Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 13,44-52
Reče Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.
Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.
Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.
Jeste li sve ovo razumjeli? « Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.«
Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.
U mnogim Isusovim prispodobama kao da provijava stanovita dvoumica, dvojba glede smisla njegova poslanja. Prispodobe su često Isusova kreativna reakcija na eventualne prigovore apostola i suvremenika koji ga sve više odbacuju. Ali, Isus se ne da smesti. Kao što je u proljeće svoga djelovanja nastupio s punim jedrima, obećavajući mnogo, govoreći zanosno o novome vremenu, novom poretku, spasenju, o kraljevstvu Božjem, istim tonom nastavlja i nakon masovnih otpada i odbacivanja.
Tko se skuplja oko Isusa, tko mu je družina? Sve samo sumnjivo društvo, polusvijet, siromašna skupina neukih pojedinaca, ozloglašenih likova s ruba društva. Je li to ta svadbena družina o kojoj Isus sanja? – pita se čovjek nehotice. Isus kao da upravo to čeka, da bi nam odgovorio: “Upravo su to ti uzvanici. Pronašli su ti i takvi blago i biser, uzeli ga uloživši cijelu svoju egzistenciju za ovo novo što se rađa. To su pravi mudraci koji su stekli mudrost kroz negativna životna iskustva. Jer ta ih vlastita iskustva nisu mogla usrećiti. Takvi su mi najpovlašteniji.
U prvom čitanju mladi kralj Salomon ne moli za gospodarsku ili vojnu sigurnost za svoje kraljevstvo, ne moli za smrt svojih neprijatelja, nego za spoznaju razlikovanja dobra i zla, za spoznaju onoga za što se isplati živjeti i za čime valja čeznuti. Ovako može moliti samo tko je mudar, tko je dovoljno ponizan, tko sokratovski “zna da ništa ne zna” te da je u svemu ovisan o mudrosti odozgor. Uvijek je pak prisutna opasnost da čovjek skrene s puta, što se kasnije tragično obistinilo i na jednome premudrom Salomonu.
Dakle, mudrost kralja Salomona vrlo je relevantna za naše suvremene prilike. Salomon traži od Boga „razumno srce“. Tu leži mudrost: ne u proračunatoj glavi, već u razumnu srcu. „Srce“ u Bibliji ne znači prvenstveno izvor osjećaja ili emocija, nego uvida, razumijevanja. Pascal je divno rekao da „srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje“. Više je mudrosti u dobrom srcu nego u dobroj glavi. Zato je svetica poput Majke Tereze iz Kalkute, koja je rijetko koristila riječi, i to krajnje oskudno, mudrija od briljantnog znanstvenika i matematičara poput Stevena Hawkinga, koji je bio ateist. Dobro i zlo nisu količine koje se mogu izračunati u jednadžbi, niti fizičke sile koje se mogu koristiti u stroju ili superračunalu.
Salomon je mogao tražiti od Boga bilo što: bogatstvo, dug život, vojni uspjeh nad svojim neprijateljima – bilo što. Bog nije stavio nikakva ograničenja na njegov izbor. Salomon je tražio mudrost. To je bio mudar izbor; pokazao je da već ima mudrost: mudrost da zna da je nema, da mu je potrebna. Iskrenost i poniznost prvi su dio mudrosti. Početak mudrosti – strah Božji – kaže Pismo.
Bog je uslišio Salomonovu molitvu za mudrost dajući mu ne samo mudrost već i sve te druge, manje važne stvari. To je načelo koje je Isus potvrdio kada je rekao: „Tražite najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a sve će vam se to dodati“ (Matej 6,33). Stavite Boga na prvo mjesto i Bog će vam dati sve ostalo što vam treba. Izbacite Boga s prijestolja i uništit ćete sve ostalo u svom životu, kao i vjeru, jer samo Bog je Bog, i samo je Bog premudar i predobar i svemoguć, pa samo Bog može savršeno urediti vaš život
Cjelokupna je kršćanska egzistencija prema Pavlu sažeta u zlatni neraskidivi lanac od nekoliko pojmova koji opisuju svu spasenjsku zbilju našeg bivovanja ovdje na zemlji. Bog nas je spoznao, izabrao, zavolio, predodredio, pozvao, opravdao da bi nas na kraju proslavio. I naš život nije uokviren vremenski i prostorno između života i smrti, na uskom zemaljskom prostoru i kratkom vremenskom rasponu od nekoliko desetljeća, nego izvire iz vječnosti i uvire u vječnost. I u najcrnjim danima ovih nekoliko biblijskih riječi djeluje ljekovito i utješno.
Ovo je jedan od najljepših biblijskih odlomaka, najljepši biblijski redak. Kako može reći da „znamo da sve surađuje na dobro“? Kako to može biti stvar znanja, a ne samo vjerovanja? Čak koristi najjaču grčku riječ za „znati“, riječ koja znači određeno znanje. Sveti Pavao sigurno nije naivan. On zna za tragedije, budući da je proživio mnoge: kamenovanje, progon, mučenje, zatvor – i na kraju zna da će biti mučenik.
