Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 19,45-48
Uđe Isus u Hram i poče izgoniti prodavače. Kaže im: »Pisano je: Dom moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku!«
I danomice naučavaše u Hramu.
A glavari su svećenički i pismoznanci tražili kako da ga pogube, a tako i prvaci narodni, ali nikako naći što da učine jer je sav narod visio o njegovoj riječi.
Hram bijaše cilj Isusova putovanja iz Galileje prema Jeruzalemu. Isus nastupa u Hramu odlučno, kao (da je) gospodar toga svetoga mjesta. U Hramu je on u kući svoga Oca (usp. Lk 2,49), kako se očitovao i izjasnio još kao dvanaestogodišnjak. Ta mu je kuća srasla srcu, ali upućuje oštru proročku kritiku protiv prilika koje vladaju u tome svetom prostoru. Samo ćemo u Lukinu Evanđelju naići na mjesto kako je Isus naučavao u Hramu te svojom prisutnošću i riječju te naučavanjem ponovno posvetio taj sveti prostor.
Prostor ne čine svetim kamenje ni posuđe u svetištu, ne čine ga ni žrtve ni prinosi. Samo vjernici koji se tu okupljaju, koji Božju riječ slušaju, koji doživljavaju Božju prisutnost čine prostor svetim, postaju Božjim hramom, kako će poslije reći Pavao. „Hram ste Božji vi!“ – doviknut će Pavao svojim Korinćanima ( 1 Kor 3).
Isus želi posvemašnju, cjelovitu obnovu svega što je u Hramu; ponaša se kao gospodar svetišta, gospodar situacije u kojoj djeluje. U očima onih koji su to promatrali moralo je to zvučati bogohulno. Tko mu je dao pravo, tko ga je ovlastio ili ovjerovio da se tako ponaša? Bit će to poslije na njegovu suđenju pred Velikim vijećem također jedna od optužnica te njegova izravna krivica, jer će ga optužiti da je govorio kako treba razoriti Hram, a on će ga zauzvrat u tri dana opet sagraditi.
Isusu kao Očevu Sinu nije svejedno što se događa u domu njegova Oca. Isusa izjeda revnost za Očevu kuću, i to ga očituje kao Očeva Sina. Hram ne smije biti tržnica, ne smije služiti ni kao mjenjačnica hramskoga novca. Hram može biti jedino kuća Očeva.
U Ivanovu Evanđelju protivnici ga pitaju, s kojim to pravom on čini, tko mu je dao ovlast i punomoć za takvo što (Iv 2,18b). U Isusovoj radnji ozbiljuje se proroštvo proroka Zaharije: “I u dan onaj ne će više biti trgovaca u Domu Gospodina nad Vojskama” (Zah 14,21b). Dan je Gospodnji tu, u Isusu, započeo je njegovim dolaskom. Isus taj dan i novo doba proglašava na odlučnom mjestu, u Hramu. Vraća mu svetost. Dom Oca njegova dom je molitve, ne trgovačka kuća ni razbojnička spilja.
Isus time najavljuje obraćenje pogana Bogu Izraelovu te njihov pristup u novi, mesijanski narod. Hram, odnosno Gospodnje svetište, bijaše od samih početaka mjesto groznih zloporaba. Nitko te zloporabe nije tako bolno proživljavao i doživljavao kao mali Samuel koji je služio Gospodinu i koji je na svoje oči promatrao kako Helijevi sinovi, svećenici, službeni predstavnici židovske vjere i predaja, svetogrdno, bezbožno i bezdušno preziru sve oko sebe, sve što se zbiva u svetištu, kako se otimaju za najbolje komade mesa, žive razvratno sa ženama koje tu služe, kako Božji blagoslov pretvaraju u svoje sebične ljudske interese te se brinu samo za sebe i svoju korist, vlastiti profit od svetinje i svetoga mjesta.
Profanacija, posvjetovnjačenje svega, pa je zato onodobno Kovčeg zavjeta morao dopasti u tuđinske, filistejske ruke. Isto se ponavlja i za vrijeme kraljeva, sve do Babilonskoga sužanjstva. Pa i nakon njega, nakon što su Makabejci izvršili reformu. Došli su tuđinci s Herodom – koji ne bijaše Židov nego Idumejac – na čelu i uspostavili svoj režim u Hramu i oko njega.
Isus želi vjersku obnovu u narodu i Hramu, riječju i djelom naviješta on predanje srca i duha Ocu. Želi istinsko, pravo bogoštovlje srca i duha, a ne samo izvana. Naviještanje u Hramu podaruje Isusovu nauku – prema Lukinu opisu – posebnu kvalitetu i kvalifikaciju. Sve smjera prema onome što će se dogoditi u potonjoj Crkvi, preko apostolskih ruku i riječi. Luka presvođuje, premošćuje Isusovo djelovanje – od njega kao dvanaestogodišnjaka u Hramu – pa preko Galileje i Samarije – do ovoga zaključnoga navještaja u Hramu, u koji on ulazi kao Mesija kako bi ga zauvijek zauzeo i učinio svojom baštinom.
Tu se u Hramu polažu temelji Crkve, tu započinje misijsko djelovanje apostola, na dramatičan način se i ovdje u Hramu sve zaoštrava prema Isusovu uništenju. Za razliku od narodnih prvaka obični puk otvoren je za Isusov nauk, „svi vise o njemu i njegovoj riječi“, i ovdje Isus okuplja kao Mesija Božji narod oko sebe. Kao da se već počinje oblikovati Crkva, iz vjernoga Izraelova ostatka. Na to moraju paziti i farizeji i pismoznanci, pa stoga zasada ništa ne poduzimaju.
Poziv Samuelov, Mojsijev, poziv Izaije i jednoga Jeremije, poziv Isusov – sve su to dokazi kako Bog iznutra djeluje, kako autoritet koji imaju i s kojim nastupaju ne dolazi od ljudske punomoći i ovlasti, nego ih sam Bog ovjerovljuje. Isus je u osobi i prorok i svećenik, otkupitelj. Nastupa proročki, ali je on istodobno i Vječni svećenik u novome Božjem hramu.
Za saduceje i velikosvećeničku kastu Hram je izvor i svakodnevna ‘tvornica’ novca i bogatstva pa zato protiv Isusa kuju urotu, kako da ga (s)maknu, ali narod visi o njegovoj riječi, upija njegov nauk. Kao da svima još jednom Isus ponavlja, glasno i jasno: Ne možete u isto vrijeme služiti Bogu i Mamoni. Hram za Židove bijaše institucionalizirani identitet Boga i novca.
Ni Jeruzalem nije svršetak Isusova djela, odavle će, štoviše, na Duhove započeti njegovo pravo djelo u svijetu, djelo koje će vremenom prožeti cijeli svijet. Govorio je Isus o sebi kako je u njemu daleko više od Jone, daleko više od Salomona, a sad jasno veli za sebe da je daleko više i od Hrama.
Isusova osoba i nauk daju smisao i oslonac svemu što se u Hramu zbiva. Svojim pak činom Isus stavlja svoj život na kocku, potpisuje sebi smrtnu presudu, nastupa s punom sviješću onoga što čini, svrstava se kao opozicija, kao jasna oprjeka vrhovništvima i vlastima u Jeruzalemu.
Svjestan je i zna da mu preostaje osobno žrtvovanje za Božje djelo u svijetu, preostaje mu i predstoji skora vlastita smrt kako bi spasio one koji su žudni spasenja i otkupljenja. Za narodne poglavare nema više recepta spasa ni lijeka koji bi im mogao pomoći.
