Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 9,28b-36
Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše ¬svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.
Prije desetak dana započelo je vrijeme pripreme za Uskrs. Korizmene nedjelje su, tako reći, postaje na putu prema središtu i vrhuncu svega slavljenja naše vjere. Posebno se čitanja iz Svetoga pisma uvijek biraju za tu mistagogiju, za uvod u otajstvo. Posebno su usko povezane prve dvije korizmene nedjelje. Zajedno čine nešto poput dvostrukih ulaznih vrata u korizmu kao predvorje Uskrsa. Moglo bi se reći i: One su uvertira u pashalno otajstvo. U uvertiri se uvijek događaju dvije stvari: nagovještava ono što slijedi i nagovještava kako će završiti.
Prije osam dana, prve korizmene nedjelje, čitanje Ponovljenog zakona intoniralo je opću temu 40 dana korizme: Izlazak. I zapažamo kako egzodus iz Egipta nakon nevolja i prelaska Crvenog mora nipošto nije bio prvi egzodus, već da mu je prethodilo nekoliko takvih odlazaka i egzodusa. I da je uslijedilo nekoliko drugih, od povratka Izraela iz babilonskog progonstva i novije povijesti židovstva – do točke u kojoj su kršćanski autori poput Origena ili kasnije Dantea Alighierija događaj izlaska shvaćali kao temeljnu duhovnu konstituciju kršćanske vjere: izlazak iz svakog ovisnosti i robovanja bilo vanjske i unutarnje prirode, čiji najdublji korijeni leže u ropstvu čovjeka koji se okrenuo od Boga, koji živi u ropstvu grijeha. A to znači, mi smo sami najmlađi naraštaj egzodusovih hodočasnika (nake) kad smo sada, u ove korizmene dane, krenuli slijediti Božji poziv na slobodu.
S pozivom i izabranjem Abrahama započinje povijest Izraela i povijest spasenja. Na tamnom zaslonu povijesti od praroditelja preko bratoubojstva, borbe sviju protiv svih, općeg potopa i gradnje babilonske kule kao mjesta dokazivanja čovjekova genija po prvi put se pojavljuje tračak nade i sretnije budućnosti. Svaki dijalog svršavao je dotad u neprijateljstvu i otporu..
Čovjek Abraham postaje blagoslovom u osobi nakon što je poslušao Božji glas, napustio vlastitu baštinu i baštinjena božanstva te se zaputio u nepoznato i posve neizvjesno, bez vlastitog potomka. Ono što se zbiva s Abrahamom temelj je svekolike povijesti. Svaka velika stvar začeta u dijalogu s Bogom, ma kako u početcima bila mala, izrast će, mijenjat će svijet, jer je stasala u druženju s Bogom.
Kroz korizmeno vrijeme Crkva bi nas htjela pripraviti za slavlje Gospodnje muke, smrti i proslave. Poziva nas kroz čitanja na ustrajni hod za Gospodinom. Čini to Pavao u odlomku iz pisma zajednici u Filipima smjerajući ujedno i na vlastiti primjer vjere i nade, usidrenosti u Gospodinu. Taj hod za Gospodinom predočen je metaforički u Isusovu hodu s učenicima na Tabor ali i na Golgotu. Ta su dva brda dvije strane iste kovanice: Svjetlo u tami, sreća u patnji, smisao u besmislu, besmrtnost i vječnost, kroz prolaznost i smrt. Na brdima su imali vizije Mojsije i Ilija, primali su objave s Neba.
Brda – dodirna mjesta Neba i Zemlje
Brda su dodirna mjesta Neba i Zemlje. Danas je gotovo izlišno tražiti ta brda, te visine na zemljovidnoj karti. Potrebno ih je tražiti na putanjama duha, a najbolji su vodiči sveci i mistici. Npr. Ivan od Križa: Uspon na brdo Karmel; Terezija iz Avile: Put u zamak duše, a znamo da su zamci u srednjem vijeku građeni na nepristupačnim liticama. Da bi se čovjek uspeo zajedno s Gospodinom, potrebno je slijediti onaj glas koji dolazi s neba: “Ovo je Sin moj, Miljenik i Izabranik: njega slušajte” (r. 35). Vid i sluh dva su najvažnija načina komunikacije, općenja sa zemaljskim ali i nadzemaljskim svijetom. Jer to su ne samo fizički nego izrazito osobni i krajnje duhovni procesi u čovjekovu duhu.
