Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 20,1-16a
Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’
Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’
Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’
Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«
Kad vam život dođe do kraja i svjesni ste da umirete ili kad se suočite s izborom koji je „pitanje života ili smrti“ za vas ili za nekog drugog, tada apstraktno i univerzalno pitanje „Što je smisao života?“ postaje konkretno i osobno.
Sveti Pavao suočavao se s tom situacijom kada je pisao Poslanicu Filipljanima. Piše iz tamnice. Mnogo je puta izbjegao smrt i znao je da će ga misionarski život na kraju dovesti do mučeništva. Već se odrekao svega u svom životu osim samoga života. U ovoj poslanici nastavlja riječima, sve „što god sam smatrao dobitkom, to sam zbog Krista smatrao gubitkom… Radi njega sam prihvatio gubitak svega i smatram to smećem“ (Fil 3,7–8).
U usporedbi s Kristom, svaka moguća životna pogodnost je smeće.
Stoga sada, suočavajući se sa svojim mučeništvom, sveti Pavao definira smisao života u jednoj rečenici: „Jer za mene je život Krist, a smrt dobitak.“ Zašto? Zato što je smrt samo susret s Kristom. Dakle, živi li ili umire, to je za Krista. Krist je cilj, svrha, značenje, vrijednost njegova života i njegove smrti. Čak je i izgledno mučeništvo ništa u u usporedbi s Kristom. Čak je i razlika između života i umiranja trivijalna u usporedbi s razlikom između poznavanja Krista i nepoznavanja Krista. Razlika između stjecanja i gubitka prirodnog života u vremenu trivijalna je u usporedbi s razlikom između stjecanja i gubitka nadnaravnog života, vječnog života.
Ostane li na životu, to će biti bolje za Filipljane i druge zajednice. Ako umre, to će biti bolje za njega. Ne zna što bi bilo stvarno bolje, bolje u očima samoga Boga. Ali jedno sigurno zna: poznaje Krista. Krist je smisao života. „Jer za mene je život Krist.“ On zna cilj, iako ne zna koje je sredstvo za postizanje tog cilja bolje, život ili smrt. Jedno zna sa sigurnošću: kako kaže u svojoj Drugoj poslanici Timoteju: „Znam komu sam povjerovao!“ (2 Tim 1,12). Predmet vjere nije ideja, nego osoba. Smisao života nije „što“, nego „tko“. Kad je riječ o umiranju, bit će važno ne što poznajete, nego koga poznajete.
Sveti Pavao ne piše ovo da bi se hvalio sobom, nego da nas pouči i da nas provjeri. Možemo li i mi to iskreno reći? Ako ne, mi zapravo ne (s)poznajemo Isusa Krista. Ako nije naš Spasitelj, on je zavodnik i prevarant. Ako nije Gospodin, on je ili lažac ili luđak. Ako On nije sve, On je ništa.
Možemo birati kojim ćemo se velikim ljudima diviti i koje ćemo slijediti: Sokrata, Mojsija, Muhameda, Budu, Konfucija, sv. Franju Asiškoga, Gandhija. Isus nije na tom popisu jer nitko od ljudi na tom popisu nije tvrdio da je naš Gospodin ili naš Spasitelj. Ako Isus to nije, onda je najveća svjetska prijevara. Ako jest, onda je najveća svjetska nada. I za sve nas osobno.
U današnjem Evanđelju, Isus nam pokazuje jedan od mnogih načina na koje je Božja dobrota daleko veća od naše.
Vrhunac dobrote je ljubav, ali temelj dobrote je pravda. Ljubav je maksimum dobrote; pravda je minimum dobrote. A Bog je jednako pun ljubavi. Ali Božja pravda nadilazi našu koliko nas sam Bog nadilazi i koliko nebo nadilazi zemlju.
Kako? Naša pravda temelji se na jednakosti: jednaka plaća za jednak rad, nejednaka plaća za nejednak rad. Oni koji rade dvostruko duže dobivaju dvostruku plaću. Vrijedni i inteligentni studenti dobivaju petice i četvorke; lijeni ili neinteligentni studenti dobivaju dvojke i jedinice. Kriminalci idu u zatvor; nekriminalci ne. Ali Božja dobrota nadilazi to. Nije manja od onoga što nazivamo pravdom, nego više. Nije manja jer su oni koji su radili cijeli dan dobili svoju pravednu plaću, točno ono što su zaslužili i ono što su ugovorili. Ali to je bilo više od pravde, jer su i oni koji su radili samo jedan sat dobili punu dnevnu plaću. To je bilo više nego što su pravedno zaslužili, ali ne manje. Svi su dobili pravedno, ali neki su dobili više od pravednosti.
