Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 14,23-29
Reče Isus svojim učenicima: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.
To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.«
Što je Kristovo djelo u svijetu? Samo nastavak stare, uhodane prakse, nova mala židovska sljedba u okvirima zadanim Mojsijevim zakonom, ili nešto što nadilazi sve poznato, što premašuje sva očekivanja.
To bijahu krizne, prijeporne točke rane Crkve na koje se moralo dati odgovor. Kompromisni odgovor s Apostolskog sabora otvara vrata za nesmetano djelovanje izvan zadanih okvira, pri čemu najveća zasluga pripada najučenijem članu zbora, Pavlu. Krist je vrhunac, završetak Zakona, prijelomna točka, prizma, ledac kroz koji se mora ubuduće sve prelamati. On je konačna preobrazba svijeta, stvorenja, čovjeka.
O tome zorno svjedoči knjiga Otkrivenja koja na najbolji način oslikava promjenu oslikanu u viziji novog neba i nove zemlje. Crkva je i u vremenu kad ovo djelo nastaje jedna neznatna mala, u očima uljuđenog svijeta u biti židovska sljedba. Glede pak progona koji se nadvijaju nad mladu Crkvu vidjelac Ivan daje utješnu riječ patničkoj Crkvi.
Nekako u isto vrijeme kad je djelo nastalo jedan od najvećih rimskih povjesničara trima rečenicama spominje kršćane. Oni su mu još uvijek židovska sljedba, a njegov komentar je jednostavan. Daje ružnu sliku svog Rima koji je postao kloaka za sve svjetske otpadne vode i izmet. I kao što se sve kanalizacijske vode slijevaju jednom na određeno mjesto, tako je eto i ta sekta morala priteći i u carski Rim.
Ondje služe uveseljavanju ocvalog imperija koji se kupa u krvi i vlastitoj opojenosti. Vrijeme je to krajnje neljudskosti, gladijatorskih igara, prizora s divljim zvijerima. Nu, unatoč svemu tome, ta mala sljedba ne prestaje vjerovati u Nebo, snagu ljubavi glede tolike mržnje, snagu istine glede sveopće laži, snagu čovječnosti i nade glede toliko nečovještva i beznađa.
Život je u konačnici neuništiv jer je proistekao iz ljubavi i uvire u Ljubav. Još uvijek vrijedi Isusova riječ kako su vjernici svjetlo svijeta, sol zemlje, kvasac u tijestu, a ne neko novo tijesto u starome.
Gdje god ljudi pate zbog svog uvjerenja, iza njih stoji sam Krist. On im je pomoćnik u nevoljama. Sam Krist pruža uvid u nebesko prizorište, daje viziju grada bez granica, na sve strane otvorena. Veličajno zdanje koje odsijeva, zrači i odražava nebeskim bojama, s predivnih dvanaest onda znanih dragulja. Utješna slika i za naša suvremena stradanja kad je premnogima život postao nesnošljiv. Novi zavjet pruža nam utješnu sliku jer polaže svoju snagu u slabost, svoju pobjedu u znak sramote, križ, a svoju nadu pak u našu ljudsku tromost i slabost.
Evanđeoska, Kristova poruka očituje se kao posvemašnja oprjeka bilo kojem savezništvu sa silama ovog svijeta. Istinski svetac i mučenik prošloga stoljeća, teolog D. Bonhoeffer, prepoznao je u svoje vrijeme u Hitleru i Mussoliniju, odgovornima za onu monstruoznu ideologiju, koja ga je osudila na vješala, kad su Amerikanci već bili na granicama velikog ‘Reicha’, samo utjelovljenje ‘Antikrista’.
Totalno poganstvo te ideologije očituje se upravo u tome što je okrenuta glavom unatrag, čezne za nekakvim arhaičnim ‘zlatnim dobom’, mitologijom i herojima prošlosti. Zato neprestano ponavljanje i opijevanje ‘stare slave’, mitoloških veličina, vlastitih tradicija, ovog ili onog carstva. Htio je oponašati J. Cezara i Augusta u Rimu.