Pismo nam danas navodi i nudi tri primjera. Abrahama, Mojsija i Iliju. Mojsije je nosio u sebi patnju svog naroda, ali nije znao pomoći ni sebi ni narodu. Sve do Božjeg zova činio je pogrješno, imao promašaje. Propali buntovnik koji bježi od faraonove osvete u pustinju. Ondje je uslijedio zov koji je (pre)okrenuo njegov život, ali i život sunarodnjaka.
Čovjek nije stvoren da bude rob drugomu, da ostavi svoje kosti u tuđoj zemlji, u ropstvu. Ideja slobode zahvatila ga je do srži i govor o Bogu osloboditelju među sunarodnjacima imao je silan odjek. Taj put u slobodu platio je velikom cijenom. Nije znao kamo ide s narodom, nije znao za zamke koje donosi hod kroz pustinju. Ali je slijedio Gospodinov zov i nalog.
Biti rob ili slobodan
Cijena slobode je odbacivanje svih bogova, božanstava i idola s kojima je čovjek srastao i na koje se navezao. O tome nam rječito zbori Ilijin život. Narod je u obećanoj zemlji, ali je u vlasti raznih poganskih božanstava, prisila, tlačenja. U općem otpadu treba navijestiti jedinoga pravog Boga. Ništa nije bolnije od situacije kad se ruše tobožnja božanstva na kojima je netko gradio svoj životni sustav, kad se skidaju obrazine i sve krivotvorine koje su ljudi tijekom povijesti stvarali i nudili kao istinu i spas.
Upravo smo nakon pada komunizma bili suočeni sa sličnim situacijama: Sve što je čovjek učio i naučio, sve u čemu se pojedinac osjećao udomljen, svi koje je poznavao, s kojima se družio i osjećao povezanim – sve je to u mnogima postalo zaprekom do pune životne istine, sve je postalo zamkom i opasnošću u čovjekovoj potrazi za srećom, smislom, pravim Bogom. I kad se to uruši u sebe kao kula od karata, kao što se u posljednje vrijeme zbilo u mnogim dušama, tada najednom zasja na obzoru, makar u fragmentu, sreća i blaženstvo, kao onoj trojici na Taboru. Put do urušavanja je težak, naporan, cijena previsoka. Čovjek je izložen klevetama, objedama, porazima, depresijama, prijetnjama, bjegovima, optužnicama, podmetanjima svake vrste. Iskusili su to na vlastitoj koži i Mojsije, i Ilija, i Isus, i svi koji su za njim pošli.
Mojsije i Ilija – putokazi u neovisnost
Njih su dvojica u Starom zavjetu dva puta iz robovanja i ovisnosti, fizičke i duhovne. Egipatskog i krivobožačkog u slobodu koju nudi Bog čovjekoljubac. Sloboda čovjeka od čovjeka i čovječnost našeg Boga, dva su nosiva stupa na kojima je gradio i Isus svoju poruku o čovjeku i Bogu. Ona su dvojica razgovarali s Isusom o njegovu svršetku koji se ima zbiti u Jeruzalemu (r.31). Obojica su iskusili uspjeh i neuspjeh vlastitih napora da izvedu narod iz ovisnosti i robovanja zemaljskim i demonskim silama.
Čini se kao da se teret cjelokupne povijesti spasenja svaljuje u ovom trenutku na Gospodina. Sve protubožno, sva oholost i tvrdovratost ljudi, sav grijeh i zaslijepljenost pojedinaca i naroda stavlja se na njegova ramena i on to mora uznijeti na Kalvariju i ondje preobraziti. A da bi se mogli podnijeti Getsemani i Golgota, da bi se mogli ponijeti tereti i križevi svijeta i čovječanstva, potrebni su trenuci poput Tabora: Obasjani vječnošću, prozračni, ispunjeni svjetlom, nebeskim glasom. Nemoguće ih je zadržati ili se u njima nastaniti, što je naivno mislio Petar, nego su oni samo očevidnost istine da smo na pravom putu. Jer ovaj nam svijet nije obećan kao rajsko stanje, nego većma kao prostor križa i kriza, dokazivanja, suzna dolina, proputovanje. I kao snaga za oslobođenje i preobrazbu ovog svijeta.
Makar je riječ o tekstu Isusova preobraženja, ipak je u pozadini tekstova misao oslobođenja. Osloboditelji su Mojsije, Ilija, ali je istinski i jedini osloboditelj Isus. On pokazuje put otkupljenja čovjeka. Kako povratiti čovjeku njegovo izvorno dostojanstvo i slobodu, čovjeku koji čelom dodiruje nebo, a nogama je na zemlji. Čovjek je po svome određenju prevelik, a da bi bio samo na zemlji, a istodobno je sin ove zemlje koja je mjesto njegova proputovanja, hoda prema Golgoti i Taboru.
