Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 4,26-35
Isus govoraše mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«
I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Isus nastavlja govoriti u slikama. Istinu koju ima uputiti i izreći ljudima izgovara slikovito kako bi je ljudi mogli zapamtiti, daleko lakše nego apstraktna, misaona umovanja. Govori načinom da ga svatko može shvatiti i razumjeti. Pa ipak je Isus nailazio na nerazumijevanje. Netko je rekao da je kršćanstvo vjera koja ljubi zemlju. Kad Isus govori o kraljevstvu nebeskom ili Božjem kraljevstvu, ne opisuje on kako to izgleda na nebu, već usmjerava našu punu pozornost na zemlju i prema zemlji. Trebali bismo gledati prema dolje da vidimo što se događa u njoj i na njoj. Mogli bismo nešto naučiti učiti od ljudi koji su još uvijek izravno povezani s ciklusom prirode.
Ni današnji čovjek – pogotovo ne gradska djeca – nemaju pojma što to znači sijati, što znači čekati da plod uzraste, ne znaju što je to tijesto i kvasac u tijestu. Sve im je to neobično i strano. I gorušično zrno i ovce te domaće životinje. Dotle postoji naravno uvjerenje zemljoradnika koji zna da zemlja donosi plodove. Može on mirno otići na spavanje, sutradan ustati i raditi druge poslove. Ne treba stalno razmišljati što će biti od posijana žita.
Samo ako pogleda s vremena na vrijeme, iznenadit će se kad vidi da se proces odvija: Sjeme nikne, stabljika se promoli i izrasta, na njoj se ukaže klas i onda zrnje sazrijeva. Ne brine hoće li rasti – to mu je u prirodi. Vjeruje sili koja može učiniti ono što on sam ne može.
Ovaj osnovni stav je ono što Isus govori kada svojim slušateljima želi objasniti nešto o Božjem djelu u svijetu. Prije svega, može se postaviti pitanje: Gdje se u našem životu može osjetiti i doživjeti kraljevstvo Božje? Što bi zapravo trebalo rasti u nama i u ovom svijetu?
Današnji čovjek kupuje gotovo u pravilu gotove proizvode, instant-ponuda ili od pekara, ili zapakirano, ili na dugme dobiva po želji gotovu hranu (fast food). Isus pak želi svoje slušatelje povesti onkraj slika, on u slikama izražava narav tajne kraljevstva Božjega. Sve što god govori, što izgovara, smjera prema kraljevstvu Božjem. Ono će doći kao što nakon sijanja i rasta dolazi do žetve. Kraljevstvo ima nutarnju snagu poput zrna gorušice ili pak jednoga hrasta. Naizgled malo, ali ima u sebi silnu energiju, ima snagu rasta i izrastanja. Bog dolazi na svoje i po svoje, njegovo djelo se ostvaruje, svim protivnim silama unatoč.
Sve što ratar treba učiniti jest snažnim zaveslajima ruke sijati, i žetva ne će izostati. On nema nikakva utjecaja na konačni ishod. Sve zavisi od toga kako se riječ naviješta, s kojim Duhom i oduševljenjem nastupaju Isusovi glasnici u svijetu. Sije se kraljevstvo Božje, i sve ostalo nije u ljudskoj domeni ili čovjekovim mogućnostima.
Često čujemo: Kraljevstvo Božje sastoji se u tome da se obespravljenima udijeli pravda i da se gladne nahrani, da nestane siromaštva. Nijedan ulog nije previsok. Ali izvještaji o svjetskim događajima nisu ohrabrujući; okrutni ratovi u Ukrajini, u Svetoj zemlji, u Sudanu i drugim mjestima, poplave, tuče, suše, potresi, nepravedni vlasnički uvjeti, opetovano uništavaju male pokušaje da čovječanstvo postane čovječnije. Koliko god prirodne katastrofe bile teške, sljepoća i tvrdoća ljudskih srdaca pokazuju se kao pravi čovjekovi neprijatelji.
Važno je ispitati ne stavljamo li i na području kršćanstva preveliki naglasak na izgled, na organizaciju i političku moć. Poput velikih utopija modernog doba, odveć lako zaboravljamo da smo mi ljudi suštinski određeni iznutra i da se izvana jedva nešto dobro događa ako naša nutrina ne surađuje!
Bog je na djelu, nepobitno. To proizlazi iz Isusovih riječi o sjemenu koje samo po sebi raste, automatski „automate“ – veli se u originalu. Ne treba prevratnički mesijanizam o kome su sanjali Židovi u Isusovo vrijeme, ne treba im nikakav ratnički Mesija koji će povesti narod u boj protiv Rimljana. Ne treba pošto-poto prizivati kraj ili katastrofu. Treba strpljivosti, treba se učiti od ratara koji mirno iščekuje plod svojega rada. Isus ne propovijeda niti mu treba bilo kakva revolucija, prevratnički, zelotski ustanak, ne trebaju mu revolucionarni pothvati koji bi htjeli naprečac izmijeniti tijek svijeta ili stvari.
Bog je uvijek Bog iznenađenja. Ne silnih prevratničkih pothvata, nego tiha, uporna i svrhovita djelovanja. U svemu postoji Bogom dana svrhovitost i zakonitost. U svemirskim prostorima kao i u najsitnijem zrncu gorušice. Nemoguće je nasilno iznuditi rast, imati istodobno sjetvu, rast, cvjetanje i žetvu. Potrebno je mnogo sunca i kiše, topline, zraka i ostalih uvjeta nužnih za normalan rast. Lako se prepozna plod umjetno odgojen, u plasteniku, hranjen nenaravnim pripravcima i koncentratima od onog koji je rastao u normalnim uvjetima.