Vidljivo je to u svakom potezu i u naših susjeda. Totalna okrenutost prošlosti. Lošoj budućnosti suprotstavlja se bolja prošlost. Isus nas sili prema naprijed i njegova misao je posvemašnja suprotstavljenost veličinama ovog svijeta. Tko su za njega blaženici i sretnici? Nabrojeni su u Govoru na gori. To što Isus veliča do kraja se protivi onome što svijet veliča kao veličinu.
Naizgled se može činiti kako je Kristovo djelo samo jedan dodatak u panteonu svjetskih religija. Ono je, međutim, kraj svih ljudskih traženja, konačna objava Boga u svijetu. Izgovara to Isus u svojim oproštajnim riječima, Duh Isusov uvodi u te riječi Crkvu kroz povijest. Isus nije došao nadodati još neku misao u religijsku baštinu svijeta, nego je tu da bi pomirio svijet s Bogom, svojim i našim Ocem. Zato je istinski sraz Kristove poruke i djela u svijetu upravo s onim pseudoreligijama kojih je bilo u svakom stoljeću, a ovo naše je njima izobilovalo i još uvijek ih stvara.
Imale su te ‘religije’ svoje dogme i svoje bogoštovlje, i u nacionalizmu, fašizmu, rasizmu, liberalizmu, laicizmu, sekularizmu, socijalizmu, staljinizmu, nesuđenom komunizmu. A danas se sve više suočavamo s okultizmom, opskurantizmom, magijom, i mnogobrojnim drugim ‘religijama’ koje se rađaju u srcu, toj neiscrpnoj tvornici bogova i božanstava, mitova i zabluda. Srce čovjekovo „proizvodi“ svakodnevno nova božanstva u ovom ili onom obliku te se njima klanja i prinosi žrtve, nekada i ljudske.
U oproštajnim riječima koje upućuje Isus svojima prestaju granice između ljubavi i posluha, naklonosti i obveze. Preduvjet svemu je ljubav. Tko istinski ljubi, nije mu teška nikakva zapovijed, nikakva riječ ljubljenog. Nemoguće je steći Isusovu ili Božju naklonost ispunjavajući puke obveze.
Prije bilo kojeg čina treba da stoji odanost srca, ljubav prema ljubljenoj osobi. Tko istinski Isusa prihvaća i ljubi, sav njegov život plod je te ljubavi koja se zatvara u trojstvenom krugu. Tko sebe uroni u Isusovu ljubav, izrastat će prema Nebu, poput biljke koja, sili teže unatoč, izrasta prema gore. To je zakon ljubavi i djelovanja u Isusu Kristu. Augustin je rekao: „Ljubi i čini što hoćeš!“ Zapravo ne ćeš činiti što hoćeš, nego ćeš činiti ono što ljubljena osoba želi i traži od tebe. Ne će ti biti ništa teško. Ono se veli: „Kud ljubljena osoba okom, ti skokom!“ – ili pak „Ubi amor, ibi oculus“ – Što će reći da oko koje ljubi vidi bolje i dublje.
Nama se uvijek govorilo da moramo činiti ovo ili ono da bismo se svidjeli roditeljima, učiteljima, nastavnicima, pretpostavljenima. Kriva logika. Najprije moram zavoljeti osobe, ljubiti ih srcem i bićem, pa mi ne će biti teško ono što govore. Tako je i s Isusom. „Ako me tko ljubi, obdržavat će moje riječi“, tj. ne će mu biti ništa teško, jer će raditi to iz ljubavi prema Ljubljenome.
Ako si spoznao što je pravo i ispravno, tada se daj na posao te djeluj poput Isusa Krista! Bijaše to životno načelo čovjeka velikog duha, Mahatme Gandhija, koji je mislio, govorio i djelovao poput Krista. Kad te biju, ne uzvraćaj. Ne uzmiči, zaustavi se gdje jesi. Vidio sam da to funkcionira i zato sam prigrlio tu istinu kao svoju istinu.
Jer već za Isusova života bijaše bjelodano da sve što je Isus činio i govorio imaše svoje izvorište u Bogu. Obistini li se to i u našem životu, ljudi će biti uvjereni da su i naša djela učinjena u Bogu i iz Boga. To je onda jamstvo sretna i uspjela života.