Kad bi se gospodarstvo i poduzetništvo, napose tržišno, te kapital ravnali prema gornjim Isusovim riječima, a posebice prema postupku onoga domaćina, nema tog poduzetnika koji ne bi doskora najavio stečajni postupak i otišao na bubanj. Međutim, naglasak Isusove prispodobe nije na problemu plaće, novčane naknade za rad, nego bezgranične dobrote. Ljudi stavljaju pod upitnik dobrotu i darežljivost domaćina koji želi pokazati, tko je i kakav je.
S prvima, onima od šest sati ujutro, ugovara dnevnicu po “jedan denar”, dok s drugima ugovara da će im dati “ono što je pravo”. Je li to “što je pravo” denar ili nešto manje odnosno više, zavisi od njega i njegove prosudbe. Bitno je da nitko ne besposliči i da svatko dobije za život i obitelj koliko mu je u danom trenutku ili danu potrebno. Problem nastaje kad se ljudi uspoređuju i mjere jedni s drugima. Ostaje otvoreno pitanje jesu li se oni “sindikalisti” zadovoljili tumačenjem domaćina, jesu li prihvatili načelo dobrote i jednakosti prema svima ili nisu. O tome Isus ništa ne govori. Ostavlja svoje slušatelje u nedoumici da sami izvuku zaključak. Jednako kao i u prispodobi o dobrome ocu i dvojici sinova. Ostaje i ondje otvoreno pitanje, je li se stariji dao nagovoriti te je li ušao na raskošnu gozbu zbog povratka izgubljenog sina, odnosno zalutala brata (usp. Lk 15,12-32).
Bog nas uvijek iznenađuje. Ne svojom pravdom, nego svojim milosrđem. Ponekad nas njegovo milosrđe dovodi u nedoumicu, kao u današnjem Evanđelju. Gospodarova velikodušnost preplatila je radnike koji su radili samo sat vremena, ali nije zakinula ni druge, ali ti drugi bili su ogorčeni i zavidni. Suosjećamo s njihovim prosvjedom. Svi smo skloni zavidjeti onima kojima je bilo lakše nego nama, koji su rođeni u obiteljima ili narodima koji su živjeli u miru, bili bogatiji, koji su bili u blagostanju ili sretniji od nas. Cijenimo jednakost, ali moramo biti sigurni da naša revnost za jednakošću nije obrazina za zavist. Zavist je najodurniji od svih grijeha jer vam nikada ne će priuštiti ni sekundu radosti, čak ni lažne radosti. Velikodušnost je važnija od jednakosti, jer je velikodušnost spojena s ljubavlju, dio ljubavi, a jednakost je samo dio pravde, a ljubav je važnija od pravde. Jedna od stvari o kojima je Majka Tereza najviše voljela govoriti bila je da se „Boga ne može nadmašiti u velikodušnosti“. To je jedan od načina na koji su njegovi putevi i misli visoko iznad naših, kao što su nebesa iznad zemlje: toliko visoko da nas to šokira.
Bog nam svima daje više nego što zaslužujemo. Nitko od nas nije zaslužio biti stvoren, jer netko tko još ne postoji ne može ništa zaslužiti, čak ni postojati. Radnici u Isusovoj prispodobi nisu stvorili te poslove; gospodar jest. Nitko od radnika u prispodobi nije imao pravo na posao i plaću; ono što su svi dobili bila je gospodareva dobrota i milost; ali neki od njih morali su raditi manje da bi je dobili od drugih, pa im je u tom smislu gospodar dao veću plaću za svaki sat nego što je dao drugima. Bog čini nešto slično: nekima daje veće milosti i čini ih velikim svecima, a drugima daje manje milosti i čini ih manjim svecima. Bog mene nije učinio svetim Augustinom, a nije ni tebe učinio svetom Monikom. To što se manji sveci žale na veće svece i na tu razliku u količini milosti, znači da se žale na samu milost. To znači suditi milost po pravdi – što je stvarno neodgovorno, jer kad bi Bog to učinio, ne bismo imali nade u spasenje. Svi idemo u nebo milošću, a ne po svojoj pravednosti ili zaslugama.
Možda mislimo da bismo bili zadovoljni s malo više ljubavi, ljepote i radosti na nebu, ali Bog nam je pripremio nešto što sada jednostavno ne možemo shvatiti, kao što nerođeno dijete ne može shvatiti svijet u koji će se roditi; nešto „što oko nije vidjelo, i uho nije čulo, i što nije ušlo u srce čovječje, što je Bog pripravio onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9). Jer njegovi su putovi beskonačno iznad naših putova i njegove su misli beskonačno iznad naših misli.
