Mjesec studeni je mjesec tuge i sjećanja, a s druge strane i ponosa za hrvatski narod. 18. studenoga se obilježava Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Toga se dana prisjećamo svih koji su položili svoje živote za slobodu – branitelja, civila, majki i djece. Vukovar i Škabrnja simboli su boli, ali i neugasive vjere u ljubavi prema domovini.
Tijekom studenog četvrtkom na valovima našega radija ćemo emitirati razgovore vezane uz ovu temu, a prva sugovornica nam je bila Željka Mitrović – simbol Vukovara, simbol nevinosti i patnje djece u Domovinskom ratu, djevojčica u plavom kaputiću.
“Mjesec studeni je velika rana za Hrvatsku, za hrvatski narod. Kroz cijeli mjesec studeni se sjećamo naših poginulih. Kad se vratimo 34 godine unatrag svaki dan je netko poginuo, pogotovo u mjesecu studenom. Tada su se odvijali najžešći napadi i otpor jugoslavenskoj vojsci. Tako da za mene to predstavlja mjesec bola, mjesec tuge, ali isto tako mogu sa ponosom reći da sam ponosna što sam bila dio toga i drago mi je što danas živimo u Vukovaru, u svom slobodnom gradu, što u tom slobodnom gradu odgajam svoje dijete, zasnovala sam svoju obitelj. Mislim da je to najveći dar za ovu žrtvu koju je podnio hrvatski narod”, kazala je gospođa Mitrović o tome što za nju predstavlja obilježavanje Dana sjećanje na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
“Iskreno da vam kažem mi nismo znali za tu fotografiju, tek kad smo izašli iz Vukovara. Tri mjeseca poslije smo saznali za tu fotografiju, da nas je snimio novinar BBC-a. Ja se sjećam da je došao crveni križ kod mame na Velepromet, jer je nas bilo puno djece nas petero. Došao je sa Veselinom Šljivančaninom i pitao je majku gdje želi ići. I mama je rekla da želi ići u Zagreb i na što joj je Šljivančanin tako bezobrazno odgovorio, dobro omogućit ćemo gospođi put za Zagreb. I tako je nastala ta moja fotografija.
Ja sam u to vrijeme bila dijete od šest godina koje nije shvaćalo u biti zašto ljudi toliko gledaju tu fotografiju. I puno mi je ljudi reklo da se čak i priključilo Domovinskom ratu kad je vidjelo moje uplakano lice. Ali moram reći da mi je to jedina fotografija koja mi je ostala iz djetinjstva i to mi je jedina uspomena. Eto ta fotografija i moj plavi kaputić”, govorila je o fotografiji djevojčice u plavom kaputiću koja je jedna od najpoznatijih fotografija toga teškog razdoblja za hrvatski narod, a gospođa Mitrović nastavila je o tome koja bi njezina sadašnja poruka bila onoj djevojčici 1991. godine.
“Ja kad kažem da je meni rat bio najljepši dio života, ljudima je to malo čudno. U to doba kada se stvarala domovina Hrvatska osjetilo se zajedništvo, osjetila se ljubav. Jedni drugima smo pomagali i sada kroz godine kako godine prolaze moram priznati da je meni svaka godina sjećanja sve teža i teža. I još me više boli što ti ljudi koji su stvarali domovinu su danas oboljeli. Jako nam puno branitelja umire i umiru nam živi svjedoci. Toj djevojčici bih poručila da ostaje dalje tako hrabra i da se ne stidi svojih sjećanja, svojih osjećaja i da bude ponosna na domovinu, na hrvatske branitelje. I gdje god da osjeća da će pasti, prvo neka se prekriži zahvali dragom Bogu i zamoli ga za hrabrost da ide dalje.”
Na pitanje misli li kako ponekad kroz tu fotografiju se zaboravi da iza te fotografije stoji stvarna osoba i njezin put kroz to teško razdoblje je govorila:
“Pa ja mislim da ljudi kad mene prvi put vide da oni u tom trenutku kad im se kaže tko sam ja, ostanu zaleđeni u tom vremenu, ajmo to tako nazvati. Ali mi moramo razlučiti dvije stvari.
Željka je simbol stradanja djeca u Domovinskom vratu, tj. plavi kaputić, a Željka danas je majka, žena koja ima svoj posao, svoju obitelj i koja ima osjećaje. I koja se bori da se ne zaboravi ono kako je nastala naša domovina, da se ne zaboravi kako je ugašeno nečije djetinjstvo. A sami znamo da je u Domovinskom ratu stradalo 402 djece.
Je li se nekad netko pitao kako je tim roditeljima, kako je tim majkama. Tako da tu vam se sad kosi i emocija, i tuga, a i život koji nažalost mi ne možemo zaustaviti. Mi moramo ići dalje, moramo se boriti. To je tako prirodno.
