Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 13,31-33a.34-35
Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«
Koji su učinci radosne poruke Uskrsa u nama? I ima li uopće ikakvih vidljivih učinaka, ikakvih pomaka u našem životu nakon što čovjek čuje sve te divne riječi, obećanja i poruke ovih dana, kojima odzvanjaju naše crkva i groblja za blagoslova polja? Kad se sve sagleda i sasluša, tada u ovome kontekstu nije više uopće važno što je svijet, što je Crkva, već je od prvotnog značenja: Tko smo i što smo mi koji u Krista Isusa vjerujemo? Kako se za njega opredjeljujemo? Početak našeg osobnog početka vjerovanja daleko je važniji od svih proglasa, govora, programa.
Počinje se vjerovati tek onda kad ja osobno uistinu započnem s vjerom, kad se upustim u konkretni program koji mi Gospodin nudi. Živjeti se počinje onda kad osobno prihvatim život po vjeri, a ne samo govorenjem, proklamiranjem. Daleko je važnije od svih verbalnih izjašnjavanja dati se istinski na posao. Novo započinje u svijetu u trenutku kad ja započnem. Ni prije ni poslije. Svatko je osobno prozvan.
U kratkom sažetku prvoga Pavlova misijskog putovanja vidimo vidljive i zorne učinke Božje milosti preko apostolskih ruku među poganima. Znakovito je da ćemo u Djelima apostolskim naići na mnogobrojne govore i obraćanja Petra, Pavla i drugih apostola i navjestitelja. Luka želi reći svojim čitateljima ono što je iz njegove perspektive moralo biti naviješteno i kazano cijelomu svijetu u ono rano vrijeme Crkve, s Isusova motrišta i iz Božje perspektive. Te riječi odražavaju način na koji je oblikovana i uobličena vjera i vjerski sadržaj u ranoj Crkvi. Bog ima u svojoj namisli preobrazbu svijeta u svim protežnicama. Tomu su apostoli svjedoci. Oni se cijelim bićem zalažu za djelo koje im je povjereno. Pred njima je vizija budućeg uskrsnuća svih i svega u znaku Isusa Krista.
Kad se suočimo s tim tekstovima i porukama, tada je bitno pitanje za nas: Što se u nama i oko nas mijenja? Ima li ikakvih pomaka? Čini se da je Crkva u svojoj pedagoškoj i mistagoškoj praksi htjela nešto pomaknuti i u nama nudeći nam tekstove iz Knjige Otkrivenja u uskrsnom vremenu. Ta nama knjiga želi odgrnuti zastor i pružiti uvid u ono što se zbiva iza povijesnog zastora, u nebesima. Nudi nam u prednjem planu ikonostas, mnoštvo svjedoka i mučenika, naših prethodnika i učitelja u vjeri, onih koji su svima istinski putokaz prema dramaturgiji što se zbiva iza zastora. Svi ćemo biti jednom dionici te nebeske drame i bogoslužja ustrajemo li na zadatom putu vjernosti Jednomu, vjernom Svjedoku, Isusu Kristu. Preobrazba svijeta i ljudi zbiva se kroz patnje, progone. Nitko ih ne može zaobići u svom životu. Prozor u nebo moguć je samo kroz viziju Jaganjca, zaklanog i ubijenog, te Lava iz Judina plemena o kome rječito zbori Knjiga Otkrivenja (usp. Otk 5).
Što je Isus donio među ljude i na svijet? Ne toliko novi nauk koliko novu sliku, novu viziju svijeta i čovjeka. Htio je da svatko osjeti u sebi dašak vječnosti, otkrije sliku svog Tvorca, da otkrije zapretane sile i mogućnosti koje mu se kao čovjeku pružaju. Zato je uvijek naglašavao temeljnu protegu našeg života: Ljubav prema Bogu i bližnjemu. Sažetak svega Božjeg djelovanja prema svijetu sadržan je u Isusovoj izreci Nikodemu: “Bog je tako ljubio svijet te je predao svoga Sina, Jedinorođenoga, da nitko tko u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Zadnja poruka prije smrti bijaše poruka ljubavi kao logični nastavak te Božje ljubavi prema nama u Isusu Kristu. Isus kao mjera ljubavi.
Predugo su nam govorili i uvjeravali nas kako je religija, poglavito kršćanstvo nešto poput ‘opijuma za narod’, nešto što je vezano uz posvemašnje čovjekovo otuđenje u njegovu životu. Otvorimo li Novi zavjet, spoznat ćemo onoga tko se istinski ‘otuđuje’, iz ljubavi prema nama. To je Bog u Isusu Kristu. Izručio ga je u ljudske ruke, ne da ga ubiju, nego da imamo jasni primjer za nasljedovanje u svakoj mogućoj vlastitoj životnoj situaciji. On se razdaje, posvema otuđuje, razvlašćuje. Tvorac koji se očituje u liku Sluge patnika, jedini Bog koga ne moramo tražiti u nebeskim visinama. On se zaputio sam prema nama i traži nas u Isusu.
