Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 10, 24-33
Reče Isus svojim apostolima: »Nije učenik nad učiteljem niti sluga nad gospodarom svojim. Dosta je da učenik bude kao njegov učitelj i sluga kao njegov gospodar. Ako su domaćina Beelzebulom nazvali, koliko li će više njegove ukućane?
Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svijetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.
Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene.
Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca. Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«
Nitko možda izvan Crkve nije kao protubožac i bezbožnik Friedrich Nietzsche shvatio bit kršćanstva. Naime, sukob koji se odvija između Isusove poruke i postojećega stanja u ljudskoj povijesti i naravi dolazi odatle što se ono – naime, kršćanstvo – prema njemu protivi ljudskoj naravi. Čovjek se rađa da bi preživio. Sve donedavno znanstvenici su mislili kako su čimpanze, nama najsličniji čovjekoliki majmuni, u naravi miroljubivi. Danas međutim znanstvenici imaju dokaze kako upravo ti majmuni znaju međusobno voditi ratove do istrjebljenja, u njihovoj je naravi agresija i strah od drugoga. Isto je otprilike i s čovjekom.
Kako čovjeka osloboditi od toga, od nagona za ratovanjem, za agresijom? To je konačni smisao Isusove poruke i osobe: Smiriti čovjeka, čovjekovo srce, dovesti u njemu sve u red. Religije to pokušavaju na svoj način, ali poganski svećenici sa svoje strane nisu to kadri učiniti, ma koliko žrtava prinosili. Isus kaže, ne brinite se, ne uznemirujte se. Ne bojte se. Nemajte straha od drugih ljudi.
Riječi koje čujemo iz Isusovih usta nešto su kao utjeha nakon onih teških riječi i svega što učenike očekuje u svijetu. Prethodno je bio govor o dijeljenju, razdiobi, razdvajanju, nemiru, progonima, klevetanju, smrti, zatvaranju. Sad im pak ulijeva pouzdanje. „Ne bojte se! Imate moj primjer, imate uzor u meni i mojoj sudbini. Ništa vas bolje ne čeka. Međutim, što je to zapravo život, a što je smrt?”
Kao da im želi reći kako smrt nije najgora stvar na svijetu. Promatrajte samo ptice nebeske. U njih ne postoji strah pred smrću. A nama je u kostima i u samome srcu strah, posvemašnji, svemoćni, sverazorni. To je zbiljnost našega života, ali Isus naglašava: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, bojte se većma onih koji ubijaju dušu.
Isus ne prestaje svojima emfatično naglašavati: „Ne bojte se!“ I stalno im to ponavlja. Trokratno ponavlja: ‘Ne bojte se! Ono što vama napose govorim, to se mora javno obznaniti. I samo tako postiže moje poslanje svoj konačni cilj’. Čovjek se upušta u rizik, ali u konačnici, o životu i smrti ne odlučuju ljudi, nego sami Bog – tvorac života.
Strah je ono što čovjeka paralizira. Svi se zabrinemo i prestrašimo kad nam se tjelesna temperatura podigne ili skoči za stupanj ili dva. Svatko se od nas boji onoga trenutka kad mu se budu jednom zauvijek pokidale životne niti ili strune na harfi na kojoj je svirao melodiju svoga života. Međutim, nikada ta melodija ne će pasti u zaborav u onoga koji je i sve naše vlasi na glavi izbrojio. Pa makar i cijeli svijet propao, veli Isus, u konačnici nas prihvaća Božja ruka. I nikada ne ćemo ispasti iz te ruke. Čovjek treba u toj nadi položiti već danas svoj život u Očeve ruke. I sve što mi jesmo, jest u njegovoj ruci. On želi biti konačni temelj našega života. Ništa utješnije za nas nego znati da sve vodi Duh Isusov, Duh Božji.
Snaga ovoga odlomka iz desetoga poglavlja kod Mateja upravo je u tome što nam ne nudi nekakvu nestvarnu ili iluzornu sliku Boga. I vrapci padaju trajno s krova, a kršćanstvo i učenici kroz svu povijest trpe progonstva i bivaju ubijani. Isus ne tvrdi kako to nije ništa, da je to malenkost ili bezazleno. Ali ono što Isusove riječi žele naglasiti i pojasniti jest da povrh svega što nas snađe, i u sreći i nesreći, i u pomoći i ostavljenosti, u dobru i zlu – da povrh svega postoji jedna ruka koja nas nosi i nama upravlja, a za koju Isus veli da je to upravo Očeva ruka. To on može reći jer ga je iskusio kao Oca, jer mu je Bog odvjeka Otac, jer mu se obraća kao Tati-Abba, i u životu i u svojoj smrti. Stoga on zna i može to svojim učenicima reći – s krajnjom punomoći – kako Bog sprema puninu života učenicima koji su se svrstali iza njegova Sina.
Na nama je učiniti samo jedno: U svome životu, u svojoj egzistenciji pokušati živjeti kao što je živio Isus, njegov primjer treba nam biti najbolja ilustracija i pouka. Priznavati ga ne samo jezikom, nego živjeti kao on, slijediti ga u njegovu primjeru. Dodirnuti ga kao ona žena koja je došla odostraga, čeznuti za snagom koja iz njega izlazi, koja se prelijeva, moliti ga da s nas skine strahove i tjeskobe koji nas blokiraju. Isus je živio poruku, živio je i život slobode od svega i svakoga. Čovjek se pita, odakle Isusu ovoliko znanje o čovjeku i čovjekovu ponašanju? Čudesno i nevjerojatno.
Jasno, Bog ne želi patnju, progone ni križ. Ali oni su nužna posljedica grijeha svijeta i čovjekova nepristajanja uz Boga. Križ i progoni imaju svoj korijen i uzrok u tome što živimo u konkretnom društvu koje je protubožno, neprijateljski raspoloženo spram Boga. Križ i patnja nisu slijepa sudbina, nego posljedica jasnoga navještaja Evanđelja. U trenutku kad ozbiljno shvatimo i prihvatimo Evanđelje, kad ga živimo – bez straha od ljudi, bez straha od posljedica, bez straha od neprijateljskih ozloglašavanja – naći ćemo se u blizini Kristova križa.
Ali je paradoksalno: Jedina vjera koja ima kao svoj središnji znamen najteže onodobno mučilo – križ – vješala, a s druge strane, nema vjere u svijetu koja isijava i ižaruje toliko vedrine, toliko životne radosti, toliko ljubavi prema stvorenju, kao upravo kršćanstvo.
Kršćani prigrljuju, pristaju uz križ, a svijet ih stalno pribija na križ, progoni ih! Sjetimo se tolikih Gospinih slika, tolikih zanosnih melodija. K tome, križ i sreća nisu suprotnosti. Tko se potroši za Božje djelo u svijetu, pronaći će puninu radosti i života u samome Gospodinu. Ispunjeni život jest već ovdje skriveno blaženstvo.
