Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 3,10-18
Pitalo je Ivana mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?«
On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.«
Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?«
Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.«
Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?«
I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.«
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.«
I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.
Sva tri su današnja čitanja znakovita. Prvo iz proroka Sefanije veliki je poziv na radovanje. Starozavjetno evanđelje, izrečeno zanosnim rječnikom kao u jednog Izaije. Neshvatljiva je Božja ljubav nakon svih zakazanja, otpada i padova u narodu. Neka ne klonu ruke. Unatoč svemu, ma kako bila teška i nezahvalna trenutna situacija, pojedinca i naroda: Srca i ruke gore! Ka Gospodinu!
Odlomak se može čitati i tipološki te prenijeti i primijeniti na Mariju kao istinsku Kćer Sionsku. Ona je u osobi uprisutnjenje starozavjetnog zavjetnog kovčega (‘Škrinja zavjetna’), u sebi nosi pohranjena Onoga koga nebo i zemlja ne mogu obujmiti (‘Gospodin, Izraelov kralj je s tobom, u tebi’). O toj radosti zbori i Pavao iz tamnice. Ništa ga ne može smesti u navještaju Radosne vijesti. Ni okovi, ni zatvor, ni osobne neprilike. Sve mu služi samo jednomu: Gospodin se mora proslaviti kroz moje biće. Bilo da živim, bilo da nestajem s pozornice.
Ta misao provijava cijelu Poslanicu Filipljanima, od samog početka. Ne može ne dati oduška svojoj radosti zbog duhovnog napretka i rasta svoje duhovne djece. I htio bi samo jedno: Učiniti ih sudionicima svoje osobne sreće koju na mističan način doživljava u intimnom odnosu s Isusom Kristom. Možda najosobniji, najintimniji, najduhovniji Pavlov spis, napisan u okružju, kako sam kaže, raznih ‘pasa’ i ‘zvijeri’, pred kojima upozorava ljubljene Filipljane (usp. 3,2). On je u tamnici, spominje i pretorij i pretorijance.
Sve nas mora prožimati radost. To je plod Gospodinova očekivana dolaska. Za Pavla, Gospodinova uznika, identično je ‘stajati u Gospodinu’, ili ‘u vjeri’, odnosno u milosti ili u Evanđelju. Tko je u Gospodinu, njegov život određuje Gospodin. Zato i u lancima može biti slobodan i slobodno djelovati!
U carskoj je Rusiji postojao vrlo neobičan običaj u selima: Ako bi neki teški kriminalac bio osuđen za svoj zločin te proglašen krivim, morao je ići u progonstvo u Sibir. Na dan kada bi ubojica ili nasilnik krenuo na robiju, žene iz sela su ga pratile do izlaza iz mjesta. Tu bi svi zastali te su žene zločincu ljubile ruke koje su počinile zločin. Zatim bi čovjek otišao na robiju. .
Žene su to činile jer su zločinca promatrale kao nekoga tko je preuzeo krivnju svih njih u selu. Vjerovale su da se u njemu, izopćeniku, jasno otkriva ono što živi u svima nama; i osjećale su da je onaj tko je postupio zlo, i koga stoga nazivaju zlikovcem, žrtva našeg ljudskog načina življenja. Zakon i osuđujuća presuda suca ostaju stoga onkraj zločina i počinitelja – a kazna je samo kontrolirana bespomoćnost. Tijekom svog posjeta protestantskoj zajednici u Rimu 15. studenoga 2015. papa Franjo je, između ostalog, izrekao potresnu rečenicu: Za njega je kao dušobrižnika bilo veoma važno posjećivati zatvore i uvijek si je postavljao pitanje: “Zašto ti, a ne ja?” Jer su one žene imale dubok osjećaj svega toga, zato Ruskinje prave taj šokantan znak i ljube ruke kriminalcima.
Današnje evanđelje nam jasno pokazuje koliko malo razloga imamo da i mi odmahnemo glavom na takvu gestu, ili čak da je zanemarimo kao sentimentalnost, točnije rečeno: gestu koje se zbilja ne može nazvati sentimentalnom. Pojava Ivana Krstitelja vjerojatno je potresla mnoge njegove suvremenike: lišen bilo kakva diplomatskog rječnika, nenadmašiv u oštrini, nije impresioniran ničijim ugledom i položajem, Ivan ruši lažne fasade i govori ljudima u lice koliko malo razloga imaju biti zadovoljni sa samima sobom – pa i pred svojim Bogom.
