Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 8, 1-3
Isus zareda obilaziti gradom i selom propovijedajući i navješćujući evanđelje o kraljevstvu Božjem. Bila su s njim dvanaestorica i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti: Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola; zatim Ivana, žena Herodova upravitelja Huze; Suzana i mnoge druge. One su im posluživale od svojih dobara.
Otkako je Isus napustio Nazaret, nema on više stalna ni čvrsta boravišta ni staništa. Sam će reći kako lisice imaju jazbine i rupe, ptice nebeske svoja gnijezda, a on nema gdje bi naslonio svoju glavu. Putuje on od mjesta do mjesta, obilazi gradove i sela, naviješta Radosnu vijest. S njime je najuža jezgrenica njegovih učenika, njih dvanaestorica, kao paradigma za novi Izrael, novi Božji narod.
Luka evanđelist spominje i neke žene iz Isusove pratnje i okružja. Znakovito je to iz mnogih razloga. Na pitanje, od čega je Isus u međuvremenu živio, imamo ovdje, gotovo bismo mogli reći, prozaičan odgovor. Upućen je na milodare i dobrotvornost osoba kojima je iskazao milosrđe, koje su iskusile u njegovoj blizini samu Božju blizinu, Božju ljubav i smilovanje.
U korijenu riječi ‘milosrđe’ imamo riječi ‘milo’ i ‘srce’. Isus ima milo srce, nije on tvrda, otvrdnula i okorjela, ‘sklerotična’ srca, i zato iskazuje i očituje ljudima Božje milo, umilno, naklono srce. „Ja sam blaga i ponizna srca“, reći će on osobno u himničkom izričaju kod Mateja (11,25 sl.).
Te osobe potom na svoj način svjedoče o svojoj vjeri, odanosti i zahvalnosti. Njihova je prva zadaća ‘diakonia’, služenje Gospodinu, ali time postaju i Isusove vjerne učenice koje ćemo pronaći i pod križem Gospodinovim, na Golgoti, kao zadnje svjedokinje njegova zemaljskoga života i preminuća na križu.
Jedini Luka spominje žene. Nema ih ni kod Marka ni kod Mateja, dok Isus obilazi gradove i sela. Znamo za sadržaj Isusove poruke: Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti!
Za razliku od Ivana Krstitelja koji je propovijedao strogoću, neumoljivost predstojećega suda, imamo ovdje Radosnu poruku. I kod Isusa nema više nikakva čekanja niti oklijevanja. Čovjek treba pomoć, i ona stiže u njegovoj osobi. Isus je pomoć i pomoćnik, u osobi, lijek i liječnik. Bog ne kasni sa svojom pomoći. Nema više zadrške, oklijevanja ni iščekivanja Božjega dolaska u dalekoj budućnosti. Isus nije samo navješćivao Radosnu vijest, poruku spasenja, nije on samo subotom nastupao u sinagogama. On je donosio u osobi ono što je govorio. Njegove su se riječi uzbiljivale, njegova je riječ postajala ‘tijelom’, stvarnošću.
On je živio ono što je govorio, cjelokupnu čovjekovu stvarnost stavljao je na posve nove temelje, Božje, kako bismo mi mogli živjeti. Isus je sijač koji sije, i sjeme samo od sebe, a da gospodar i ne zna, raste, sazrijeva i donosi svoj plod, u svoje vrijeme. Kad se u proljeće otvore latice, kad sve procvjeta, jabuka niti može niti mora odmah donijeti plod. To se od nje i ne očekuje. Plod će sam doći, od sebe, ako budu uvjeti povoljni, u kasno ljeto ili jesenske dane i doba.
Tako je i s Isusovom porukom. Ona pada na plodno tlo i donosi rod. Upravo u svoje vrijeme. Što je to što učenike sili da ga na njegovim putovima slijede? Što je to što privlači žene u Isusovo društvo? Magnetizam Isusove osobe, privlačnost njegove riječi, učinkovitost na svakome području. U njima – pogođenima i vjernicama – odzvanja Isusova riječ, osjećaju kako u njima nešto titra i bruji, kako Isus budi i izvodi u njima božansku melodiju. I u sebi zaključuju: Tako to mora biti s našim Bogom. Takav je naš Bog. Tako zaključuju oni i one koji su cijeli život patili i patile u obezdušenu društvu, koje nije imalo ni srca ni smilovanja, društva u kome su oboljele duhovno i duševno, psihofizički. U društvu koje je stvaralo bolesnike. One su pronašle u Isusu, njegovu nauku i njegovu načinu života, ono što im je tako duboko nedostajalo u vlastitom okružju i obitelji.
Uzimajući žene u svoje društvo Isus se svjesno protivi uhodanoj praksi prema kojoj ni jedan rabin, koji bi htio sloviti kao učitelj Zakona, nije smio uzimati u svoje društvo žene kao učenice. U ondašnjem društvu one su bile izjednačene s robovima i djecom.
Žena nije smjela nastupati u sinagogi, nije smjela javno recitirati molitve; žena se ne smije upućivati pobliže u Zakon, jer su žene prema općem uvjerenju navodno sklone magiji, gatanju, okultizmu, spiritizmu, vračanju i gatanju. Isus i u ovom slučaju svjesno krši predrasude svoga vremena i društva. Upravo je Luka to naglašeno istaknuo u svome Evanđelju. I nesvjesno je Isus izvršio revoluciju i u pogledu odnosa prema ženama.
Prisjetimo se samih početaka Lukina spisa. Imamo najprije Zahariju, ali pored njega i Mariju i Elizabetu, u Hramu su starac Šimun, ali i proročica Ana, uz mrtva sina iz Naina jest njegova majka-udovica, uz onu mrtvu kćerkicu jest otac Jair, uz pismoznance imamo dvije sestre, Mariju i Martu, uz carinika koji moli u Hramu imamo udovicu koja neumorno salijeće bezbožna sudca, uz čovjeka izliječena u subotu imamo i zgrčenu, pogrbljenu ženu koju subotom liječi, uz Abrahamova sina imamo i Abrahamovu kćer, uz pastire koji traže izgubljenu ovcu imamo ženu koja traži novčić, uz svjedoke imamo i svjedokinje Isusova uskrsnuća, uz sijača imamo ženu koja mijesi tijesto i peče kruh, a za Isusova ponovnoga dolaska imamo uz dvojicu muškaraca i dvije žene. Jednom riječju, Isus prešutno revolucionira postojeće stanje u društvu i u odnosu na slabiji spol. Vraća im njihovo dostojanstvo. Prevrat u vrjednovanju majke i žene.
Isus nije htio vezati ljude uza se, nego je htio poučiti ljude što znači otvoriti se Bogu, živjeti život usidren u Bogu, otvoriti se svjetlu, ne bacati sjenu ni na koga. On je osoba bez sjene i stoga mu nitko nije mogao spočitavati niti prigovoriti bilo kakav moralni propust ili prijestup, pogotovo mu nitko nije mogao spočitavati grijeh(e).
Ženama pristupa posve otvoreno i neopterećen pričama i ogovaranjima, tračevima okolice. Nema Isus straha od dodira s drugim spolom. U njegovu društvu osoba je mogla samo dublje urastati, uranjati u samoga Boga, ukorjenjivati se i sazrijevati u vjeri. On je cijelim svojim bićem Boga uprisutnjivao i svakim svojim potezom i riječju tumačio Božju ljubav i milosrđe.
