Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 5,1-12a
Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:
»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!«
Hebrejski jezik ima nekoliko težih lekcija koje mogu predstavljati probleme svakomu tko pokušava naučiti hebrejski. Tako npr. hebrejski nema slova za samoglasnike, nemaju slova za a, e, i, o, u, nego samo za suglasnike. I zato se može dogoditi da se dvije riječi sastoje od potpuno istih slova, a znače potpuno različito, ovisno o tome koji se samoglasnici u njima čitaju ili izgovaraju. Značenje se često može otkriti samo iz konteksta u kome se riječ pojavljuje.
To je, međutim, od samog početka rezultiralo i igrama riječi jer se ponekad obje riječi uklapaju u kontekst i na taj način mogu iznenada baciti novo svjetlo na ono što se govori. Tako je i u slučaju riječi “tewah”. Tewah se zapravo odnosi na arku, korablju koju je Noa izgradio po Božjem nalogu kako bi spasio svoju obitelj, životinjski svijet, tijekom velikog potopa. Ali u isto vrijeme, tewah se može čitati kao pojam za “riječ”. I onda se pojavljuje mogućnost kako je Bog zapovjedio Noi da napravi riječ i jezik koji će mu služiti kao utočište i splav spasa u kaosu svijeta.
Vjernim Židovima koji poznaju tu igru riječi uvijek je bilo jasno što se misli pod riječju, pod jezikom koji može spasiti: Biblija kao Korablja koja spasava. Riječ Biblije. U nju se čovjek može sakriti, u njoj se može udomiti kad te svijet straši, kad tlo pod nogama podrhtava i trese se, kao za potresa, kad sve tone kao u moru, u moru tuge ili u moru očaja. U svim je vremenima bilo je osoba koje su se u svojoj nevolji hvatale za koju riječ Svetoga pisma da prebrode ono što ih muči. A koliko je samo svjedočanstava izrečeno – i u samoj Bibliji, ali i kasnije pa i danas – da nas stvarno drži i nosi biblijska riječ, nad svakim ponorom!
Jednu od najljepših korablji riječi sagradio je za nas nitko drugi nego Isus. Govor na gori, čiji smo početak gore čuli. Zapravo, naziv “Govor na gori” je pogrješan. Radije je riječ o Isusovom uputniku o sretnu i uspješnu životu. I taj je početak Matej ponudio u pjesničkom obliku da ga bolje pamtiš i ponavljaš dok gradiš korablju, nešto u što ćeš se skloniti i za što ćeš se moći uhvatiti, što će te spasiti od potopnih voda.
U pravom i doslovnom smislu riječi uvodne poruke Govora na gori ključne su riječi za puni i istinski život. U njima se svakomu pruža ključ u ruke s kojim može otvoriti sva vrata, gdje se svatko može naći udomljen, gdje svatko može pronaći sebe i smjestiti svoju egzistenciju u njih. Brušene, iscizerlirane, poput najljepšeg dragulja, stoje kao portal na ulazu u prvostolnicu Isusove osobe i duha. Želimo li pojasniti sebi ili nekomu drugome što nam je Isus donio, ostavio, što je čovjeku omogućio za kratka svog vijeka i još kraćeg djelovanja, onda imamo upravo ovdje u najčišćem i najjasnijem obliku sažetak njegove poruke. Isus ‘otvara svoja usta i poučava učenike i svijet’, veli evanđelist. Pred njim je galilejsko proljeće koje mnogo obećava. Učenici su već oko njega, mase se sliježu da čuju riječ koja poput jutarnje rose pada na duše i srca. Uspinje se na ‘brdo’, kao nekoć Mojsije na Sinaj, da bi u svome životu opetovao cjelokupnu povijest izabranja i izabranog naroda. Ponovni zamašnjak duha i obećanje slobode. Izlazak iz robovanja, ovisnosti, tlačenja te proglas novog zakona slobode s novoga Horeba.
Kolika samo razlika između ovog prizora i onog na Sinaju! Najzornije to opisuje Poslanica Hebrejima (12,18-27). Ovaj Isusov proglas urađa novom Sionskom gorom, gradom Boga živoga, nebeskim Jeruzalemom, svečanim zborom svetaca, pravednika upisanih u nebesima, zajedništvom s Isusom, posrednikom Novog saveza, jer Mojsije bijaše posrednik Starog. Isus obećaje sreću i blaženstvo svima koji svoj život temelje u Bogu. Postaju novim Božjim narodom. Ozbiljuju kraljevstvo nebesko ovdje na zemlji. Govorom na gori, blaženstvima i svime što iz njih slijedi, Crkva se konstituira kao Božji narod, izdvaja iz sinagoge, ide vlastitim putem u povijest. To je njezina razlikovna crta. Ona je tu kao dovršetak, konačno usavršenje svega provizornog iz Starog zavjeta.
