Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 10,25-37
Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«
Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:
»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«
»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«
Sve je jedna velika Tajna! Ma koliko se znanstvenici i umnici trudili odgonetnuti zadnje uzroke stvari, proniknuti u bit stvorenja, ipak se na kraju suočavaju s Nepoznatim, s Nepoznanicom. Moguće se zaputiti u dubine Svemira, otvarati vrata jedna za drugim u fizici, kemiji, matematici, do konačne odgonetke ne ćemo stići. Uvijek nas čekaju nova iznenađenja.
Nije isto čuti pojedine tonove, ili pak slušati melodiju koja se iza tih tonova krije. Ljudi u svemu čuju samo pojedinačne zvukove koje nisu sposobni pretočiti u simfoniju kakva je nazočna u Svemiru. Zato nam današnja čitanja skreću pozornost na to gdje možemo otkriti Tajnu. Tajnu Boga i čovjeka. Pohranjena je u našem srcu, prisutna je u Isusovoj osobi. Realizira se u praksi ljubavi!
Poslanica Kološanima kuša uzvišenim rječnikom odgrnuti zastor koji zastire Kristov lik. On je konvergentna točka svega stvorenja, prema njemu je usmjereno sve što jest, što je bilo i što će doći. On je žarišna točka svemira. On je konačni smisao svega. On je ona svemirska glazba koju trebamo otkriti, ćutjeti, osluškivati, zavoljeti. U tome se trebamo svakodnevno vježbati baš kao i u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Današnji odlomak iz Poslanice Kološanima jedan je od najsilnijih odlomaka u Bibliji. U njemu je sažeta sva biblijska teologija, vjera koja je živjela u Crkvi trideset godina nakon Isusova uskrsnuća, jer je grad Kolosu pogodio strašan potres g. 60. od koga se grad nikada više nije obnovio. Ne spominje se među Crkvama u Knjizi Otkrivenja, makar je zemljopisno u blizini Laodiceje. Ovdje imamo sintezu vjere u Isusa Krista.. To je definitivni biblijski odgovor na pitanje: Tko je Isus? Kako bi odgovorio na to pitanje, sveti Pavao nam navodi deset stvari.
Prvo, on je „slika Boga nevidljivoga“; on je Bog koji je postao vidljiv, Bog koji je postao čovjekom. Sveti Ivan na početku svog Evanđelja kaže da „Boga nitko nikada nije vidio. Jedinorođeni Sin, Bog koji je u Očevu krilu, on ga je objavio“ (Iv 1,18). Ako želite vidjeti Boga, pogledajte Isusa.
Drugi odgovor svetog Pavla je da je Isus „prvorođenac svega stvorenja“. „Prvorođenac svega stvorenja“ ne znači da je Isus rođen u vremenu prije Adama, već da je od svih stvorenja u vremenu i povijesti on jedini koji je ujedno i prvorođeni ili začeti od Boga Oca u vječnosti prije svih vremena. Vječni Sin Božji ušao je u vrijeme, u Marijinu utrobu, prilikom Utjelovljenja.
Treći odgovor svetog Pavla je da je „u njemu stvoreno sve što je na nebu i na zemlji“. Kako je Bog stvorio sve, uključujući anđele na nebu i svu materiju u svemiru? Izgovaranjem svoje Riječi. U Knjizi Postanka glasi: „I reče Bog…“ i to se dogodilo. Isus, Sin Božji, je Božja Riječ, Božji Um, Božja Mudrost, ne samo kao ideja ili apstrakcija, već kao konkretna vječna božanska osoba. U njemu i po njemu sve je stvoreno, i nevidljivi svijet anđela i vidljivi svijet materije.
Četvrti odgovor svetog Pavla glasi da je sve također stvoreno za njega. On je kraj kao i početak. U Knjizi Otkrivenja kaže: „Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak“ (Otk 22,13). (Alfa i Omega su prvo i posljednje slovo grčke abecede.) Kao Omega, Krist je odgovor na pitanje: Čemu sve služi? Koji je smisao života? Što je najveće dobro? Što je to što sve i svatko traži, treba, želi, voli i nesvjesno teži cijelo vrijeme?
Peti odgovor svetog Pavla je da “u njemu sve stoji zajedno”. On nije samo Alfa i Omega, početak i kraj, Stvoritelj i cilj, već je i ono što svemu daje biće u svakom trenutku sadašnjosti. Kad bi na trenutak prestao govoriti “Neka bude” svemiru, on bi prestao postojati. Upravo sada, on ga drži u postojanju i sve u njemu, uključujući i nas. Nije zaspao nakon što ga je stvorio. “Odmarao se” sedmog dana, ali njegov odmor je aktivan, a ne neaktivan. Na židovski prigovor Isus je odgovorio: “Otac moj radi do sada, pa i ja radim” (Iv 5,17).
Šesti odgovor svetog Pavla glasi: „On je Glava Tijela, Crkve.“ On je glava Crkve, mozak Crkve, um Crkve, duša Crkve. Krist i Crkva nisu dvije stvarnosti, nego jedna stvarnost, kao što su naša duša i naše tijelo, ili naš um i naše tijelo, ili naša glava i naše tijelo, ili naš mozak i naše tijelo, jedna stvarnost, a ne dvije stvarnosti.