Glavna Isusova poanta u današnjem Evanđelju toliko je jednostavna i očita da je i dijete može razumjeti: „Novu vam zapovijed dajem: ljubite jedni druge.“ To je najbolji odgovor na bitno pitanje koje možemo postaviti: Bože, koja je tvoja volja za nas, koja je tvoja želja za nas, koja je tvoja zapovijed nama?
Prije svega, valja primijetiti da to Isus ne naziva ni „idealom“ ni „vrijednošću“ ili pak „nadom“ ili „željom“, već je to „zapovijed“. Nijedna riječ ne može biti jača, apsolutnija, o kojoj se ne može raspravljati.
U Starom zavjetu postoji 613 različitih Božjih zapovijedi, a farizeji su se ponosili time što su ih svih 613 opsluživali. Jedino što su zaboravili bilo je srce i duša svih njih, ljubav koju Isus ovdje zapovijeda. Najvažnije od 613 zapovijedi su Deset zapovijedi, jer one nisu samo za starozavjetni Izrael, već za sve ljude, mjesta i vremena.
Ali Isus čak i ovih deset zapovijedi svodi na samo dvije, za koje kaže da su cijeli Zakon: „Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim! To je najveća i prva zapovijed. Druga je njoj slična: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Sav Zakon i Proroci počivaju na tim dvjema zapovijedima“ – to jest, sva božanska objava, cijela religija (Mt 22,37-40). Svih Deset zapovijedi opisuju ljubav: ljubav ne štuje idole; ljubav drži subotu; ljubav poštuje roditelje; ljubav ne ubija, ne krade, ne svjedoči lažno, ne čini preljuba i ne žudi za tuđim.
Dvije velike zapovijedi nalaze se u Starom zavjetu i židovstvu, kao i u Novom zavjetu i kršćanstvu. Nisu nove; Isus samo skreće pozornost na njihovu bit. I on će također pokazati i reći koje je njihovo značenje kada dadne svoj život na križu za nas. Ove riječi su dio Isusovog posljednjeg govora učenicima prije nego što ode u smrt. Najprije govori, a zatim to pokazuje. Prvo kaže, zatim to čini. To što čini jest bitno.
Vrsta ljubavi koju Isus ovdje zapovijeda nije samo ljubav općenito, nije bilo kakva ljubav. To je ljubav koja je toliko posebna da (kako on kaže) „tako svi će znat ćete da ste moji učenici ako imate ljubavi jedni prema drugima.“ Rimljani su se međusobno pogledali i pitali: „Što je uopće moglo motivirati ove kršćane koje su lavovi kidali i komadali u Koloseumu da oproste svojim neprijateljima i pjevaju himne dok umiru? To nikada prije nismo vidjeli. To je čudno. Što to oni imaju što pak mi nemamo?“ To je ono što je preokrenulo svijet i to je ono što može ponovno učiniti i danas kad bismo ljubili.
Svatko ima neku vrstu ljubavi prema drugima, čak i nevjernici, pa čak i veliki grješnici. Među lopovima mora postojati neka vrsta časti žele li da im naum uspije. Postoje mnoge vrste ljubavi koje svatko ima – naime, prirodne ljubavi. Postoji spontana naklonost prema stvarima i ljudima koji su nam poznati i koji nas čine ugodnima. Svi vole mačiće, štence i bebe, a ne čegrtuše i žohare. I svi imaju neke prijatelje i vole svoje prijatelje, dok ne vole svoje neprijatelje. Prijateljstvo je vrsta ljubavi. I svi imaju neku vrstu nejasne filantropije, barem slabu želju da pomognu siromašnima, iz sažaljenja i suosjećanja, sve dok to ne košta previše.
Ali Isus izričito kaže da će vrsta ljubavi koju on zapovijeda biti toliko nova, toliko drugačija, toliko prepoznatljiva, da će to cijeli svijet primijetiti i komentirati: „O, pogledajte to! Ti ljudi moraju biti Isusovi sljedbenici.“ Ova posebna ljubav nije osjećaj. Svi imamo osjećaje, a osjećaji su laki, naravni i ugodni, ali osjećajima se ne može zapovijedati.
Isus nije toliko naivan psiholog da nam kaže: Zapovijedam vam da imate ugodne, lijepe, sretne osjećaje jedni prema drugima.