Zašto je Bog stvorio nebesa tako nezamislivo beskrajna, naš svemir? Nije morao. Učinio je to za nas, da nam pokaže da je mnogo veći i velikodušniji nego što možemo zamisliti. Svemir je poput sakramenta, svetog znaka. Poput naših tijela, svemir je materija koja otkriva duh, pokazuje istinu, pokazuje nešto o Bogu. Zašto je Bog stvorio materiju? Da otkrije duh, da manifestira duh, da komunicira duh, kao što umjetnikovo umjetničko djelo manifestira njegov duhovni uvid, ljubav i kreativnost umjetnikove duše. Razlog Velikog praska bio je Božji umjetnički samoizražaj. Kao što Psalam kaže: „Nebesa slavu Božju kazuju“ (Ps 19,2).
Isus želi svakoga od nas potaknuti da nauči promatrati ljude, odnose i stvari Božjim darežljivim, dobrostivim, milosrdnim i dobrim očima, ne zavidnim, odbojnim, sebičnim, zlim i pokvarenim ljudskim okom. Zar čovjeku nije dovoljno što ga Bog treba, što ga unajmljuje i šalje u svoj vinograd, na posao, što mu obećaje čak nagradu i plaću? Nije li sve to izričaj njegove dobrote? Tko ne shvaća da Bog daje daleko više od pravedne plaće, da se u Isusu posve razdaje, taj nije shvatio ništa od Božjeg postupka i ljubavi.
A kako Bog postupa? Razvidno je to u Isusovim postupcima i riječima. Beskrajna ljubav i razumijevanje za sve, beskrajno milosrđe prema svima, napose zalutalima, grješnicima, carinicima, bludnicama. Svom slušateljstvu Isus stavlja pred oči pravo zrcalo Božje dobrote i pravednosti, milosrđa i praštanja iz poznatih događaja i riječi u Starom zavjetu. Kao da im veli: “Ako vas sablažnjavaju moji postupci i kontakti s tim rubnim egzistencijama, onda ste se udaljili od Boga komu mislite da služite. Bogu nitko nije nebitan“.
Bog ništa ne radi u tajnosti kao neki poduzetnici koji znaju davati “ispod stola” napojnice i bonuse zaslužnijim radnicima i poduzetnicima. Neka se svatko na vlastite oči uvjeri u postupke mog Oca. Domaćin igra do kraja s otvorenim kartama, i čini se kao da priželjkuje konflikt kako bi svima održao pošteno, pravo slovo i životnu lekciju. Slušatelj napeto čeka ishod sukoba s radnicima. Vidimo, nikakve nepravde u postupku onog domaćina, jer se sve temelji na usmenom dogovoru koji je ujedno i radni ugovor.
Time je točno orisana situacija u kojoj se nalazi sam Isus u sukobu sa svojim protivnicima. Nebo se napokon nakon stoljeća šutnje otvorilo, milost se preko njega izlijeva na sve, Božji Duh se širi po Isusovim rukama i postupcima, svatko je pozvan osjetiti novo ozračje. Što biva? Tzv. pravednici i pobožnici u Izraelu odbijaju u otvorenom prosvjedu i pobuni Isusove postupke i dosljedno Isusovu osobu. Razlog za svoje ponašanje traže u Isusovoj naklonosti grješnicima i carinicima, prema njihovu mišljenju, prokletnicima. Ne mogu se istinski radovati obraćenju tih prokazanih osoba, imaju zlo oko i srce. A upravo ti pravednici i pobožnici koji se trude da svoje ponašanje i život mjere ili usmjeruju prema Božjim odredbama, ne bi smjeli tako postupati. Valjda znaju za propis iz SZ koji veli: “Budite sveti i pravedni jer svet sam ja, Jahve, Bog vaš” (Lev 19,2).
Stoga je za Isusa neshvatljivo kako se čovjek može zatvoriti i uskratiti tolikoj dobroti i ljubavi, tolikoj darežljivosti koju Otac iskazuje svakomu. Ta ljubav i darežljivost, začudo, nikomu ne čini ni trunke nepravde (r. 13) i želi da svatko, ne samo oni radnici, shvate da je upravo darežljivost, dobrota poticaj i razlog za onakve postupke. Za nas možda bolje da ne znamo kakav je bio ishod uvjeravanja, jer Božja dobrota je tolika da nikada nikoga ni u koje vrijeme ne isključuje iz svoje ljubavi i svog dosega. Svakomu je pružena mogućnost prihvatiti ispruženu ruku Božje dobrote, upravo u Isusovoj osobi.
