Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 8,5-11
Kad Isus uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: »Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.« Kaže mu: »Ja ću doći izliječiti ga.« Odgovori satnik: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Tá i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ – i ode, drugomu: ‘Dođi!’ – i dođe, a sluzi svomu:, ‘Učini to’ – i učini.« Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: »Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom.«
Riječi koje čusmo nalaze se neposredno nakon Isusova Govora na gori. Najprije svojom riječju ozdravlja gubavca, a potom mu dolazi ovaj rimski satnik-stotnik koji moli za svoga slugu milost i zdravlje u Gospodina. Riječi koje svaki dan ponavljamo u euharistiji, prije same pričesti, riječi povjerenja, pouzdanja i strahopočitanja. Isus silazi s Brda blaženstava; brdo je u Bibliji redovito nešto kao osovina svijeta (‘axis mundi’), središte svijeta.
Isus želi pretvoriti u djelo, ozbiljiti, u činima i čudesima koja odsada izvodi na potrebitima. Ona su – naime čudesa, znakovi – ovjerovljenje kako je on Mesija, prema uvodnom očitovanju i proglasu iz nazaretske sinagoge (usp. Lk 4). Bog se smiluje bijednicima i zaplakanima upravo kroz Isusova djela. Za Isusa nema dobrih ni zlih, nema više ni Židova ni pogana, svi su oni djeca istoga Oca. Zato na kraju i govori kako će mnogi doći s istoka i zapada te sjesti za stol u kraljevstvu Božjem, dok će sinovi Izabranoga naroda ostati na strani, vani. Isus ih dijeli na zdrave koji ne trebaju liječnika i bolesne kojima treba liječnik.
“I kad je Isus dovršio sve te riječi” – tako se obično prevodi. Uzmemo li grčki izvornik u Lukinu Evanđelju, ondje stoji: “I kad je Isus dovršio sve te riječi u uši naroda”. Kao da evanđelist želi reći, Isus govori izravno u uši, riječ treba da dopre do ušiju, a preko ušiju do srca. Prethodni odsječak – Isusov govor mnoštvima na zaravni, znameniti Govor na gori – završava veoma ozbiljnim upozorenjem, pa čak i prijetnjom:
Čovjek mora paziti gdje i kako te na čemu gradi svoju životnu kuću. Litica, kamen, stijena, ili na pjeskovitu tlu koja se za prvoga većega povodnja ili bujice uruši. Isus ne donosi nikakvu novu teoriju, nikakve nove spoznaje o Bogu, nego sve poziva na novi oblik i način života, životni hod za njim i prema njegovim riječima, u krajnjem pouzdanju u Boga.
Ne govori Isus o tome što je pravovjerno a što krivovjerno, nego govori o životnoj praksi koja slijedi iz slušanja njegove riječi. Govori o čovjekovim potrebama, o manjkavostima, te kako tomu čovjeku pomoći. To je Isusu na umu i pameti.
Nakon Govora na gori Isus najprije liječi gubavca kako bi svima zorno poručio da u Izraelu nema više otpisanih, izopćenih. Gubavci bijahu zbog svoje opasnosti za okoliš izopćenici u narodu. A onda liječi slugu rimskoga stotnika što je opet poruka Izraelu da Bog ruši granice između naroda, potom liječi Petrovu punicu te slijede ostala ozdravljenja. Ono što se želi reći jest da je Isus gospodar ljudske povijesti i sudbine.
On je sudac svijeta, i već na samome početku na primjeru ovoga rimskog stotnika izriče sud nad svojim narodom koji u svojoj ‘nevjeri’ odbacuje obećanoga Mesiju. Otvara se svim narodima, predstavljenima u ovome stotniku. Židovima su Rimljani bili krvni neprijatelji, ljudi vrijedni mržnje i prezira, a za Isusa je on jednostavno čovjek koji treba pomoć. U njemu vidi čovjeka, ne tuđina, protivnika, neprijatelja, osvajača.
Čovjek-stranac, tuđin, vjeruje kako je Isus nositelj božanske punomoći i ovlasti, jednako kao i on zemaljske, kraljevske, carske. Vjeruje u Isusovu riječ koja je moćna, nabijena silom i Duhom, vjeruje da je Isus ovjerovljen izgovoriti takve čudesne riječi, da može otjerati demona bolesti i spasiti mu slugu. Djelotvornost te riječi ne zavisi od fizičkoga kontakta, on može postići svoju učinkovitost i u prostornoj udaljenosti, daljinski.