Sedmi odgovor svetog Pavla glasi da je on „Prvorođenac od mrtvih“ – to jest, prvi koji je uskrsnuo od mrtvih. Pratimo ga kroz sve tri faze njegova života na zemlji – život, smrt i uskrsnuće – jer smo mi njegovo Tijelo. Naše tijelo živi kad god i gdje god živimo. A kad umremo, naše tijelo umire. A kad uskrsnemo, naše tijelo uskrisava. Ne ostaje mrtvo. A budući da smo Kristovo Tijelo, dijelimo s njim sve tri faze: život, smrt i uskrsnuće.
Osmi odgovor svetog Pavla je da se „u njemu nastanila sva Punina“. Nema savršenstva, ništa istinita ili dobra ili lijepa, što nije u njemu. Ako Isusa imamo, imamo sve. On je sve što postoji; nema više ničega izvan njega.
Deveti odgovor svetog Pavla jest da u njemu i po njemu Bog pomiruje sve, sve na zemlji i na nebu. U našim palim ljudskim životima sve je u ratu sa svime, rat sviju protiv svih, od obitelji do naroda i država. On je naš mir i pomirenje!
I završno, „krvlju svoga križa“ pomirio je sve sa sobom! – bilo na zemlji ili na nebesima!
Isti apostol, sv. Pavao, na jednom mjestu poručuje svojima: “Nasljedujte Boga kao ljubljena djeca, i živite u ljubavi” (Ef 5,1). Neshvatljivo ali istinito: Djelovati kao što djeluje Bog, ponašati se onako kako se on ponaša. Nedostiživi uzor, ali konačni parametar sve naše aktivnosti! Jer konačni cilj naše kršćanske, vjerničke prakse jest pretočiti u svoj život ono što je Isus živio, kako je Isus postupao.
Onaj svećenik i levit iz Isusove prispodobe ne vide čovjeka u nevolji. Vide samo sebe. Okrenuti prema sebi, slijepi za svijet oko sebe. Ili u najboljem slučaju vide one koji su poput njih, iste klase, životnog položaja, na istoj životnoj ljestvici.
Međutim, u Isusovoj praksi nema bogatih ili siromašnih, uglednih ili neuglednih, podređenih ili nadređenih, pobožnih ili bezbožnih. Zauzimati se za čovjeka u njegovoj nevolji znači nasljedovati Boga, postupati kao što Bog postupa, ili kao što je postupao na zoran način u Isusu Kristu.
Božja skrb za čovjeka koja se očitovala u Isusu Kristu postaje kriterijem, mjerilom naše brige oko onih koji su u nevolji, koji su ‘upali među razbojnike’ i ostali bez igdje išta. Takvih je i u ovome suludom svijetu bezbroj. U nebrojenim ratovima koji se vode diljem svijeta… Potrebno je samo otvoriti oči, srce, ruke, vlastiti dom. Osjećaj za siromahe, potrebite, za one ‘upale među razbojnike’, izrasta iz vlastitoga životnog iskustva u kome sam i sam iskusio Božju milost, naklonost, smilovanje, ruku koja me podigla i iscijelila.
Svatko je prihvaćen, svakome je oprošteno, svatko može iskusiti tu blagu ruku koja liječi i povija rane. Iz takva iskustva izvire zauzetost za druge. Vidimo to na apostolima, iskustvo je to jednog Pavla, bezbrojnih primjera utjelovljenog Karitasa kroz povijest. Svatko je iskusio koliko mu je oprošteno, što mu je sam Gospodin učinio, i sve što čini, čini iz zahvalnosti prema Gospodinu.
Bog je nemjeriv u samilosnom praštanju, u spuštanju prema svome stvorenju. Sve što Isus čini odraz je Božje ljubavi i prakse. Bog je daleko čovječniji nego to čovjek može i pojmiti. On je zaljubljen u čovjeka, ma kakav taj čovjek bio. Zaljubljen u sve što se čovjekom zove, a prema nekim apokrifnim spisima, Lucifer je pao jer se protivio i pobunio te nije mogao podnijeti toliku Božju ljubav prema čovjeku, kad ga je Bog odlučio spasiti utjelovljenjem svog Sina.
Prisjetimo se: Luka piše iz svoje situacije. Piše Crkvi u kojoj već imamo izdiferencirane staleže bogatih i siromašnih, uglednih i neuglednih, bolesnih, potrebitih, nemoćnih, ali i nekih nadutih, napuhanih. U gotovo svakom poglavlju Lukina Evanđelja pronaći ćemo Isusov zahtjev kroz pero evanđelista-pisca za egzistencijalnom socijalnom solidarnošću bogatih sa siromasima, ovih među razbojnicima s onima sigurnima. Solidarnost, uzajamnost, potpomaganje. To mora biti odličje i kvaliteta prave Kristove zajednice. Nema i ne smije biti tlačitelja ili potlačenih, izrabljivača i izrabljivanih.