U Isusovoj osobi Bog je do kraja tako reći “eks-centrik”, izišao iz sebe i razdao se i djeluje “ekscentrično”, dok je čovjek uvijek “ego-centrik”, misli na sebe i usmjeren samo prema sebi. I što je najgore, misli u pogrješnim vrijednostima, naime, u kategorijama novca, plaće, propadljivih vrjednota. Ako već Bog dopušta da se njegovi postupci vrjednuju prema ljudskim kriterijima i očima, zašto taj isti čovjek ne dopušta da Bog vrjednuje čovjekove postupke prema svojim kriterijima? Pa ćemo na kraju vidjeti kako čovjek ima “zlo oko”, a Bog dobro, blago i milo oko i srce.
Čovjek je ljubomoran, zavidan, gleda na sve oko sebe prijekim, u biti sebičnim i zavidnim okom, dok Bog gleda jednakim okom na dobre i zle, i na one koji su od početka života vjerni, koji se nisu iznevjerili njegovu glasu, kao i na one koji su, slikovito rečeno, skočili na papučicu posljednjeg vlaka u posljednji trenutak. Kao da Isus želi reći: “Čovječe, sačuvaj svoje dostojanstvo. Ne spuštaj se na razinu novca, materijalnog i propadljiva. Pronađi svoj identitet i dostojanstvo drugdje, ne u novcu, zaradi i plaći.” Žalosno je potrošiti odnosno pretvarati svoje vrijeme i život samo u plaću i novac. Vrijednost nije ni u uspjehu ni karijeri ni u aktivizmu po kome čovjek želi narasti u tuđim očima. Na tome planu nikad nije moguće imati dovoljno, jer nikad materijalne stvari ne mogu zadovoljiti čovjekovu metafizičku žudnju za Bogom, za Apsolutnim. „Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirni smo dok ne otpočinemo u tebi“.
Odbojnost jednih prema drugima stvara, kako vidimo na svakom koraku, u suvremenom svijetu, nesmiljenu konkurenciju na tržištu, gaženje i nijekanje čovjeka i bližnjega zbog materijalnih probitaka. Materijalizam je u biti ekstremni oblik nijekanja čovjeka i svijeta te njihovih vrijednosti! Posvemašnja devalvacija svih vrjednota. Bog se ne ravna prema tarifnom planu uglavljenom između poslodavaca i sindikata jer novac nije vrijednost koja bi mogla stvoriti jednakost među ljudima. Novac nije u konačnici ni simbol socijalnog statusa ni znamen nečije veće ili manje vrijednosti odnosno značenja.
Domaćin je spreman podvrgnuti svoj postupak sudu i prosudbi. Dakle, on se drži posve određenih ugovora, norma i standarda. I sama ga je strah da ne bi komu možda nažao učinio. Zato se i poziva na posve konkretni ugovor sa svakim pojedincem, dok radnici, budući da nikomu ne vjeruju, žele neki apstraktni sustav propisa i zakona, s pomoću koga bi mogli kontrolirati poslodavca i konačnu isplatu. Nemaju ćutila za vlastitu vrijednost ni za vrijednost drugih. U temelju njihovih života i postupaka jest nepovjerenje, posvemašnja odbojnost te sustav nadzora. Čovjek je čovjeku vuk i vučje raspoložen.
Upravo gornja prispodoba očituje nam Isusa kao jasnog motritelja i savršenoga poznavatelja ljudskih srdaca i postupaka. Znao je on za sve negativne naboje i negativnu dinamiku koja vlada u međuljudskim odnosima, uviđao je savršeno korijene za ljudske postupke i čine, svjesne, nesvjesne i podsvjesne motive, nagone i raspoloženja koji vladaju u obiteljima, među ljudima, poslodavcima u ondašnjem društvu, a u bitnome u svakom društvu.
Isus se ne želi ponuditi kao nositelj istine koji će, ako mu se povjeruje, čarobnim štapićem ukloniti sve razlike i probleme u ljudskom društvu i životu. Nije on poput Velikog Inkvizitora od Dostojevskog niti Orwellova Velikog Brata koji naređuje svomu slušateljstvu i podložnicima što imaju misliti, raditi, kako se ponašati te kako pronaći značenje i smisao života, kako postati uspješan i slavan, kroz savršeni posluh i ropsku podložnost.
U gornjoj prispodobi Isusu nije žao ni domaćina, a nema milosti ni za radnike-buntovnike. On gleda i vidi karaktere, opisuje ih i nudi nam ih u panorami. Svatko treba pronaći sebe, izvući zaključak za sebe, pronaći svoj stil i način života. Preispitati svoja stajališta, motrišta i mišljenje. Svatko mora snositi odgovornost i posljedice za svoj stil života te u svjetlu Božjih postupaka povući jedino valjane zaključke za ostatak svojih dana i života.
