Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1,39-56
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?
Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«
Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
Dogmu o Uznesenju Majke Božje na nebo definirao je Pio XII. 1. studenog 1950. Izvan Katolič-ke crkve, a i u nekim krugovima unutar nje, Papina konstitucija Munificentissimus Deus doče-kana je s nevjericom. Što se događalo? Crkva daje izjave o stvarima za koje se tvrdilo da su se mistično dogodile Blaženoj Djevici Mariji prije 1900 godina! Protestantski kritičari smatrali su dogmu mješavinom bajki, ne samo nebiblijskih, već i protubiblijskih. Ugledni protestantski teolozi osudili su dogmu jer su to smatrali papinskom preuzetnošću. Izraženi su strahovi da katolici diljem svijeta upadaju u poganstvo božice-majke. Činilo se da su se potvrdile najgore sumnje. Katolici zabrinuti za kršćansko jedinstvo – u sve većem broju – osjećali su strepnju. S druge strane čuveni C.G. Jung u svome seminaru u Zürichu slavio je proglašenje dogme kao najveći događaj u Crkvi nakon reformacije 1517. jer je čovjekovo tijelo konačno dobili na značenju i vrijednosti.
Nemoguće se oteti dojmu da histerični kritičari dogme zapravo nisu pročitali konstituciju Munificentissimus Deus. Kad je čovjek čita, otkriva da odiše spokojem, da je odgovorno argumentirana i da nosi otisak duboke poniznosti. Nepogrješive izjave često se ne smatraju ‘poniznima’, napose kad dolaze s političkih vrhova. Ali samo na trenutak razmislite što znači stati u Božje ime pred cijeli svijet i reći: „Izgovaramo, proglašavamo i definiramo kao božanski objavljenu istinu da je Bezgrešna Majka Božja, vazda Djevica Marija, nakon što je završila svoj zemaljski život, uznesena tijelom i dušom u nebesku slavu.“ ‘Ovo je istina’. Tko ne bi (za)drhtao?!
Papa ističe da Uznesenje nije nova dogma. Crkva nije govorila nešto drugačije od onoga što je prije govorila. Izričito je definirala ono što je oduvijek smatrala istinom. Papa nije djelovao na svoju ruku. Godine 1946. pisao je svakom biskupu na svijetu tražeći savjet. Odgovor je bio pretežito potvrdan. Osim toga, peticije su stizale iz svih krajeva svijeta od običnih vjernika. To se može činiti izvanrednim – sve dok, opet, ne umetnemo definiciju u surječje povijesti.
Godine 1950. Drugi svjetski rat još je uvijek bio otvorena rana koja je krvarila. Konclogori i si-birski gulazi svima su u sjećanju. Navodno kršćanske nacije svijeta međusobno su se poklale užasnije, masovnije nego ikad prije. Nije bilo jamstva da će stvari krenuti nabolje. Godine 1950. započeo je Korejski rat; napravljena je prva hidrogenska bomba; Einstein je upozorio da nuklearni rat može uništiti sav život. Istočna Europa pala pod komunističku čizmu. Spuštao se nad Europom ponovno mrak i željezna zavjesa. Čovjeku je bilo lako očajavati. U kršćanskim duša-ma podizao se vapaj: ‘Gospodine, spasi nas!’ Ljudi su žudjeli vidjeti Božje spasenje. Oči su se podizale da vide – što? ‘Ženu ukrašenu suncem, a na glavi krunu od dvanaest zvijezda.’
Daleko od toga da je to puka pobožna priča, sveta sličica; Uznesenje kao dogma, utjelovljeno je u tijelu i krvi, u znoju i suzama našeg ljudskog stanja. Potpuno je realistično.