ŠESTA USKRSNA NEDJELJA
Djela apostolska donose sažeta onoga što je zaključeno sa prvom saboru u Jeruzalemu. Ovo je bio prvi i najmanji “sabor” u povijesti Crkve. Povjesničari ga nazivaju Jeruzalemskim saborom. Posljednji i najveći bio je Drugi vatikanski sabor. Sabori su poglavito način na koji Crkva ostvaruje svoj učiteljski autoritet ili “Magisterij”, koji je primila od samog Krista i koji je stoga ne samo autoritativan već i najviši autoritet na zemlji. Mnogi će protestanti reći kako je to za njih uznemirujuće. Jedan se izrazio: „Kad čitam riječi: ‘Zaključismo Duh Sveti i mi’, moram priznati da je Katolička Crkva jedina Crkva na svijetu koja još uvijek koristi takav jezik.“
„Zaključismo Duh Sveti i mi!“ Duh Sveti nije samo ljudska intuicija, već sam svemogući Bog, treća, jednako božanska i jednako vječna osoba Trojstva. “I mi?” Tko su to ‘mi’? Tekst nam kaže: “apostoli i starješine.” Riječ “prezbiteri” sinonim je za dvije druge riječi u Novom zavjetu, “starješine” i “biskupi”. Apostoli su zaređivali i ovlastili svoje nasljednike, baš kao što su i sami bili zaređeni i ovlašteni od Krista, te su ih zaređivali i ovlastili da zaređuju i ovlaste svoje nasljednike kroz stoljeća do kraja vremena.
Biskupima nazivamo one koji imaju autoritet apostola, koji imaju autoritet samoga Krista, koji im je rekao: „Tko vas sluša, mene sluša“ (Lk 10,16). To je ‘apostolsko nasljeđe’, koje se nalazi samo u Katoličkoj Crkvi i Pravoslavnim Crkvama. To nisu samo vjerovanja; to su povijesne činjenice.
Kontroverzna pitanja koja danas razdiru Crkvu i svijet razlikuju se od onih u prvom stoljeću. Glavno pitanje tada je bilo morate li postati Židov, obrezanjem i poslušnošću židovskom Zakonu, prije nego što ste mogli postati kršćanin, a odgovor je bio ne. Jedno od dva druga pitanja kojima se ovaj koncil bavio bilo je o kompromisu s vjerskim praksama poganstva glede blagovanja mesa prinesena idolima, uživanjem u krvi ili udavljenim životinjama. To su pitanja koja su danas zanemariva. Ali su stoga daleko aktualnija druga pitanje, o spolnom moralu i “nezakonitom braku”, kojekakvim partnerstvima življa su nego ikad.
Na ova i sva druga pitanja na koja je Crkva dala jasni odgovor, pozivajući se na apostolski autoritet, o pitanjima teologije, morala ili liturgije, Crkva nikada nije promijenila svoje odgovore, nikada nije proturječila svojim prethodnim odgovorima. Nikada ne može i nikada ne će. Razlog ove nepopustljivosti nije taj što tvrdi da ima previše autoriteta, već stoga što ima premalo autoriteta: Ne tvrdi da ima pravo ne slagati se sa svojim Učiteljem. Jer njezin gospodar nije njezina kultura, koja se stalno mijenja, već Krist; i kako kaže autor Poslanice Hebrejima, “Isus Krist isti je jučer, danas i zauvijek” (Heb 13,8).
Drugo čitanje je odlomak iz Knjige Otkrivenja i nudi nam vrlo neobičnu sliku. Veliki, blistavi, slavni, zlatni grad veličanstveno silazi s neba od Boga. Nikada ne vidimo gradove kako se spuštaju poput snijega; oni se uzdižu i izrastaju poput biljaka. Oni ih stvaraju od zemaljskih stvari. Ali ne i ovaj grad. Njegov graditelj i tvorac je Bog. Što je ovaj grad?
To je, naravno, Božji grad. To nije samo mnoštvo zgrada. Sveti Augustin, koji je napisao klasik svih vremena o Crkvi u povijesti, nazvao ga je Božji grad. Definirao je ‘grad’ kao zajednicu ljudi, ne samo mjesto ili zgradu. Dakle, ‘Božji grad’ je opis Crkve. Ljudi su i vidljivi i nevidljivi, budući da su i materija i duh. Dakle, Crkva je i vidljiva i nevidljiva.
