Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 9,23-26
Govoraše Isus svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?
Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.«
Slavimo blagdan sv. Nikole Tavelića, franjevca i mučenika. Nikola franjevac i mučenik iz četrnaestog stoljeća, rodio se u Šibeniku, djelovao u Bosni kao misionar, obraćao krivovjernike na pravi put i životni tijek završio u Jeruzalemu, na mjestu Isusove muke. Jedan u nizu mučenika s ovih prostora. Prisjetimo se progona kršćana na ovim prostorima, još od rimskih vremena, od vremena Dioklecijana, zatim svih onih koji su dali svoj život za Isusa Krista i kršćansku vjeru.
Prisjetimo se i jedne činjenice koja je bila tako nazočna u životu velikoga pape Ivana Pavla II. On je dao novi zamah temi mučeništva govoreći o ‘zajedništvu mučenika i mučeništva’ u cijelome kršćanstvu, svim kršćanskim Crkvama u minulom stoljeću. Tijekom dvadeset i šest godina svoje papinske službe on je 1.716 ljudi proglasio svetima i blaženima. Od toga dojmljivoga, impresivnog broja svetih i blaženih uzora njih 1.402 nose aureolu mučenika (80% ili četiri petine)!
Papa je osobitu pozornost posvećivao mučenicima iz suvremene Crkve, suvremenoga 20. stoljeća koje je imalo brojne mučenike osobito zbog totalitarnih režima nacizma, fašizma i komunizma. U surječju Papinih riječi nije patetično tvrditi kako je i Crkva u Hrvata, Crkva mučenika. Dovoljno je prelistati kronike (gdje postoje) iz vremena turskoga zuluma, osmanlijske tiranije i mučenja kršćana kroz puna četiri stoljeća. Ili, sjetiti se nedavne prošlosti: Drugog svjetskog rata i poraća, znanih i neznanih stradalnike čiji su grobovi do danas ostali nepoznati, među njima i 66 hercegovačkih franjevaca.
Posebice onim mučenicima s Bleiburga i križnih putova, jer ta su stradanja kroz 50 godina bila negirana, nijekana u svim povijesnim knjigama i udžbenicima, proskribirana, protjerana iz povijesnoga pamćenja kao opasna tema o kojoj se nije smjelo govoriti. Proglašenjem blaženim mučenika Alojzija Stepinca Ivan Pavao II. je javno pred očima cijeloga svijeta ispravio nepravdu namještenoga komunističkoga sudskog procesa, te vratio dostojanstvo i drugima koji su poput njega bili nepravedno osuđivani na teške zatvorske kazne s prisilnim radom.
Papa je pozvao sve da se sjećamo mučenika, kako bi općinstvo svetih progovorilo glasnije od tvoraca podjele i zla. Papa je za vrijeme Velikog Jubileja pozvao mjesne Crkve neka “učine sve da se ne prepusti zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu” i potakao neka se prikuplja potrebna dokumentacija. Dobro je, stoga, što se ta tužna tragedija danas pretvara u svehrvatsku nacionalnu brigu, kako ne bi iščeznula iz pamćenja ljudi. A pamćenje i spomen na žrtve nema ništa s vraćanjem u prošlost. I nema nakanu baviti se njihovim progoniteljima, ili, ne daj Bože, buditi strasti s osjećajima mržnje. Spominjanjem nastradalih nastoji se iskazati dužno poštovanje prema nedužnim žrtvama i njihovoj moralnoj veličini koja je postala baštinom naše sadašnjosti.
Njihova je jedina krivnja bila što su kao svjedoci i navjestitelji Božje Riječi umjeli i htjeli očitovati i ponavljati radosno zavjetnu pjesmu: “Isukrste, Srcu Tvom, s nama naš se kune dom. Dušom tijelom vijek sam tvoj, za krst časni bijuć’ boj!” I poginuli su onih mračnih mjeseci s početka god. 1945. Siguran sam kako svi oni mogu s Pavlom ponavljati: Dobar smo boj bili, trku završili, vjeru sačuvali! Sjećajući se njihova nevina stradanja molimo Gospodina neka im udijeli vijenac slave, koji je pripravljen za sve koji njega ljube.
U ovoj prigodi, dok slavimo blagdan sv. Nikole Tavelića, mučenika, pitamo se: Zašto štujemo mučenike i ne zaboravljamo spomen onih koji su nevino nastradali?! Koja je svrha ovih godišnjica, proslava i okupljanja? Što sveti Nikola i drugi naši mučenici i stradalnici poručuju nama danas? Čini mi se kako odgovore na ta pitanja nalazimo Isusovim riječima koja čusmo. U evanđelju čusmo Isusov radikalan i jasan govor: «Tko izgubi život poradi mene, taj će se spasiti» (Lk 9, 24). A na drugom mjestu on tješi i hrabri kako se «ne treba bojati onih koji tijelo ubijaju», te kako se valja priznati Isusovim pred ljudima, da bi se i on priznao njihovim pred Ocem koji je na nebesima» (usp. Mt 10, 28-33). Nema, uistinu, drugog imena dana ljudima pod svodom nebeskim u kojem se možemo spasiti, osim imena Isusa Krista.
Ali, Bog nas ne može bez nas spasiti. Bez tebe sam te stvorio, ali te bez tebe neću spasiti. Tvoja vječna sreća, dakle, u tvojim je rukama! “Pomoć je naša u imenu Gospodnjem!” (Ps 124, 8). Neka se stoga svakog dana vine iz tvog srca molitva: «Ti si Gospodine tvrđava moja, zakloni me štitom lica svoga od zavjera ljudskih i budi mi tvrđava spasenja!»