Blaženstva su poruka koja ulijeva snagu i podiže vojsku patnika, bolesnika, nevoljnika, progonjenih, tlačenih i svih obespravljenih. Riječ po riječ uzimaju blaženstva sve oblike ljudskog poniženja i s pomoću njih svira Isus nezaboravnu melodiju. Uzima u usta sve ono čega se mi plašimo i što nastojimo izbjegavati u životu. Kao da nam želi reći: Čovječe, suoči se sa sobom! Priznaj svoje siromaštvo, svoju bijedu, nevolju, priznaj ono što si u zbilji, i vidjet ćeš kako će se u tebi izvesti silna revolucija, kako ćeš zauzeti posve drugo stajalište u odnosu prema sebi, ljudima, događajima. Ono što si smatrao zlom, nesrećom, prokletstvom, pretvorit će se u mir.
Pretpostavka je za to jasna: Uzeti druga mjerila. Dokle god mjerimo svoj život prolaznim, zemaljskim parametrima, ostajemo zatočenicima i lutkama u svjetskoj igri. U trenutku Isusova krštenja nad njim se otvorilo nebo kao smjerokaz da život može iznova započeti samo ako ga prihvatimo iz Božje ruke. A blaženstva su samo ključevi, ne zahtjevi ni propisi, koje nam on daje u ruke, opis one sreće koju će doživjeti svaki koji se upusti u avanturu s Bogom. Zato su blaženstva poput uvertire u predivnu simfoniju koju smo pozvani odsvirati ili odslušati u svome životu. Čarobno suzvučje davno zaboravljenih tonova, obećanje i ponovno otkrivanje zapretanih sila u svakome od nas.
Riječ-dvije o blaženstvima. Isus nije ljubak ni umilan. Isus nije ugodan. Isus nikada nije dosadan nego je uvijek zahtjevan. Isus okreće naš svijet naglavačke. To je najradikalnije prikazano u onome što znamo kao „blaženstva“, osam blagoslova, milosti ili darova, koji uopće ne izgledaju kao blagoslovi ni blaženstva u zemaljskim mjerilima..
Kad biste pitali prosječnog Europljanina kojih osam blagoslova najviše želi u životu, vjerojatno bi odgovorili ovako. Prvo, vjerojatno bi htjeli novac, jer se novcem može kupiti sve što ima neku cijenu, a toga je mnogo! Ali Isus kaže: „Blago siromasima duhom“, to jest onima koji su odvojeni od svog novca, bez obzira imaju li malo ili mnogo. Zašto su blagoslovljeni? Jer njihovo je kraljevstvo koje se novcem ne može kupiti, kraljevstvo daleko veće od bilo kojeg na ovom svijetu: njihovo je kraljevstvo nebesko. Oni su istinski bogati.
Drugo, većina ljudi bi vjerojatno rekla da žele slobodu od patnje i boli. Više se bojimo bolesti nego smrti: fizičke boli, a još više emocionalne boli. To je sasvim prirodno. Ali Isus kaže: “Blago onima koji tuguju”, odnosno, blago onima koji pate bol. Zašto? Jer “oni će se utješiti”. Bog nam daje bol, ali nas Bog i izbavlja od nje. Još nismo na kraju priče, a ostatak priče više nego nadoknađuje prvi dio. Što više patimo, to smo više utješeni. Čak i sada vidimo naznake toga: jednostavno je činjenica da svetci najviše pate i svetci imaju ipak i najviše radosti. To su činjenice, a ne teorija. Bog beskonačne ljubavi briše sve suze s naših očiju?
Treće, želimo biti pobjednici, ne gubitnici. Želimo moć. Želimo osvojiti svijet i u tome smo uspješni zahvaljujući znanosti i tehnologiji. Ali Isus kaže: “Blago krotkima.” Krotki nisu slabi, već oni koji nisu vezani ni uz moć kao ni uz bogatstvo. Potrebna je snaga i hrabrost da se bude krotak, puno više snage nego da se bude ljut i nanosi šteta. Zašto su krotki blagoslovljeni? Jer će na kraju naslijediti ne samo nebo već i zemlju. Gospodnja je zemlja i sve na njoj!