Nevidljiva je jer ju sačinjava ljubav, ljubav prema Kristu. Vidljiva je jer je Kristovo Tijelo. Nije čisto duhovno, nije ni čisto materijalno, samo vidljiva institucija. Ona je oboje, vidljiva i nevidljiva.
Tako smo svi. Svi ste ovo tijelo, koje je vidljivo i materijalno, ali smo i ova duša, koja je nevidljiva i duhovna. To nisu dvije stvari, već dvije dimenzije jedne stvari koja sam ja kao osoba. Nemamo tijelo, kao što imamo kuću ili automobil; mi smo tijelo. I nemamo dušu; mij smo duša. To nisu dvije stvari, već dvije dimenzije jedne stvari koja sam ja kao osoba. Ne nazivate se “mi” nego “ja”.
Dakle, kao što smo mi, naše tijelo jedno, Krist i njegovo Tijelo su jedno, a to Tijelo je Crkva; stoga su Krist i Crkva jedno. Dakle, ovaj grad Božji, ova Crkva koju sveti Ivan vidi kako silazi s neba, jest sam Krist! Živimo u njemu, čak i sada, ma koliko nesavršeno, a kada ponovno dođe na kraju vremena, živjet ćemo u njemu savršeno.
Jer Crkva nije samo vidljiva ljudska institucija; ona je nevidljivo, ali stvarno Tijelo Kristovo. Ona nije organizacija, već duhovni organizam. Mi smo žive stanice Kristova Tijela. Krist i njegovo Tijelo, Crkva, jedna su stvarnost, kao što ste vi i vaše tijelo jedna stvarnost. Krist je za Crkvu ono što je vaša duša za vaše tijelo. Vaša duša nije duh, a vaše tijelo nije kuća duhova. Vaša duša i vaše tijelo su jedno. Dakle, Krist i njegovo Tijelo, Crkva, su jedno.
Grad koji je Ivan vidio u svojoj viziji ima dvanaest vrata s dvanaest anđela na njima i dvanaest temeljaca ispod njih. Oni simboliziraju dvanaest plemena Izraelovih i dvanaest Kristovih apostola. Naši biskupi su zaređeni nasljednici dvanaest apostola koji su bili Kristovi odabrani apostoli kao što je dvanaest plemena Izraela bio Božji odabrani narod.
Ova četvera vrata okrenuta su u sva četiri smjera, sjever, jug, istok i zapad, jer se okupljaju u cijelom svijetu od njegovih najudaljenijih kutova. Ona su “katolička”, što znači “univerzalna” ili svjetska ili sveobuhvatna. Crkva ne razlikuje ljude, već samo dobro i zlo, svjetlo i tamu, Krista i Antikrista. Kao što je Solženjicin rekao: “Granica između dobra i zla ne ide između naroda ili ljudi ili rasa ili vlada; ona ide između dvije polovice svakog ljudskog srca.”
Ulomak iz Ivanova Evanđelja je poput zlatnog rudnika. Evo samo nekoliko njegovih dragulja.
Prvo, Isus kaže da “doći ćemo k njemu” – on, njegov Otac i njegov Duh Sveti doći će i nastaniti se u nama. Sve tri božanske osobe dolaze kako bi se trajno nastanile u našoj duši. Otac je naš Kralj, naš Gospodin, naš Otac, zauvijek. Krist je naš svećenik, naš posrednik, naš Spasitelj, zauvijek. Duh Sveti je naš prorok, naša inspiracija, naše svjetlo, zauvijek.
Drugo, Isus kaže da oni koji ga ljube drže i vrše njegove riječi, njegove zapovijedi. Obično činimo grešku gledajući na ljubav samo kao na subjektivni osjećaj, a poslušnost jedino kao na objektivnu izvedbu. Ali Isus kaže da su ove dvije stvari zapravo jedna stvar; da ljubav nije samo subjektivni osjećaj, već život, izbor, čin; i da poslušnost njegovoj riječi, njegovim zapovijedima, nije samo činjenje; pokreće je ljubav, njezin život je ljubav, a njezina duša je ljubav.
Treće, Isus kaže da njegova riječ, njegovo učenje, nije njegovo, već Očevo. Isus je bio najveći ‘plagijator’ u povijesti, najmanje originalan mislilac u povijesti. Svaka misao u njegovom umu došla je iz Očevog uma. Bio je i najkreativnija i najoriginalnija osoba u povijesti jer je zrcalo samoga Boga.