Pratim tako te neke emisije i čitam neke komentare po tim društvenim mrežama, nije mi jasno kad netko izgovara neki govor mržnje. Ili da se to meni dogodilo, ja bi to drugačije napravio. Po meni svaki čovjek koji se vratio u Vukovar je oprostio, jer hrvatski čovjek nije čovjek koji je rođen sa mržnjom. Hrvatski čovjek ne zna mrziti. Mi moramo biti svjesni toga da smo mi bili napadnuti, mi nismo nikoga napali. I da je napravljena velika kalvarija nad hrvatskim narodom. A na nama živima i da nastavimo graditi te temelje, koje su naši branitelji napravili da bi mi mogli ići dalje. Da bi mogli svoju djecu odgajati i da bi imali što bolju budućnost”, kazala je o pronalaženju snage i mira nakon svih događanja za daljnji život.
O tome kada priča svoju priču osjeća li to kao teret ili kao poziv da svjedoči gospođa Mitrović je kazala:
“Svakome je Bog dao križ koji može nositi. Meni moj kaputić je jako težak i sve što sam starija sve mi ga je teže nositi. Ja sam sada odrasla osoba koja zrelo razmišlja i koja sama sebi nekad postavi pitanje kako je netko nekoga mogao ubiti, kako je netko nekome mogao srušiti dom, kako je netko mogao ubiti dijete, kako živi s tim.
To su pitanja na koja ja nažalost nikad neću naći odgovor. Neću ih nikad dobiti. A isto si tako postavim pitanje naši hrvatskih branitelja koji su prošli logore, koji su prošli ratišta, koji su ranjeni, ti roditelji koji su izgubili svoju djecu. Pitam se kako oni žive, kako su našli svoj mir. Znate, tako da se tu kosi puno toga. Ja sve što sam starija imam sve više pitanja, nažalost sve manje i manje odgovora. I baš zbog toga da se ne zaboravi, ja sam odlučila da pokušam napraviti nešto, da se sjećamo najnevinijih, a to su naša djeca.”
U subotu 8. studenoga na Višnjiku u Zadru je večer slavljenja, a prihodi su namijenjeni izgradnji Kuće sjećanja “Plavi kaputić” pokraj Vukovara, u spomen na 402 djece ubijene u Domovinskom ratu. Gospođa Mitrović je inicijatorica izgradnje Kuće sjećanja.
“Ja sam na tu ideju došla prije jedno pet godina i onda je to bilo sve stalo. Došla je korona i sve i ja sam već htjela odustati od svega. Onda me nazvala Ines i rekla je Željka idemo. Ovim putem bi se htjela zahvaliti Ines Grbić i Alanu Hržici koji su stali uz mene, koji su rekli to ćemo odraditi, to ćemo napraviti za te male anđele. Jer neshvatljivo je da nakon 34 godine mi nemamo nešto baš za tu djecu, za te male nevine duše.
Priča je zamišljena na način da kreće kroz plavi kaputić. I onda bi se napravio jedan dio priče gdje bi se spomenuli branitelji koji su bili sa mnom za vrijeme Domovinskog rata, a potom bi išli u sobu pijeteta gdje bi onda posvetili sobu baš ubijenoj djeci u Domovinskom ratu.
Takve stvari se trebaju raditi iz srca i duše i sa velikom vjerom. Ja na primjer poludim na komentar kad mi neko kaže a ludi branitelj. Pa kao, pustite ga. Po meni prvo ako želimo nešto napraviti za ovo društvo, čovjeku prvo treba pogledati u dušu. Jer nitko ne zna tko kakvu bol nosi u sebi. I na taj način bi se moglo puno bolje to izgraditi i puno bolje bi se moglo prenijeti na našu djecu. Ti ljudi što su prošli i ti roditelji što prolaze, ja sam uvijek molila Boga i dan danas molim da svi roditelji kojima su djeca ubijena da dožive da pokopaju njihove kosti.
Hvala Bogu, nađen je naš Jean, ja sam mu toliko neizmjerno zahvalna. Što ćemo imati gdje zapaliti svijeću, drago mi je što je njegova majka to doživjela. Ali isto sam tako i tužna jer to je bio mladić koji je došao iz druge države i jedan mali Vukovar i rekao ja ostajem tu do kraja. Mislim da na takve stvari bi trebali više paziti”, govorila je o tome kako sačuvati sjećanje na to vrijeme, a ne dopustiti da ono postane samo forma ili protokol.
“Samo mogu reći dođite u Vukovar, zapalite svijeću, izmolite molitvu i sretno se vratite svojim domovima”, poručila je svima koji će doći u Vukovar 18. studenoga, a o gradu danas i njegovoj poruci nade i zajedništva je rekla.
“Vukovar je jedan lijep gradić, iako se osjeti ta rana i ta bol i čuje se taj krik ravnice, ali mislim da je Vukovar dosta ponosan i dosta jak da nastavi živjeti, da se nastavi boriti. I mislim da će Vukovar uspjeti“, kazala je Željka, a cijeli razgovor s njom poslušajte u audiozapisu.
Mijo Brkić