Četvrto, želimo zadovoljstvo. Želimo samopoštovanje. Želimo dobiti što zaželimo i biti sretni s tim, i zadovoljni. Ali Isus kaže: “Blago onima koji gladuju i žeđaju za pravednošću.” Zadovoljstvo vidimo kao blagoslov, a nezadovoljstvo kao prokletstvo; ali Isus blagoslivlja naše nezadovoljstvo vlastitom sitnom, kompromitiranom i zagađenom pravednošću, našu želju i zahtjev da budemo nešto posve drugačije od onoga što jesmo – naime, da postanemo svetci.
Peto, želimo pravdu; želimo svoja prava. Opet, ovo je sasvim prirodno. Ali Isus umjesto toga blagoslivlja milosrđe, koje nadilazi pravdu: „Blago milosrdnima.“ Zašto? Jer će „zadobiti milosrđe“ od Boga. Nemojmo tražiti od Boga pravdu na Posljednjem sudu. Tražimo milosrđe. Jer će vam Bog dati ono što želite. I Izraelci i Palestinci već skoro osamdeset godina traže pravdu i odbijaju jedni drugima dati milosrđe i oprost. Koliko je zbog toga krvi proliveno!?
Šesto, želimo užitak, napose svoja „uzbuđenja“. Želimo koristiti druge ljude, pa čak i sebe kao stvari, kao sredstva za taj sebični cilj. Ali Isus ne blagoslivlja požudu već ljubav: „Blago čistima srcem.“ Blago onima čija je iskrena želja više pružiti zadovoljstvo nego ga dobiti. Zašto? Jer će „vidjeti Boga“. Kako vidimo Boga? Kako poznajemo Boga? Boga poznajemo, i savršeno na nebu i nesavršeno u ovom životu, ne očima svojih tijela ili očima svojih umova, već očima svojih srca. Naša srca imaju oči. Kao što je Pascal rekao: „Srce ima razloge koje razum ne poznaje.“ Ljubav koja zaboravlja na sebe otvara srca; sebična požuda ga zatvara. Samo nesebična, čista ljubav gleda Boga, spoznaje Boga.
Sedmo, želimo pobijediti, svladati svoje neprijatelje, bilo u ratu, na terenu ili u poslu. Ali Isus kaže: „Blago mirotvorcima.“ Mir zahtijeva mirotvorstvo, zahtijeva trud. Mir zahtijeva neku vrstu duhovnog rata protiv rata. Isus kaže da dolazi da nam dadne vrstu mira koju svijet ne može dati: mir s drugima jer imamo mir sa sobom i mir sa sobom jer imamo mir s Bogom umjesto sa svijetom, tijelom i vragom, s pohlepom, požudom i ponosom.
Osmo, želimo biti voljeni, prihvaćeni, poštovani od drugih. Ali Isus kaže: „Blago onima koji su progonjeni radi pravednosti“ i „Blago vama kad vas zbog mene vrijeđaju i progone i lažno izgovaraju protiv vas svaku vrstu zla. Radujte se i veselite se, jer će vaša plaća biti velika na nebu.“ Žudimo za ljubavlju svijeta. Ali svijet je pali i boji se Krista kao što se tama boji svjetla. Svijet će vas ostaviti na miru ako ste umjereno zli ili umjereno dobri. Sveci i zločinci bivaju ubijeni; neodlučni konformisti su sigurni. Ali u Božjim očima nije sigurno biti siguran. Ako vas nitko ne mrzi i nije ga strah onoga za što se danas zalažete, ne činite Kristovo djelo. Što ste mu bliže, to ste bliže njegovu križu. To su Kristova obećanja.