Prvo, ukazuje na realizam utjelovljenja. Bog ne može tjelesno proći na zemlji a da ne ostavi vidljive tragove. Donijeti Boga na svijet nije trivijalna stvar. A to je učinila Marija! Razmislite kako štujemo predmete povezane sa svetcima, sigurni da nešto od milosti koja je promijenila njihove živote još uvijek ostaje u onome što su doticali. Razmislite kako se tijela svetaca često nađu ne-raspadnuta, otporna na truljenje, jer ih je dotaknula božanska sila.
Koliko puta moramo navoditi snagu takvih primjera da bismo shvatili što je morala biti i ostati ona koja je devet mjeseci nosila Boga u svome tijelu? Marija je dokaz da je otkupljenje koje je Krist donio stvarno. Ona nije poluanđeo, nije pastelni gipsani odljev. Ona je stvarna. Ona je jedna od nas. Začeta je bez grijeha, ali ne nekom isključivom, privatnom zaslugom. Bezgrješno začeće, uči Crkva, anticipira spasenje koje je Isus Krist izborio za sve. Moć koja je preobrazila Djevičin život i smrt jest sila i moj koja može preobraziti i našu, ako joj dopustimo.
Majka Božja je pionir čovječanstva. Ona ide naprijed poput neustrašivog istraživača, pokazu-jući nam kamo se moramo zaputiti i krenuti, što smo pozvani postati. U četrdesetim godinama kataklizmičko uništenje uzrokovano ljudskom zloćom i ubijanjima učinilo je da kršćanske duše žude za spasenjem, za novim životom. Ljudi su bili gladni hrane. Željeli su konkretno osvjedo-čenje da grijeh nema zadnju riječ, da je smrt pobijeđena, da su najdublje, najistinitije čežnje ljudskog srca – za životom, ljubavlju i radošću, za sjajem istine – bitne i da će se ispuniti. Željeli su da im se kaže da je Bog spasio naš svijet; da nikakvo ljudsko nasilje ne može poništiti ovo djelo. Da čovjek nije topovsko meso.
Kao odgovor na ovaj poziv iz dubina definirana je dogma Uznesenja, potvrđena autoritetom Pape, da ona koja je, sa savršenom slobodom, postala živi šator Života, ne može biti zatočenica smrti.
Kad mi, vi i ja, pogledamo danas oko sebe, u nekim vidicima, tama se čini još gušćom, nego što je to bilo 1950. godine. Imamo razloga zahvaliti, dakle, na poruci ovog blagdana kad slavimo vječni životu u Bogu i čvrsto se držati te poruke, svom snagom. Izazov je živjeti na način koji je dostojan onoga u što vjerujemo i što nam je obećano. I što je Marija doživjela u svome biću!
15. KOLOVOZA – VELIKA GOSPA
Knjiga Otkrivenja postavlja velike zahtjeve pred čitatelja, a pogotovo za tumače Svetoga pisma. Čak je i kratak odlomak poput ovog koji smo upravo čuli toliko pun slika da se možemo osjećati preplavljeni slikama.
Na središnjoj pozornici je trudna žena, ukrašena mjesecom, okrunjena zvijezdama. Upušta se u bitku sa Zmajem koji namjerava ubiti njezino potomstvo. To je istodobno borba i rat koji utječe na cijeli svemir: repom povlači trećinu zvijezda s neba.
Žena nam je, naravno, poznata. Od najstarijih vremena vjernici su je prepoznavali kao Mariju, Majku našega Spasitelja, koja tako, zvijezdama ovjenčana, stoji u bezbrojnim domovima i svetištima diljem kršćanskog svijeta. To je prelijepa slika: spokojna ženska prisutnost postavljena kao jamstvo da će svjetlost nadjačati tamu, da čistoća i istina imaju veću snagu od svih mračnih lukavstava Zla. Ovo tumačenje našeg čitanja je legitimno i istinito. Međutim, nije iscrpno.
