve moglo protumačiti krivo, kao politička provokacija, odgovara Isus jednom jedinom rečenicom koja se više ne će izbrisati iz svijesti ljudi i čovječanstva: Ako ovi ovdje ušute, velim vam da će kamenje progovarati! (usp. Lk 19,38-40).
Budući da su najodgovorniji u židovskom narodu za Savez s Bogom, najodgovorniji ja vjerski i politički život, pred Bogom i narodom, propustili svoju priliku pozdraviti Isusa kao Mesiju na ovaj odlučni dan; budući da nisu bili voljni ni spremni pozdraviti ga, vrjednovati njegove riječi i odjek u narodu, njegovo poslanje i poziv da se oživotvori kraljevstvo Božje ovdje na zemlji; budući da su podigli između sebe i Isusa golemi zid šutnje i neprihvata, nerazumijevanja, te budući da su jednom riječju odbacili njega kao Mesiju, Isus im veli jasno da će, ako ovi ušute, kamene prozboriti,.
To kamenje nije odmah prozborilo niti otvorilo svoja usta, ali na uskrsno jutro kamen je zborio, zorno i rječino. Prazan grob, odvaljen kamen, svjedok je da je Isus uskrsnuo. Za kojih četrdesetak godina vikat će glasno i jasno, i to hramsko kamenje zbori do dana današnjega o sudbini Izraela koji je odbacio Isusa. Hram koji je slovio kao jedno od svjetskih čudesa postaje ruševinom i mjestom koje je Bog odbacio, da bi u Isusu podignuo novi Hram.
Gdje se i kad se čovjek zatvori u odlučnom trenutku Božjoj milosti i daru, priprema se već unaprijed katastrofa koja će zadesiti i pojedinca i narod. Već je to nagovještaj trenutka kad će se sve što je čovjek sagradio, u što je polagao svoja nadanja i očekivanja, na što je bio ponosan, sve što ga je činilo samosvjesnim, zaslijepljenim, samodopadnim, što ga je činilo gluhim i slijepim za Božja nadahnuća, urušiti samo u sebe.
U najboljem slučaju bez krvoprolića, kao što to bijaše s komunističkim bezbožnim režimima u mnogim državama, a u najgorem slučaju u obliku prirodne katastrofe. Stoga je uloga budnih i vjernih kršćana uočiti vrijeme i trenutak koji nam Bog daje u svojoj ljubavi i milosrđu. Grobni Isusov kamen i danas glasno zbori: Nije ovdje, uskrsnuo je!