Ako želite biti kreativni i originalni, Isus vam pokazuje tajnu. On je Logos, Božji Um. Isus također kaže da je došao na svijet ne da vrši svoju volju, nego volju svoga Oca. Isus je bio najposlušniji čovjek koji je ikada živio ali i najslobodniji. Ako želite biti slobodni, Isus vam otkriva tajnu: vršite Očevu volju. Ona će vas osloboditi; vaša vlastita volja vas će učiniti ovisnima i bit ćete njezini robovi.
Četvrto, Isus kaže da će Duh Sveti podsjetiti njegove apostole na sve što je Isus rekao i učinio. Zato imamo četiri bogata, potpuna i duboka Evanđelja od četiri obična neobrazovana pojedinca iz prvog stoljeća. Luka je doduše bio liječnik, ali ne teolog. Njihov primarni autor bio je Duh Sveti. Imajte to na umu kad ih čitate.
Peto, Isus kaže da nam ostavlja mir kao svoj dar, ali to nije mir koji svijet može dati. To je mir s Bogom, sa sobom i bližnjim, a ne sa svijetom, tijelom i sotonom. Isus također kaže da nije došao sklopiti mir, nego krenuti u boj, ratovati: ratovati sa svijetom, tijelom i sotonom, s pohlepom, požudom i ohološću. Između ove dvije vrste mira vlada rat. Život je duhovni rat, rat između dvije vrste mira. Te dvije strane nemaju ništa zajedničko; one su potpune suprotnosti. Isusov mir ne znači nejasnu, pospanu, ugodnu toleranciju, mir bez ikakvih razlika od drugih. Mir znači ne podnositi grijeh ni sebičnost u sebi. Njegov mir nije mir svijeta.
Šesto, Isus kaže: “Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem k Ocu.” Zašto? Zašto je bolje za nas imati Duha Svetoga nakon Pedesetnice-Duhova, nego imati Isusa fizički prisutnog? Ne bi li bilo bolje da je Isus još uvijek ovdje na zemlji, da nikada nije uzašao? Ne. Jer imamo njegova Duha, pa imamo Isusa potpunije, unutarnjije, intimnije nego prije nego što je Duh došao.
Cilj je ljubavi uvijek intimnost, a Bog postaje sve intimniji s nama dok se otkriva u tri faze: prvo se Otac otkriva u Starom zavjetu; zatim Sin u Novom zavjetu; i onda Duh Sveti u Crkvi. Prvo je Bog iznad nas, a zatim je s nama, a potom je u nama. Prvo je izvan nas; zatim je uz nas; i konačno, u nama je. Živimo u duhovno najpovlaštenijem vremenu u povijesti.
Sedmo, Isus kaže: „Otac je veći od mene.“ Kako? Ne time što ima savršenstva koja Sin nema. Isus kaže: „Tko je vidio mene, vidio je Oca“ (Ivan 14,9). Sveti Pavao u Kološanima kaže da se „Bogu svidjelo u njemu nastaniti svu puninu“ (Kol 1,19). On je jednak Ocu, ali se pokorava njegovoj volji. Poslušnost, predaja volje, nije znak inferiornosti. Sveti Pavao govori muževima i ženama da „podložni budu jedni drugima u strahu Kristovu“ (usp. Ef 5,21). U Isusovom radikalno novom društvenom poretku, ovo nije ponižavajuće ili tlačiteljsko, već slobodno. To je ono što čini ljubav. To je ono što je on (u)činio.
Svaka od ovih sedam točaka u ovom kratkom odlomku vrijedi sama po sebi jedne knjige. Biblija je takva: nakon dvije tisuće godina i oko dva milijuna knjiga o njoj, još uvijek je neiscrpna. Poput oceana je; obično vidimo samo površinu. Ali tamo dolje, u dubini, ima mnogo, mnogo čudnih i divnih riba. Idite, budite ribari, ronite u tom moru. Ako nemate Bibliju, nabavite je. Koristite je. Čitajte je. Živite je. Molite se prema njoj i molite s njom. I bit ćete obogaćeni i sretni.