Ženin dvoboj sa zmajem ne smije smetnuti s uma sliku koja u našem čitanju predstavlja pozadinu, zaslon. Kad se zastori otvore, ono što se najprije pojavljuje je ‘Božje svetište’ i, unutar njega Kovčeg Saveza. Promotrimo li pomno bogoslužje i čitanja za Veliku Gospu, posvuda nalazimo tragove Kovčega. Slikovito je to manje primamljiv simbol od one kozmičke Žene obučene u sunce. Na kraju krajeva, Kovčeg je samo škrinja. Teološki, međutim, to je znak pun sjaja. Razmotrimo što to znači.
Konstrukciju Kovčega objavio je sam Bog na Sinaju tijekom Bogojavljenja koje čini srž izraelske vjere, kada su Mojsije i Aron stajali pred Gospodinom u oblaku slave, dok je ljudima ispod rečeno da čekaju prepuni strahopoštovanja. Kovčeg je trebao sadržavati ono što Biblija naziva ‘svjedočanstvom’: ploče na kojima je Bog svojim prstom napisao uvjete svoga Saveza milosrđa i ljubavi s čovječanstvom. ‘Svjedočanstvo’, međutim, nisu primarno ispisane ploče kao sakralni objekti. Ono što je bitnije posvjedočeno jest Božja vjernost, njegova trajna Prisutnost- Slava-Šekina među svojim narodom. Zato je Kovčeg, osim što je i ‘spremnik’ ujedno i prijestolje. Na vrhu Kovčega Gospodin je naredio Mojsiju da postavi pomirilište; tamo ću te sresti. Govorit ću s tobom o svemu što ću ti dati kao zapovijed za narod Izraelov.’ Osim što je Kovčeg na svoj način ‘moćnik’, relikvijar, spremnik, Kovčeg je istodobno i sakrament Božje Prisutnosti, očitovanje njegove prisutnosti u našoj sredini.
Kovčeg je sagrađen i postavljen u svoj Šator. Nakon obreda posvećenja, slava se Gospodnja spustila na njega, počivajući na pomirilištu, lebdeći iznad Kovčega. Kao oblak danju, kao oganj noću, stajao je pred očima ljudi. Kad bi se oblak podigao, Izrael bi išao dalje. Kad se ne bi digao, ostali bi gdje bi se zatekli, ali u Božjoj prisutnosti. Tako je Kovčeg bio Izraelov vodič na njegovu putu iz progonstva u Obećanu zemlju. Kovčeg je bio prvi koji je prešao Jordan, ušao u Obećanu zemlju. Kako su stvari tekle dalje?
Nastupio je veliki skandal. Nakon što su se nastanili u Kanaanu, ljudi su imali druge preokupacije o kojima su stali razmišljati: zemaljske brige, potraga za bogatstvom i užitcima. Zaboravili su Boga u svojoj sredini. U vrijeme Samuela Kovčeg je boravio u provincijskom svetištu u Šilu, prepušten korumpiranoj službi Elijevih sinova. Gotovo da nitko više nije mislio o Kovčegu kao o sakramentu. Sveden je na status škrinje s relikvijama ili talismanima, nošen je u bitke kao talisman, a zatim su ga Filistejci oteli. Kad je konačno vraćen, jednostavno je stavljen u skladište u kuću nekog Abinadaba, u brdovitom području Jude (usp. 1 Sam 7,1). Tu je ostao sve dok ga David, obnovitelj vjere, nije donio u Jeruzalem, gdje je oko njega Salomon sagradio Hram.
U misi bdjenja Velike Gospe, prvo čitanje, iz Ljetopisa, govori kako je David u svečanom bogoslužju donio Kovčeg u svoj grad. Stojeći pred njim, blagoslovio je narod i rekao im (kao što pjevamo u Psalmu), ‘Gospodin je izabrao Sion, ovdje je izabrao živjeti’.