Isusova pedagogija: osluškivanje, proćućivanje žica i struna čovjekova srca te uporno praćenje rasta pojedinca. Nenasilno, bez prijetnji, bez moraliziranja ili „spasonosnih savjeta“. Koliko toga pokvarimo time što posvuda guramo svoje prste ili nos te hoćemo ili želimo biti bolji od samoga Tvorca? Poglavito u odgoju onih najmanjih. U grčkom izvorniku ono sjeme posijano raste „automatski“ (izvorno „automate“), samo od sebe. Na nama je jedino stvoriti uvjete. „Sijanje u suzama „, u neizvjesnosti glede ishoda, ali biblijski, žetva u pjesmama.
Kad sijač izruči, preda žito, sjeme zemlji, ne brine se više oko njega, jer je zemlja kadra sama po sebi, snagom svoje naravi, probuditi klicu, hraniti je i tjerati do punoga uzrasta, bez čovjekove pomoći. Isus je time pokazao svojim učenicima zašto on svoje dane proživljava u miru i spokoju, bez žurbe i panike, makar imao pred sobom krajnje uzvišene ciljeve. Za njega je cijeli svijet radno polje koje treba pridobiti za Boga. Promatra grijeh kao svoga protivnika, gleda u vječni život koji želi ljudima donijeti, osvijetliti. Kraljevstvo Božje djeluje vlastitom snagom jer je u njemu sam Bog prisutan, Božji život, stvaranje, vodstvo, gospodstvo. Sve ima svoje vrijeme. Isus ne žuri, ne nagli se.
S kraljevstvom je Božjim kao sa sjemenom posijanim u zemlju. Okolnosti mogu biti protivne, sve se može urotiti protiv dolaska nečega što je Bog zacrtao, može se to činiti utopijom, pa i učenici mogu i znaju biti nesposobni, neprikladni i nedostojni, ali je jedno izvjesno: Bog je započeo svoje djelo, jednom i neopozivo u Isusu Kristu. Na nama je samo jedno, otvoriti oči i uši, slušati ono što Isus govori i prikloniti se njegovim riječima i osobi.
Isus govori u slikama, u usporedbama. Da im je govorio otvoreno, tko je sijač, tko je njiva, tko su protivnici, tko je tvrdo a tko mekano tlo za riječ, da im je spočitnuo njihovu bezbožnost, tvrdoću srca, ne bi ga zacijelo slušali. Jer oni su se smatrali dovoljno pobožnima i svetima i bogougodnima. Vjerojatno bi izazvao protivljenje, prijepore, svađu, nevoljkost, vjerojatno bi ih od sebe rastjerao. A ovako, u slikovitu, zagonetnu govoru, prepustio ih je njihovim zaključcima i mislima. Time je spriječio provalu nevjere i otpada, izbijanje mržnje i prijezira kod naroda spram sebe i svoga poslanja.
Ni Isus se nije puno brinuo glede uspjeha svog poslanja. Zapravo u Bibliji i ne postoji riječ uspjeh. Biblija zna za pojam blagoslova. Sve zavisi od blagoslova Božjega, a ne ljudskoga nastojanja ili uspjeha. Ljudski govoreći Isus je išao iz poraza u poraz; od samoga početka svoga djelovanja suočio se s velikom oporbom i protivljenjem, bio je odbačen i neshvaćen, i od svojih najbližih i najmilijih. Križ je bio znak konačnoga – ljudski govoreći – brodoloma, stečaja i poraza njegove misije, da bi upravo u porazu na križu porazio sile smrti, prisile i gušenja.
Njegov navještaj nije slutio niti je smjerao prema bilo kakvu sretnu svršetku. Sve je govorilo protiv. I povijesne okolnosti, a i ljudsko gradivo s kojim je Isus započeo svoje djelo. Ali ono što je naizgled izgledalo poput nestvarne, neozbiljive utopije, nedohoda, distopije, očitovalo se u povijesti kao nezaobilazna zbilja.
Ljudi koji su otkrili vjeru u Isusa kažu da su im životi od tada postali svjetliji. Svjetlo je došlo u njihov život. Ono što se tiče njih i svijeta oko njih sada je koherentnije. Smanjen je strah od budućnosti, od samoće, od nestanka života, ako ne i potpuno nestao. Teško nam je doći do ovog zaključka. To je zato što ne možemo lako izaći iz aktivne strane života. Previše nas je ubijala obaveza da ni jedan trenutak života ne smije propasti. Svaka slobodna minuta koju ne radite kod nekih izaziva osjećaj krivnje. Međutim, ako u punoj budnosti prijeđemo na neaktivnu stranu, odmorimo se, poslušamo sebe i pustimo sili koja mijenja nas i druge da djeluje, vrijeme ne će biti izgubljeno, čak ni za ovu zemlju.
Budući da sa svoje strane možemo malo ili ništa učiniti, treba osluškivati rast klice. Najprije u svome srcu. Bog se sam brine za rast. Treba osloboditi vlastito srce da bude prijamljivo tlo za riječ o kraljevstvu. Treba samo vjerovati u mogućnost rasta malenoga u vlastitom biću. I biti nepovjerljiv prema svemu što se izdiže, strši, nadima. Tek tako čovjek na kraju spoznaje da je sve dar i milost. Da je po sebi egzistencijalno nemoćan. I da na kraju vrijedi ona slika koju Isus rabi kad želi uprizoriti narav svoje poruke: Biti kao dijete. Prihvatiti riječ i kraljevstvo kao malo dijete. I promatrati sve djetinjim očima: strpljivo, uporno, skromno, prijazno, prijateljski, imajući dovoljno vremena. Pa život će biti sreća i trajno sazrijevanje za konačni Dan. I jedno veliko čudo, u nastanku, rastu, opstanku i dovršenju.