Ova ljubav je izbor volje, odluka, predanost, obećanje. Osjećaji se ne mogu obećati. Ali obećanja se mogu održati. Ne možemo biti vjerni svojim osjećajima, ali možemo biti vjerni svojim obećanjima. Osjećaji nisu slobodni izbori, ali ova ljubav je slobodna. To je slobodan izbor, a slobodna je i u drugom smislu: oslobađa nas od bijede jer nas oslobađa od naše sebičnosti, naše ovisnosti o sebi, a ovisnosti nas nikada ne čine sretnima, samo jadnima i porobljenima. Zato nas ova ljubav čini sretnima: ona je samozaboravna.
Svaki dan oko vas postaje mali životni laboratoriji. Pokušajte eksperiment. Isus jamči da će uspjeti. Svi svetci to također jamče iz vlastitog iskustva.
T.S. Eliot stavlja to lijepo u jednu rečenicu kada definira kršćanski život kao “stanje potpune jednostavnosti koje ne košta ništa manje od svega“. Cijelo vaše srce, duša, um i snaga uloženi su u ovo jer je to sama priroda Boga.
U Starom zavjetu, Bog je ponavljao tu formulu kad god je davao zakone Izraelu: „Budite sveti, jer sam ja, Gospodin, Bog vaš, svet“ (Lev 19,2). Bog je zapravo govorio: „Ja sam Stvoritelj, ja sam kamen temeljac i kriterij za sve što je stvarno, pa ako želite biti zaista stvarni, ako se želite prilagoditi stvarnosti, morate biti poput mene, morate postajati sve više poput mene. Kao što sam ja svet, tako i vi morate biti sveti.“
Što znači „svet“? „Svet“ doslovno znači „odvojen“, viši, prepoznatljiv, bolji. Zapravo, nadnaravni. Poput Boga. Što znači biti svet kao što je Bog svet? To znači biti dobar – ne samo minimalno dobar, već maksimalno dobar. Minimalna dobrota je pravda. Maksimalna dobrota je ljubav. Kako voljeti? Voljeti kao što Bog voli.
Sve to sa sobom nosi stanovito iskustvo vlastitog umiranja, ali i nade u uskrsnuće, jer se iz tih prisilnih grobnica izvijaju prema Nebu vapaji nedužnih, najnevinijih, djece. Proživljavamo sunovrat i rušenje te apokaliptičke nemani koja svojim repom želi zadnjim trzajima povući sa sobom u ponor pripadnike svih drugih naroda. Toliko je tog oružja da čovjeka zazebe oko srca i promisli koliko smo daleko od Isusove: ‘Ljubite se’! Ja sam mjera vaše ljubavi. Veće ljubavi nitko nema od one, da tko život svoj položi za svoje dušmane.
Jer povijesno iskustvo opovrgava silnike i potvrđuje istinitost i vjerodostojnost biblijske poruke. Temeljna nakana cjelokupne Biblije a poglavito Isusove poruke jest steći posve određeni životni oblik i stil. Isus nas uči životu, odnosno on stavlja pod veliki znak pitanja svaki život koji nije prožet većom idejom i protkan vječnošću.
EVO SVE ČINIM NOVO – KNJIGA OTKRIVENJA
Otk 21,1-5a
Kakva vizija u Knjizi Otkrivenja! Ni najbolji režiseri zajedno ne bi mogli snimiti spektakularniji apokaliptični znanstvenofantastični film od ovoga. Cijeli svijet, cijeli svemir, nebesa kao i zemlja prošli su, minuli, a zamijenio ih je potpuno novi svemir, novo nebo i nova zemlja. Cijeli svemir umire, a novi se stvara, stvara ga Onaj koji je stvorio prvi.
Mali detalj “ni mora više nema” ne znači da nema plivanja, surfanja ili jedrenja u novoj zemlji. To znači da nema smrti. U Bibliji je more u pravilu slika smrti. Tako je Noin potop bio smrt svih osim Noe i njegove obitelji. I tako je prelazak Crvenog mora u Obećanu zemlju bio prirodni simbol pobjede nad smrću i prijelaz u Obećanu zemlju – kroz pustinju kao čistilište. I tako krštenje uranjanjem u vodu također simbolizira smrt i uskrsnuće. U drugoj viziji u ovoj knjizi, zvijer, Sotona, izlazi iz mora. Bog je Gospodar života, a Sotona je gospodar smrti.
Zatim dolazi jedan od najneobičnijih događaja u Bibliji. To je pretposljednji opisani događaj: veliki grad sav u zlatu. Ali nije izgrađen odozdo, kao svi drugi gradovi, već se spušta, silazi odozgo. U tom gradu odvija se posljednji kadar filma, svršetak vremena i povijesti. To je vjenčanje: vjenčanje između Boga i njegova naroda, između Jaganjca i njegove Zaručnice, Crkve – to jest, nas.