Divno je što u današnjem evanđeoskom čitanju nalazimo Mariju kako kroči upravo onim stazama kojima je tada išao Kovčeg, tamo u brdovitom području Judeje. Ona se vraća njegovim stazama, i dok se Božji život u njoj razvija, srce joj puca od hvalopoja. Ona je živi Kovčeg, ona nosi Gospodina vjernom Izraelu. Ona je nositeljica Božje Prisutnosti tako divne, tako velike da je potreban najveći prorok, Ivan, da je otkrije, da objavi što Marija nosi u sebi.
Dovedeno blizu Isusa skrivenog u Marijinoj utrobi, Elizabetino dijete je ‘poskočilo od radosti’. Kako nam poveznica ne bi promaknula, sveti Luka se trudi da upotrijebi isti glagol koji koristi grčki Stari zavjet u psalmu Izlaska koji govori o brdima koja ‘skaču poput ovnova a brežuljci poput jaganjaca’ (Ps 114) u Gospodinovoj prisutnosti, vodeći svoj narod iz progonstva.
Ono što je Kovčeg nagovijestio i pretkazivao, ostvaruje se u Mariji. Ona je, prema riječima Lauretanskih litanija ‘Prijestolje mudrosti’, ‘Posuda Duha’, i naravno, pravi ‘Kovčeg saveza’. Skrenimo pozornost na misterij koji ona nosi. Kamo ona vodi, mi je možemo sigurno slijediti.
Današnji dan podsjeća nas da ovdje nemamo trajno boravište. Egzodus se nastavlja. Na putu smo kući. Kovčeg je otišao ispred nas. Poziva nas noću kao oganj, a danju u oblaku. Marija nas čeka na kraju našeg putovanja, u nebeskom Jeruzalemu. S očima uprtim u nju, možemo se nadati da ćemo onamo stići.
O Marijo, ‘Uzroče naše radosti’, ne napuštaj nas dok s tobom ne stignemo kući i ugledamo Božju slavu licem u lice. Održi nas vjernima za svjedočanstvo za koje si izabrana. I vjernima Isusu koga si nosila Elizabeti.
UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Uznesenje je najveća svetkovina Blažene Djevice Marije; to je slavlje njezina svečanog ulaska u nebesku slavu. To je njezina vječna nagrada za činjenicu što je vječno ostala djevica, što je Bezgrješna Majka Božja, to je nagrada za njezin ‘Da’ koji je dala kao odgovor na Božji plan spasenja i što je dosljedno surađivala kao vjerna učenica Krista, svoga Sina, do kraja. Poput rijeke koja se nakon dugog toka ulijeva u more, danas Blažena Djevica Marija ulazi u nebesku slavu: preobražena u Duhu Svetom, ona je u slavi Oca! To je ono što danas slavimo – Uznesenje.
Kada govorimo o Marijinu uznesenju, mislimo na svoje vjerovanje da ju je Bog „uzeo na nebo“ da prebiva sa svojim ljubljenim Sinom Isusom Kristom. To daje vrijednost zagrobnom životu onih koji vjeruju u Boga i u njegova jedinog Sina, našeg Gospodina Isusa Krista; drugim riječima, to je blagdan koji nas podsjeća da ćemo, ostanemo li do kraja vjerni, biti „uzeti“ na oblake u susret Gospodinu (usp. 1 Sol 4,17). To postaje smislenije kada uzmemo u obzir Pavlov tekst današnjeg drugog čitanja: „ Kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi biti oživljeni; ali svatko u svome red.“ Vidimo temelj milosti Uznesenja Blažene Djevice Marije upravo u Kristovoj pobjedi nad smrću i nad poglavarstvima i vlastima. Uskrsli Krist uništio je Staru zmiju i Zmija više nema vlast nad otkupljenima. To je naša vjera, središte naše nade: Krist je uzrok i uzor našeg uskrsnuća. Oni koji su u Njemu rođeni po krštenju, oni koji u Njega vjeruju i žive u Njemu, uskrsnut će s Njim posljednjeg dana i poput Njega biti „uzneseni“ (uzeti) u slavu vječnog života.