Isus prepoznaje snažnu vjeru. Isus se sam divi vjeri toga poganina. Čovjek ga uopće ne pozna licem u lice, o njemu je samo čuo. Isus je i sam zatečen te zaključuje kako takve vjere ne nađe ni u koga u Izraelu. Isus je poslan i poganima, a ovdje kao da se već naslućuje ono iz Djela apostolskih, kad je Petar bio poslan rimskome stotniku Korneliju u Cezareju da krsti njega i njegov dom (usp. Dj 10,1-11,18).
“Blaženi koji povjerovaše, a ne vidješe”, reći će Isus Tomi (Iv 20,29). Kasnije će pisati sveti Petar u svojoj Prvoj poslanici: “Njega ljubite, iako ga niste vidjeli. Još ga ne vidite, ali u njega vjerujete, i kličete od radosti neizrecivim i proslavljenim veseljem, jer postižete svrhu svoje vjere: spasenje duša” (1,8).
Cijelim svojim ponašanjem Isus nam želi posvijestiti kako postoji drugi i drukčiji svijet i poredak u kome nema zapovijedanja, gdje nema nadređenih ni podređenih, podčinjenih ni nadčinjenih, nego svijet razumijevanja i ljubavi, sućuti i pomoći, te on u svojoj osobi utjelovljuje taj novi svijet i poredak. Želi nas prenijeti u taj drugi svijet iz koga on dolazi, svijet koji nas okružuje, božanski zrak koji udišemo.
Stotnik je u svojoj krajnjoj nemoći dodirnuo upravo taj Božji svijet, božansku nadmoć u Isusovoj osobi, i to bijaše početak njegova ozdravljenja, ali isto tako i ozdravljenja njegova sluge, momka. Spoznaje kako ne može zauvijek imati nad drugima vlast zapovijedanja, kako i on sam mora (na)učiti slušati, osluškivati, a ne gospodariti.
Nitko ne pripada drugomu, nitko nije vlasnik ni nad čijim životom, svi se moramo uključiti u Božji poredak u kome smo djeca Božja. Stotnikov je sluga morao oboljeti da bi i on i njegov gospodar iskusili ozdravljenje snagom Isusove riječi i postupka.
Gdje bi bilo naše osobno mjesto u cijeloj ovoj zgodi? Često smo i sami nemoćni i ne slutimo koliko snage i istine leži u našoj uzetosti, nemoći, samo kad bismo toga bili svjesni. Čekamo na pomoć, a potrebno je samo prihvatiti svijet i sebe, i tako ćemo aktivirati zapretane sposobnosti u samima sebi. Ponekad smo poput stotnika, očekujemo riječ. Reci samo jednu riječ… Riječ koja podiže, liječi, koja približava čovjeka. Pogotovo ako onaj tko izgovara riječ nosi u sebi živodajnu riječ, ako je bogat riječima i životom.
Isus je riznica prave riječi, pravoga života, njegova je riječ uvijek učinkovita. Isusova je riječ sposobna sići u dubine srca, bića, ona stvara novi svijet i novu nadu. Izreći pravu riječ znači nerijetko spasiti čovjeka, spasiti brata pored nas. Čovjek stanuje u riječi. ‘Riječ je kuća bitka’, kazao je mislilac Heidegger.
U riječi se priopćuje sami Bog, u riječi stanujemo, riječ je najmoćnije sredstvo koje čovjek posjeduje. Logos je Božja riječ, Božje slovo. Ona je snaga i bogatstvo. S riječju počinje sve, s riječima svršava sve. Reci samo jednu riječ, pravu riječ, ljekovitu riječ, riječ koja je pjesma i melem.
Budimo služitelji i poslužitelji prave Riječi, a da bismo to mogli biti, treba nam jedno čudesno osjetilo, a to je sluh, slušanje, posluh. Netko se tako divno izrazio govoreći kako bi htio tako duboko (za)voljeti riječi tako da svaka od njih postane molitvom.