Bog ne želi patnju, već puni život, život u izobilju, za sve, a ne samo za one koji imaju bogate i prepune stolove, s kojega ne padaju ni mrvice drugima.
Božja je ljubav nesebična, nezaslužena, i nemoguće joj je postavljati uvjete s ljudske strane. Ta je ljubav uvijek u svojoj biti kritika ljudskog ponašanja, neljudskosti, diskriminacije, odbacivanja čovjeka. Nemoguće je biti indiferentan. Indiferentizam je ravan ateizmu, jer indiferentnost, ravnodušnost onog svećenika i levita ravna je osobnom, praktičnom bezboštvu. Kršćanstva nema bez konkretne prakse.
Zato su Isusove riječi morale zvučati šokantno slušateljstvu. Ali, upravo je šok način uspostave komunikacije s čovjekom! Isus svakim svojim potezom i činom uspostavlja komunikaciju čovjeka s Bogom, to je srčika njegovih prispodoba, čudesa, poruka, pa i same njegove nasilne smrti. Odbačen je, umire posred razbojnika, jer je živio za sve, nikoga nije odbacivao.
Onaj pismoznanac dolazi k Isusu s nečasnim, nepoštenim motivom, „da ga iskuša“. Zna on iz vlastita studija – ta pismoznanac je! – koje su zapovijedi što vode u život vječni. I onaj bogati mladić došao je Isus s pitanjem spram vječnoga života. Isus se ne zadržava na teoriji, nego ide na praksu. Tko je moj bližnji treba okrenuti u „dativ“: „Komu sam ja bližnji?“ Pretvoriti odnosno prenijeti objekt u subjekt. Ne pitati spram objekta – tko je bližnji, nego prenijeti stvari na osobnu razinu. Da je Isus pitao, jesu li nam Samaritanci bližnji, ovaj bi odgovorio niječno. Oni su nam neprijatelji, krvni, pogani, koji su otpali od vjere otaca. A upravo se taj Samaritanac očituje bližnjim.
Upravo ova prispodoba o milosrdnom Samaritancu bijaše poticaj za gradnju bolnica, njegu bolesnika, za hospicije u kršćanstvu. Toga nema u drugim religijama. Imamo u Crkvi redove koji su se posvetili isključivo njezi bolesnika i nevoljnika. Kad je njemački kancelar Bismarck sa svojim ministrom bogoštovlja htio u tzv. Kulturkampfu dokinuti katoličke redove, usprotivio mu se šef njegova generalštaba s primjedbom kako je bez časnih sestara nemoguće voditi ratove. Tko će njegovati ranjenike? Na to se mora misliti u svakom ratu. Bez tih osoba nemoguće je ratovati. I tako su redovi opstali…
Sav govor o osuvremenjenju, ‘aggiornamentu’, prilagodbi Crkve suvremenim kretanjima ima smisla samo ako se čovjek prilagodi Isusovoj praksi, primjeru, ako se ‘uštimava’ prema zahtjevima kraljevstva Božjeg. Praksa kraljevstva Božjeg očituje se u djelotvornoj ljubavi prema bližnjemu. Bez toga nema djelatnog kršćanstva. Zato nas Isus pita glede ljubavi koja vidi. Srca koje ćuti.
Ne spasava obdržavanje zakona, propisa i zapovijedi, nego sebedarna ljubav. Samaritanac riskira vlastiti život, da i sam padne među razbojnike. Ljubav ga tjera na nemoguće. Ne traži nikakve alibije niti izlike. To je ono što je Isus ozbiljio u svome životu i umiranju. Bog nas nije ostavio nego je očitovao iskonsku slabost prema čovjeku. Čovjek je Božja slabost, Božja slaba strana. Ljubav je sposobna na nemoguće, što tako zorno očituje Isusov život. Na nju se može odgovoriti samo uzvraćenom ljubavlju…
U Isusovu poimanju i očima Bog je uvijek Bog iznenađenja. On očituje svoju moć upravo u malenome, neznanome, neočekivanom. Bog je Bog neočekivanog. Poziva čovjeka da se izdigne iznad uhodanog i uobičajenog. Činiti neočekivano, te i ondje gdje se čini da je sve izgubljeno, zahvatiti u tijek stvari i zbivanja. Božje svjetlo treba prodrijeti u čovjekov svijet, začarani krug mržnje, nasilja i osvete.
Isus ne želi račundžije niti sitne kalkulante, nego srce, odlučno, koje pomaže, koje se smiluje. Samaritanac je primjer. Ono što sja iz Isusovih riječi i osobe postaje nosivim stupom i načelom u novome poretku i ustroju kraljevstva Božjeg. Isus govori iz te zbiljnosti koju sam živi. Zato i konačni nalog: Ako si shvatio, spoznao, uvidio, onda na posao, postupaj tako. U tom ti slučaju ne će padati na pamet stavljati mene, osobu, djelo i riječ na kušnju i pod krivo svjetlo.