Nauk o Marijinu Uznesenju već je nagoviješten u Knjizi psalama, posebno u stihu koji kaže: „Ustani, o Gospodine, pođi k svom počivalištu, ti i Kovčeg sile tvoje…“ (Ps 132,8). Iz te perspektive, Blažena Djevica Marija mogla bi se shvatiti kao KOVČEG sile Gospodnje. Kako to objasniti? U Starom zavjetu, Bog je sklopio savez s Izraelcima na gori Sinaj preko Mojsija. To je poznato kao „Zakon“ sadržan u dvije kamene ploče. Obično se čuvao u Kovčegu pripremljenom za njega (usp. Izl 25,10-22). Drugim riječima, Kovčeg je bio prebivalište Saveza tj. njegov šator). Posljedično, u Novom zavjetu počinjemo promatrati Blaženu Djevicu Mariju kao Kovčeg Novog Saveza, jer je imala privilegij pružiti dostojno prebivalište našem Gospodinu Isusu Kristu (Novi Savez) u svojoj utrobi (Kovčegu). Isus Krist je Novi Savez u svojoj srži. On utjelovljuje sve što Novi Savez jest. Na Posljednjoj večeri čujemo kako govori: „Ovo je kalež moje krvi, krv NOVOGA i VJEČNOGA SAVEZA-ZAVJETA…“ (Usp. Mt 26,27-28).
Budući da je Marija Kovčeg Novog zavjeta, Blažena Djevica Marija ima neke sličnosti s Kovčegom Starog zavjeta, u kome je pohranjen Zakon napisan na kamenim pločama. Kad je Bog poslao anđela Gabrijela Blaženoj Djevici Mariji, rekao je: „Duh Sveti sići će na tebe i sila Svevišnjega ‘osjenit će’ te“ (prekriti te svojom sjenom – usp. Lk 1,35). Glagol „pokriti“ ili „zasjeniti“ i metafora oblaka koriste se u Bibliji za predstavljanje prisutnosti i Božje šekine-slave. Slično tome, kada je Kovčeg Starog zavjeta bio dovršen, oblak Gospodnji (šekina-slava) prekrio je šator sastanka, a Slava Gospodnja ispunila je šator (usp. Izl 40,34-35). Također, kada je David primio Kovčeg Starog zavjeta, plesao je od radosti u prisutnosti Kovčega; rekao je: „Kako bi mogao k meni doći Kovčeg Gospodnji?“ Također ga je ostavio u brdovitom kraju Judeje tri mjeseca (usp. 2 Sam 6,9-14). Slično tome, u današnjem evanđeoskom čitanju, kada je Elizabeta primila Mariju (Kovčeg Novog saveza), ispunila se Duhom Svetim, a dijete u njezinoj utrobi zaigralo je/poskakivalo od radosti; uzviknula je: „Blagoslovljena si ti među ženama… Odakle meni milost da Majka Gospodina mojega dođe k meni?“ (Ovo je slično Davidovoj izjavi kao što je gore navedeno); i Marija je ostala s njom tri mjeseca (u brdovitom kraju Judeje) – isti slučaj sa Kovčegom Starog zavjeta kao što je gore navedeno.
U čast svoga voljenoga i dragocjenog Kovčega, nakon svoga uzašašća na nebo, naš Gospodin Isus Krist smatrao je dostojnim da se njegova Blažena Majka uznese na nebo tijelom i dušom; zato Knjiga psalama aludira: “Ustani, o Gospodine, pođi k svom počivalištu, ti i Kovčeg sile tvoje…” (Ps 132,8). U ovom stihu psalmist aludira na uzašašće Gospodinovo na nebo (usp. Lk 24,50-53), a potom i na Kovčeg snage Gospodnje, koji se bolje shvaća kao osoba Blažene Djevice Marije. Zato u prvom čitanju današnjeg dana Ivan vidi “Kovčeg Saveza” u viziji neba.