Kroz cijelu Bibliju imamo istu sliku stvari koje se uzdižu, a drugih koje silaze. Bog silazi kako bi stvorio čovječanstvo i svijet za čovjeka, i vrt u tom svijetu, i u njemu je sve dobro. Tada čovjekova ruka poseže za zabranjenim voće, kako bi bio poput Boga, ali taj pokušaj uspona je zapravo pad. Zatim dolazi priča o Kainu i Abelu koja ilustrira istu poantu: Abelova žrtva Bogu je ugodna jer on čini stvari na Božji način, dok Kainova nije jer je to činio na svoj način. Bog je primio žrtvu pastira, a Kain je dao nešto plodova. Malo kasnije imamo Babilonsku kulu koja pokazuje istu simboliku. Čovječanstvo pokušava biti poput Boga gradeći veliku kulu koja se uzdiže u nebesa, ali izgrađena je samo na ljudskim temeljima, ljudskim naporom i ne može se dovršiti. Razlog je taj što ih jezici dijele. Temelj ovog djela bio je jezik, govor i ljudski razum, a taj temelj nije mogao nositi stubište do neba.
Odmah nakon te priče imamo suprotnu sliku: Božji put prema dolje umjesto čovjekova neuspješnog puta prema gore. Bog poziva Abrahama i obećava mu da će kroz njega blagosloviti sve narode zemlje. Abraham je prvi od Božjeg odabranog naroda, Židova, koji su kao narod najveće čudo u povijesti. Omraženi su više od bilo kojeg drugog naroda u povijesti, no nitko ih ne može uništiti: ni faraon, ni Haman, ni Hitler.
Spasitelj cijelog svijeta jedan je od njih. Silazi s neba u Marijino krilo. Božji put prema dolje plodi za sve nas spasenjem. Mnogi su pokušali biti ‘Mesije’, ali im nije uspjelo. Svi se ruše poput Babilonske kule u usporedbi s pravim Mesijom. Put prema gore ne uspijeva. Farizejski put prema gore, dolazak u nebo vlastitom pravednošću, ne funkcionira izgradnja Babilonske kule vlastitim dobrim djelima. Ali uspijeva Božji put prema dolje, čistom milošću i milosrđem.
Konačno, na kraju povijesti, neposredno prije ovog odlomka iz knjige Otkrivenja, imamo posljednji urušavanje posljednje Babilonske kule: bezbožnoga grada Babilona, oprjeke svetom gradu Jeruzalemu. Trebala su stoljeća da se podigne grad ovoga svijeta, grad čovjeka, i on se srušio u jednom danu. I zamijenio ga je drugi grad, Novi Jeruzalem, koji silazi s neba, poput Jakovljevih ljestava, poput Krista. Svi ljudski pokušaji da se popnu na Božju goru, svi putevi uz planine, sve svjetske religije, jednako su neuspješni. Samo nas jedini put koji Bog spušta s vrha planine, naime, onaj koji je rekao „Ja sam put“, može dovesti gore.
U posljednjem retku ovog odlomka, kada se konačno pojave novo nebo i nova zemlja i Novi Jeruzalem, Isus kaže: „Evo, sve činim novo.“ Svakako je i Božje nadahnuće ali i genij Mela Gibsona potaknuo da učini ono što je napravio u svom filmu Pasija – Muka Kristova s riječima ovog odlomka. Stavio ih je u Isusova usta na via dolorosa, na Križnom putu, kada Marija, vidjevši Isusa kako nosi svoj križ, sva slomljena promatra Isusa u strašnim mukama, a on joj kaže, grleći svoj križ: „Majko, evo, sve činim novo!“ Na križu!
To je zacijelo najsilnija rečenica u povijesti filma. Jer to je smisao cijele ljudske povijesti. To je ono što Isus čini upravo sada u našim životima i u životu svijeta: On sve čini novo. Zato je život tako zbunjujući: Isus ruši našu staru kuću i gradi novu na istom mjestu i u istom vremenu. To je ono što nam Isus radi u svakom trenutku našeg života.
Kuća je ono u čemu živite, a naša stara kuća nije samo svemir, ili planet Zemlja, ili vaša zajednica; to smo mi sami. Isus postupno stvara novog tebe i mene, novi svijet. Tu više nema suza i niti ima grijeha. Neće biti suza jer ne će biti grijeha.
Što to znači? Ne znamo kako je Isus izgledao u svom tijelu. Ali znamo kako je izgledao u svojoj duši. I to je ono što nam je suđeno, biti poput njega. Isus, pravi čovjek i pravi Bog; a pravi čovjek je ono što nam je određeno postati. Omiljeni citat pape Ivana Pavla II. iz dokumenata Drugog vatikanskog koncila bio je: Krist „potpuno otkriva čovjeka samomu čovjeku“. Poznavanje Boga i poznavanje sebe dvije su najvažnije stvari koje moramo znati jer su to jedine dvije osobe kojima nikada, nikada ne možete pobjeći ni na trenutak, ni u vremenu ni u vječnosti.
