Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 20,20-28
Pristupi Isusu mati sinova Zebedejevih zajedno sa sinovima, pade ničice da od njega nešto zaište. A on će joj: »Što želiš?« Kaže mu: »Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva.« Isus odgovori: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti?« Kažu mu: »Možemo!« A on im reče: »Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva — to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac.«
Kada su to čula ostala desetorica, razgnjeve se na dva brata. Zato ih Isus dozva i reče: »Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga.«
»Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«
Slušajući u današnjem evanđeoskom odlomku ovo Jakovljevo i Ivanovo “možemo” i nehotice nam pada na um ono što je stalno ponavljao i stalno ponavlja bivši američki predsjednik: “Yes, we can!” On je postao nešto kao nada Zapada i mladoga naraštaja okružuje ga aura nade koju ljudi polažu u njega. Nova nada za svjetsku politiku, za nekakvo bolje društvo i to snagom samo jednoga jedinoga pojedinca. Nismo naviknuli na takvu egofaniju, naglašavajući stalno: Ameriko, ovo je tvoje vrijeme; Narodi svijeta, ovo je vaše vrijeme!
Imamo pred sobom izraziti kult pojedinca. Pojedinac može, pojedinac, individua može ostvariti. Ili pak obećanja koja nam daju naši političari, svakodnevno. Svi se u jedno kunu: Možemo, možemo! A vidimo da ništa ne mogu…
“Dok su bili na putu prema Jeruzalemu, Isus je išao ispred njih…” Najavljuje što ga čeka… Dvanaestorica uopće ne shvaćaju, nemaju pojma o čemu to im govori. Dotle je tri puta najavio svoju smrt, nasilnu smrt u Jeruzalemu. Očekuju da će ondje doći kraljevstvo Božje te da će zapasti njih izvrsna mjesta pri raspodjeli fotelja. Sve je napeto, sve je neizvjesno.
Pristupa majka Zebedejevića. U Marka su to njih dvojica osobno, nema majke. Impulzivni kakvi su već bili, pitaju za prva mjesta. Prethodno su u Samariji htjeli da oganj s neba spali samarijansko selo i zato ih je Isus prozvao Boanerges – Sinovi groma!
Žele već sada predujam – avans: Žele biti zdesna i slijeva! Zar baš zdesna i slijeva, ni manje ni više! Znamo tko je bio Isusu na križu zdesna i slijeva! Prelistajmo samo pet poglavlja naprijed, i pronaći ćemo tko bijaše Isusu zdesna i slijeva!
Bolna korektura njihova mišljenja, njihovih želja. Kalež – riječ poznata iz Staroga zavjeta kao pojam gorčine, čemera, patnje, bola. – Možemo – jednoglasan je odgovor.
Onda slijedi temeljna lekcija: Trokratno “među vama”! Kao da im želi za vijeke vjekova usaditi u glavu kakvi odnosi moraju vladati među učenicima. Čak i u dvorani Posljednje večere imamo žalosni primjer svađe među učenicima, tko je od njih najveći. A da im pokaže Isus tko je najveći, uzima onda ručnik, lavor, i pere svima noge. Odreda!
Učenici moraju biti alternativa društvu, alternativna zajednica! Prisjetimo se samo prve zajednice u Jeruzalemu, prisjetimo se samo odnosa u Korintu! Prisjetimo se samo što su bili kršćani u rano doba, u rimskom carstvu.
Znamo što su bili toliki sveci kroz cijelu povijest. Oni su istinska alternativa postojećemu koje se stalno prsi, izdiže, druge ponižava. Svatko želi gospodariti, nitko služiti!
Stranica prije: Također svađa među njima tko je najveći! – I opet lekcija o posljednjima i prvima. Zatim uzima dijete i daje očitu lekciju – prema predaji veli se da je to dijete bilo potonji sv. Ignacije Antiohijski koji je tako divno pisao na svome putu u Rim o Isusu Kristu… Sad postajem učenik Kristov, sad učim pravu lekciju, Kristomathija – učiti kod Isusa i od Isusa….
“Ja, Biskup Rima, pastir sveopće Crkve, odavle, iz Santiaga, upućujem tebi, stara Europo, zov prepun ljubavi: Pronađi, otkrij samu sebe! Budi ponovno ti ti! Otkrij svoje korijene, svoje iskone! Oživi svoje žile, svoje korijenje! Nek ponovno u tebi zažive one istinske vrijednosti koje su učinile tvoju povijest slavnom, a tvoju nazočnost na ostalim kontinentima blagotvornom! Sagradi ponovno svoje duhovno jedinstvo, u ozračju poštivanja drugih religija i nekrivotvorenih sloboda. Daj caru što mu pripada, ali i Bogu što njemu pripada. Ne budi ponosna na svoje uspjehe do zaborava njihovih mogućih negativnih posljedica. Ne budi potištena zbog količinskoga gubitka tvoje moći u svijetu ili zbog društvenih i kulturoloških kriza koje te danas muče. Ti si još uvijek kadra biti svjetionik civilizacije u svijetu! Drugi kontinenti podižu svoj pogled prema tebi i očekuju i od tebe isti odgovor koji je dao sv. Jakov Kristu: ‘Da, mogu’!” (Naime, piti kalež muke Gospodnje!)
(Ivan Pavao II., 9. studenoga 1982. u Santiago da Compostela, za svoga desetodnevnog pohoda Španjolskoj, u povodu svečanoga Dana Europe)