Isus otkriva ljudima Boga kao glavnog aktera cjelokupne povijesti, pokretača svih promjena, ljudskih i društvenih odnosa. On sam prodire u Božje biće i u središtu svega Govora na gori pronaći ćemo onu zahtjevnu: “Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (5,48). Stoga su svi naputci, sva blaženstva i zahtjevi koje upućuje samo pokušaj da se svatko od nas suobliči s njime, uzme kao mjerilo njega, savršenoga, čistog, siromašnog, pravednoga. Isus je imao svoje uporište i težište u Bogu. Isus kani sve usmjeriti prema Bogu, u životnom prostoru gdje nema podložnih ni nadležnih, malenih ni velikih, gdje čovjek pored mene nije konkurent već partner, nije ograničenje već obogaćenje, nije kooperant već brat. Skloni smo pripisati Isusu utopističke misli i nakane, ali Isus misli vrlo realno i krajnje ozbiljno. I tko poput njega učini to isto, taj se mora ponašati drukčije, bogolikije, nego onaj koga određuju ili definiraju ovozemaljska mjerila i pojmovi. Tko je pronašao u Bogu nadmoćni odgovor na sva svoja pitanja i tko živi u svijesti da ga Bog ljubi, da je Božje dijete, taj mora postupati – zakonom nutarnje logike – prema Isusovim naputcima.
Namjesto teorije jedan suvremeni primjer kako se živi Isusova istina. Kad je početkom sedamdesetih godina počeo objavljivati svoj “Arhipelag Gulag”, ruski pisac i nobelovac Solženjicin, nije ni slutio da će se za petnaestak godina urušiti u sebe cjelokupni komunistički sovjetski imperij te da će namjesto strahovlade nastupiti vrijeme slobode. Ali je svojim pisanjem zabijao čavle u mrtvački sanduk komunizma. Osjećao se dužnim napisati sve one strahote koje su zadesile njega i desetke milijuna sunarodnjaka, žrtava staljinizma, makar uz rizik ponovnog zatvaranja, progona, pa čak i prisilnog inozemstva. To je uslijedilo. Prognan na Zapad, lišen zavičaja, lišen književnog izričaja, sam je za sebe rekao da se osjeća na Zapadu u blagostanju kao staro drvo iščupano i presađeno, nenaravnim putem.
Moguće je možda pokušati osobu iščupati i presaditi, ali milijuni sitnih žila i žilica ostaju u domovinskom tlu. Riskirao je biti živ pokopan. Bio je prihvaćen sve dok je na Zapadu napadao komuniste i boljševike. Ali kad je počeo kritizirati kapitalizam, pomamu za novcem, kad je vidio koliko je kršćanski Zapad zapravo daleko od Krista i kršćanstva, kad je vidio izrabljivanje prognanika, radnika, na račun privatnih interesa i probitaka, te kad je počeo kritizirati i napadati ta zastranjenja, Zapad mu je okrenuo leđa. Ušutkao ga. Dočekao je dan da se može vratiti u domovinu u kojoj je i preminuo 2008.
To je cijena istine koja se naviješta lažnim prijateljima, društvu sazdanu na laži i interesima, profitu i novcu. Međutim, to je svjedočanstvo kršćanina, vjernika koji je prošao svoj pakao i čistilište svoje vjere, duše i srca. “Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu na vas”, reče Isus na kraju blaženstava. To svjedočanstvo očituje istinitost Isusove riječi. Želi li čovjek živjeti Isusovu istinu, bit će proganjan, ismijavan, ubijan. Nije li minulo stoljeće ali i dva desetljeća ovoga dvadeset i prvoga prepuno takvih likova? Svetaca i mučenika, kršćanskih i nekršćanskih, koji su dali život za življenu istinu? Takvi značajevi izranjaju uvijek iznova u baruštini života poput prekrasna lotosa u močvari života. Rješenje, dakle, nije ni kapitalizam, ni komunizam, ni socijalizam, ni konzumizam, nego obrat Bogu prema Isusovim riječima.
Sveta Terezija Avilska sažela je otajstvo Blaženstava na svoj način u tri riječi: Dios solo basta! Samo Bog dostaje! Dovoljno je velik da me drži iznad valova sudbine, da se ne utopim. To je Isus rekao. Mogu se uhvatiti za njega, Isusa, Božju Riječ s imenom i licem. Njegova riječ je korablja koji nosi preko bezdana i ponora. Dobro ju je uvijek imati uza se, po mogućnosti napamet.
Tajna temeljna riječ Blaženstava ne glasi: Moraš činiti!, nego: Možeš biti! Ne morate se zavaravati, ne morate se probijati i laktati. Jedino što je potrebno s naše strane jest da vjerujemo Isusovim riječima. Postoji nešto kao praktična provjera je li istina ono što Isus govori: To je biti i živjeti onako kako govore blaženstva, kako je Isus živio. Jer da ih nije živio, ne bi ih mogao ni izreći. Ako su Isusove riječi istinite, sami ćemo iskusiti što znači biti spašen i sretan čovjek.