Rečeno nam je da se otvorio Božji hram na nebu i da se u hramu mogao vidjeti Kovčeg Saveza njegova, i odmah: Žena odjevena u sunce, s mjesecom pod nogama i krunom od dvanaest zvijezda na glavi. Rečeno nam je da je rodila sina, muško dijete, određeno da vlada svim narodima željeznom palicom. Budući da se ovaj dio Svetog pisma također odnosi na Crkvu u ratu sa Zmajem, kao u Ženi koja predstavlja Crkvu; međutim, ovdje bi se mogla povući i aluzija na Blaženu Djevicu Mariju. Tekst počinje prisutnošću Kovčega Saveza na nebu, a zatim „Žene“ okrunjene s dvanaest zvijezda, koja će roditi Sina određenog da vlada narodima željeznom palicom. Sada, Marija je Kovčeg Novog Saveza, rodila je Krista Gospodina i Vladara. Primila je krunu „vječne slave“ kad je uznesena na nebo, pa ne čudi što psalmist u današnjem psalmu aludira na nju kao Kraljicu: „S desne ti je Kraljica u zlatnoj odjeći“ (Ps 45,9).
Današnji blagdan nije samo svetkovina Blažene Djevice Marije. Prije svega, slavimo Krista, začetnika našeg spasenja, jer se u Marijinom Uznesenju otkriva pobjeda nad smrću, koju je Isus izvojevao. Drugo, Uznesenje Blažene Djevice Marije dragocjeno je iščekivanje našeg uskrsnuća i temelji se na Kristovu uskrsnuću koje će preobraziti naše raspadljivo tijelo, čineći ga sličnim slavnom Kristovu tijelu (usp. Fil 3,21). Današnja svetkovina ispunjava nas pouzdanjem i obasjava našu nadu. Još smo hodočasnici, ali naša Majka naša je prethodnica i već je u slavi, pokazujući kraj puta: ona nas ohrabruje da je moguće doći tamo i da ćemo doći tamo ako budemo vjerni jer Blažena Djevica nije samo naš primjer: ona je Pomoćnica kršćana.
Stoga upravimo pogled na Mariju, na nebo uznesenu! Ona je jamstvo i dokaz da će njezina djeca jednog dana imati svoja tijela proslavljena sa slavnim Kristom. Naša težnja za vječnim životom konkretizira se kada promatramo tjelesno Uznesenje Blažene Djevice Marije; da je ona gore, da nas vidi i gleda nas svojim nježnim očima i moli za nas. Stoga, za nas kršćane nebo nije više vrlo daleka i nepoznata sfera. U nebu imamo Majku Sina Božjega, Gospodina našega Isusa Krista, koji ju je učinio našom Majkom kada je rekao ljubljenom učeniku i svima nama: “Evo tvoje majke!” (Iv 19,26-27). Tako je Nebo otvoreno za nas, njezinu djecu.
Crkva u svojoj mudrosti i vođena Duhom Svetim potvrđuje da je Marija uznesena na nebo – to jest, tijelom i dušom. Makar o Marijinu uznesenju na nebo nema dokaza u Svetom pismu, učenje ostaje duboko ukorijenjeno u vjeri Crkve. Iz tih razloga, 1. studenog 1950., papa Pio XII. definirao je Marijino Uznesenje kao dogmu vjere u svojoj apostolskoj konstituciji „Munificentissimus Deus“, rekavši: „Izgovaramo, proglašavamo i definiramo kao božanski objavljenu istinu da je Bezgrešna Majka Božja, vazda Djevica Marija, nakon što je završila svoj zemaljski život, uznesena tijelom i dušom u nebesku slavu.“ Neka dobri Gospodin neprestano podaruje svakome od nas milost da nastavimo vojevati dobri boj, kako bismo posljednjeg dana, slijedeći primjer Blažene Djevice Marije, mogli biti „uzneseni“ u oblake u susret našem Gospodinu i primiti krunu neprolazne slave.
