Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 2,1-12
Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«
A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«
Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.
Današnja su čitanja bliza (ili već daleka?) jeka božićnih prizora. Zapravo je cijeli božićni ciklus tako zacrtan da su slike koje nam nudi zbunjujuće i prividno neporedane. Očekivali bismo u svojoj podsvijesti Gospodinovo odrastanje i sazrijevanje, slijed njegova života od Betlehema do javnog nastupa. Pred našim su očima Hram i zbivanja ondje, ‘magoi’ s Istoka s darovima, Herod, krštenje na Jordanu, Kana Galilejska.
U evanđeoskom odlomku o svadbi u Kani Galilejskoj spominje se „treći dan“. Znakovito je to, jer trećega dana na Sinaju, nakon što su se Izraelci u podnožju Sinaja utaborili, objavila se Slava Gospodnja (Izl 19). Trećega dana Isus je uskrsnuo od mrtvih i očitovao svoju Slavu. I ovdje se očituje Slava u Isusovu čudu te učenici vjeruju u Gospodina.
Međutim, trebamo imati u zreniku da Crkvi nije stalo do Isusove biografije, do redanja pojedinih prizora njegova života u kronološkom smislu, nego joj je stalo u što snažnijem koloritu prikazati dolazak, utjelovljenje Boga među ljudima. Potrebno je tu Tajnu produbljivati, zahvaćati sve dublje i dublje, tražiti Boga jednako u velikim kao i malim stvarima života i svemira, Boga koji se očituje u naravnim životnim datostima, u jelu i piću (u Kani imamo čak i pretkazivanje euharistijske zbiljnosti). Bog je nazočan u životnim darovima. Život je u svim svojim protegama svet, i bračni kao i nebračni, a svadba u Kani samo je znakovitost ponovnog bračnog saveza između Boga Jahve i njegova naroda. Ponovno se odvija hieros gamos, svete zaruke Neba i Zemlje, gdje nas obasjava svjetlo s Visine.
Jer već prvo čitanje u svojoj poruci nosi silnu utjehu. Po povratku iz prognanstva nije nastupila trenutna obnova Izraela. Nevolja je bila posvemašnja i posvudašnja, i činilo se kao da je izbavljenje iz izgnanstva donijelo samo veću nesreću. Vjera poljuljana, nade nema nikakve, i zato prorok uzima riječ, ne smije zašutjeti. Nismo ostavljeni niti zaboravljeni. Nešto ‘pandan’ sceni u Kani. Ponovno će zasjati Slava Gospodnja među svojim narodom, i vidjet će je svi narodi (1 čitanje, r.2).
Istu slavu doživljavaju učenici za očevida pretvaranja staroga u novo, vode u vino. Jer ‘Isusov čas’ stubokom se razlikuje od ‘časa ovog svijeta’, kozmosa, ljudi. Isus nije izvana ‘programiran’ kao svijet, nego iznutra. Ono što mu je činiti, ne propisuje nitko, pa ni vlastita Majka. To je u božanskom prožimanju Oca i Sina, Očeve volje i Sinovlje poslušnosti. On je podložan drugoj ‘instanci’, Ocu. Prisjetimo se i odgovora Isusa dvanaestogodišnjaka u Hramu roditeljima. Oba mjesta hoće reći i istaknuti kamo Isus spada!
Samo Isus zna kad je njegov ‘čas’. Getsemani, Golgota, proslava. Dok je među nama, za sve vrijedi pravilo: “Činite što vam rekne”! (r.5). Taj naputak ne vrijedi samo za onu konkretnu situaciju svadbe i slugu, nego i za čitatelja i njegov odnos prema Isusu. Upusti li se čovjek u nutarnji dijalog s Isusom, doživjet će i sam osobno a i drugi oko njega začudni upit: “Odakle ovo ovome”? “Odakle” – česta je uzrečica upravo u Ivanovu evanđelju i ima značenje koje se tek mora dovidjeti (usp. 4,11; 7,27; 8,14; 9,29; 19,9).
Isus čini prvo čudo, prvi znak. Znak ima ulogu ne da promatrače zastraši, prenerazi, nego da im posreduje novu, snažniju spoznaju nečega ili nekoga, da pokrene na razmišljanje i promjenu stava i života. Kad Mojsije čini znakove pred sunarodnjacima, onda to ne čini da ih zadivi, nego da se pred njima ovjerovi kao Božji akreditirani poslanik. Isto čini i Isus. Ovjerovljivanje vlastite misije pred svijetom započinje pretvorbom staroga u novo. Vino ljubavi. U braku Neba i Zemlje. Obnovljenoj vjernosti Izraelova Boga svom narodu u Isusovoj osobi. Čudo je raspoznajni znak kojim se želi privesti vjerovanju u Boga, uz popratnu riječ.
U židovskoj predaji živjelo je uvjerenje da će se u konačnici, kad se pojavi Mesija, obnoviti svi oni silni znakovi iz Knjige Izlaska, knjige oslobođenja i puta u Božju budućnost. To su poglavito znakovi slobode, a ti bijahu upravo u Isusovo vrijeme očekivani zbog okupacijske rimske sile. Svi znakovi koje Isus čini u Ivanovu evanđelju imaju ulogu da ovjerove ono što je kazano u Proslovu (r. 14): “Motrili smo Slavu njegovu, Slavu koju ima od Oca kao Jedinorođenac, pun milosti i istine”.
Zato nas svako čudo, svaki znak stavlja pred upitnik, komu ili u što vjerovati. Vjerovati u čudo, ili vjerovati u onoga tko ga čini, Isusa? Jer znak, odn. čudo uvijek je samo smjerokaz, putokaz, znak pored puta koji nam veli u kome se smjeru treba zaputiti. Zato su u potonjim poglavljima Ivanova evanđelja upravo znakovi, čudesa kameni spoticaja, prihvata ili otpada od Isusa, (s)poticaj na vjeru ili nevjeru. U kome će se tko smjeru zaputiti, zavisi od vlastite slobode i vjere.
Prema daru i naravi dara vidi se tko je i kakav je darivatelj. Obilje vina smjera na preobilje spasenja u Isusu Kristu. Šest punih vrčeva moglo bi se simbolički prenijeti i na šestoricu prvih učenika koji su bili nazočni tj. dvojicu Zebedejevih, Jakova i Ivana Andriju i Petra-Šimuna, Filipa i Natanaela, jer još nemamo ‘kompletnu’ dvanaestoricu. Tu šestoricu preobražava u nove ljude, novo vino. ‘Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje’, tako započinje Marko.
Sagledamo li cjelokupni ranokršćanski navještaj, kerigmu, vidjet ćemo da je posvuda kršćanstvo, odnosno Božje djelo u Isusu Kristu nuđeno i prikazivano kao konačno ispunjenje svega što je Bog obećao. Sve je u znaku slave i proslave, svadbe, svemirske svečanosti, zanosa, oduševljenja, jasno, bez ikakve primjese poganskih, dionizijevskih ili bakanalijskih orgijastičkih obreda, divinizacije seksualne moći, kao u tadašnjim helenističkim i egipatskim religijama i misterijskim obredima.
Punina spasenja u divnom daru božanske ljubavi, djevičanski izvor (čuveni film Ingmara Bergmana) s kojega se možemo napojiti i odakle možemo uvijek crpsti dovoljno za sebe i one oko sebe. Objava Boga radosti i sreće koji se veseli čovjeku i s čovjekom te mu nudi puninu života, bez krutosti zakona i mraka bezizlazja.