Dva lika, Ivan, Preteča i Isus, stoje na razdjelnici epoha, Staroga i Novoga. I njihov nastup nosi obilježje upravo toga dvojstva. Ivan ostaje još u Starome, na području etičkoga, moralnog djelovanja, pokušaja da čovjek svojim silama dosegne Boga. Njegovi su savjeti čisto altruistični i svode se na normaliziranje međuljudskih odnosa. Kad ne bi bilo sebičnosti, najnaravnija stvar u našemu životu bili bi principi Dekaloga. Ivan ostaje kod Dekaloga. Kad se prisjetimo gotovo očajne zdvojnosti jednog Pavla koji u svojim pismima svjedoči o nemogućnosti ‘Zakona’ da se s pomoću njega vine Bogu i „opravda“ čovjeka, onda nam je jasno zašto su svi pokušaji u Ivanovu stilu u konačnici neuspješni. Ivan, nakon stoljeća učenog tumačenja Zakona, postaje posve konkretan. Neštedimice je šibao svojom riječju moćnike, pa je zbog toga dopao tamnice i to ga je stajalo glave. Ali on ni u tamnici nije ostao ravnodušan: Šalje učenike da se raspitaju za Gospodinova djela, je li ovaj ‘pravi’, ili da se (sa)čeka nekoga drugoga.
Isus ne ostaje i ne zadržava se na razini Ivanove propovijedi. Prisjetimo se Gospodinova odgovora koji se stubokom razlikuje od Ivanova navještaja. Što plodi, što prati Isusov nastup. Govoreći suvremenim rječnikom, Ivanov je govor ‘moraliziranje’, a Isusov govor prati preobrazba svijeta i pojedinaca. ‘Moraliziranje’ je slično guranju Sizifova kamena uzbrdo, prema nebu.
Prijetnje neće nikada puno pomoći. Vidjeli smo to i u onoj pandemiji, a i ovim nevoljama koje nas okružuju: malo tko postaje boljim, malo tko ide na ispovijed, pomirenje s Bogom, makar je, kao što Ivan veli, ‘sjekira već na panju’, odnosno virus za vratom i na vratima. “Što nam je činiti?” pitaju Ivana suvremenici. Kad se čovjek nađe na kraju svojih mogućnosti, tada pita za ispravnost djelovanja. Kad je učinio sve u svojoj moći.
Prisjetimo se onog mladića, bogatoga, koji je dotrčao na put, ispriječio se ispred Isusa, kleknuo mu pred noge pitajući upravo istim riječima: “Što mi je činiti da baštinim život vječni”? (Mk 10,17 sl.). Isus daje odgovor u Ivanovu stilu: Čestit, moralan, human život. To mladiću nije dosta. Htio bi dalje i više. Jer sve je to činio, ali ga nije u konačnici usrećilo.
Upitnik bi se morao postaviti: ‘Tko ja moram biti, tko ja smijem biti i postati’? Činiti slijedi uvijek iz biti, (tj. filozofsko načelo, agere sequitur esse). Tko je nečovjek, nečovječno čini, a tko je čovjek, iz njega uvijek plode ljudski, sveti čini. Davni pjesnik ovih naših suvremenih barbara i vandala izreče to poslovično: “Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom”. Iz nečovještva se širi smrad, zadah smrti, ubijanja, zakon rata i tame.
Isus je došao preobraziti lice zemlje i čovjeka, podariti joj čovječnost. Prvenstvo biti, bivovanja, pred akcijom i posjedovanjem. Logos pa onda etika. Nije problem nešto ‘moralno’ učiniti, izvršiti, ako čovjek odgovara u sebi urezanoj slici svog Tvorca. Nemoguće je rješavati stvari Ivanovim formulama: Sjekirom, vatrom, vijačom.
Ivan u sebi utjelovljuje vrhunac starozavjetnog proroštva i u njemu ono doživljava svoju kulminaciju, završnu točku. Pohvala koju izgovara Gospodin o njemu kao najvećemu među ženama dovoljno svjedoči o Ivanovoj veličini, ali u usporedbi s najmanjim u kraljevstvu nebeskom, Ivan ostaje u jasnom zaostatku. Ivan kao vatreni propovjednik pokore i obraćenja, a Isus kao donositelj preobrazbe srca, oproštenja, eshatološkog krštenja, Božjeg kraljevstva.