I ne tvrdi da su sve stvari dobre, nego da sve stvari surađuju na dobro, čak i zle stvari, pa čak i vrlo naopake stvari. U svom umu, u prvom planu i središtu, ima najzlokobniju stvar koja se ikada dogodila u povijesti svemira: namjernu mržnju, mučenje, raspeće i ubojstvo utjelovljenog Boga. I ne kaže da “sve stvari surađuju na dobro” za sve. To se nije dogodilo Judi. To se događa samo onima koji ljube Boga i koji mu vjeruju. Pa što nam želi dati? Ništa osim našeg dobra. Jer ako je Bog svedobar i ako je bit dobrote nesebična ljubav, to je ono što nam najviše želi dati: naše najbolje, najistinitije i najdublje dobro na kraju.
Ostatak odlomka svetog Pavla u današnjoj poslanici pokazuje cjelokupnost Božje providnosti. On nam daje sve, upravo sve što nam treba, od prije našeg rođenja do poslije naše smrti. Počinje s Bogom koji nas unaprijed poznaje, poznaje nas prije nego što smo postojali i predodređuje nas, poput autora koji predodređuje lik u svom romanu da ima sretan ishod. A onda nas opravdava, spašava, pomiruje nas s Bogom svojom smrću na križu i posvećuje nas šaljući nam svog Svetog Duha, a onda nas, konačno, proslavlja na nebu.
Isusov je govor uvijek apelativan, alternativan i ultimativan. On slušatelja poziva, stavlja pred neopozivost odluke budući da je riječ o životnim pitanjima, o životu ili smrti, spasenju ili propasti, ne samo za pojedince, nego i za narode, za čovječanstvo. Riječ je o neodgodivosti izbora. Prema tome smjeraju sve prispodobe. Potrebno je shvatiti sadašnji trenutak, njegovo sudbonosno značenje za svakog pojedinca i tome sukladno djelovati, odlučiti se. Ono što Isus nudi jest poput blaga skrivena na njivi, poput bisera za kojim čovjek cijeli život traga. Čovjek rasprodaje sve što ima i kupuje biser, odnosno njivu. Kraljevstvo je poput mreže koja hvata svaku vrst riba, jestivih i nejestivih.
Da bismo shvatili istinitost Isusovih riječi i neodgodivost odluke, potrebno je baciti pogled na najuže Isusovo društvo. Kako su postupali prvi učenici? Prisjetimo se prvih susreta s Isusom iz Ivanova Evanđelja. Ivan i Andrija, Ivanovi učenici, ostavljaju dotadašnjeg učitelja i zapućuju se za Isusom.
Prva Andrijina reakcija nakon popodneva i večeri provedene s Isusom bila je: “Pronašli smo Mesiju u liku Isusa iz Nazareta!”. To je priopćio svomu bratu Šimunu. On svoju sreću ne može sakriti. Sreća se kao i radost mora podijeliti s drugima. Njegovo se životno traženje isplatilo. Isto se zbiva domalo i s Filipom koji veli Natanaelu: “Našli smo onoga o kome je sve pretkazano, Isusa iz Nazareta” (usp. Iv 1,37). Ti su pojedinci našli, pronašli svoje blago u ovoj jedinstvenoj osobi.
Prisjetimo se još jedne osobe koja je nakon usrećujućeg susreta s Isusom spremna razdati polovicu imanja siromasima, a onima koje je prevario ili ih zakinuo vratiti četverostruko, naime, carinika i mangupa, gulikožu Zakeja (Lk 19). Tragao je za smislom, svojim biserom. Ništa ga nije moglo usrećiti do trenutka susreta s Isusom. To je tema cjelokupne potonje povijesti, naime, egzistencijalno se susresti s Isusom, biserom, blagom srca, sakrivenim i zakopanim, koje čovjek, ako se na nj namjeri, rasproda sve što ima i prione uz njega.
Onaj “bogati mladić”, za koga se veli da ga je Isus zavolio, odlazi u život tužan. Okreće Isusu leđa, ostaje egzistencijalni torzo, jer nije imao spremnosti prihvatiti ponudu iz Isusovih usta i u Isusovoj osobi, naime, poći siromašan za siromašnim Isusom (usp. Mk 10).
Isusova je ponuda nadilazila njegove duševne snage. Zato ne smijemo previdjeti ton sućuti s kojim Isus komentira odbijanje tog mladića. Isus je znao koliko je od njega tražio. Ali nije ustuknuo u svome zahtjevu. Makar je mladić zakazao, Isus nije ni pokušavao nagovoriti ga, makar ga je zavolio. Nije vršio na nj nikakav pritisak, već ga je pustio da ode od njega žalostan i tužan. Autoritet s jedne strane, i sloboda odluke s druge. Sloboda osobe, to je osnovni Isusov zakon. Svatko se mora slobodno odlučiti, za nj ili protiv njega. Isus nema iza sebe nikakvih sredstava, nikakve prisile, pritiska, nikakvih prijetnji kojima bi pojedinca prisilio na nešto. Sve počiva na nečemu što je nemoguće staviti u riječ, Isusovo svojstvo po kome je božanski velik, ljudski blizak i drag. Zato jest i ostaje kamen spoticaja.
Povijest Crkve i svetaca u njoj povijest je osoba koje su pronašle blago i biser, ostavile sve i postale svjetionici na morima i miljokazi povijesti koji pokazuju put u budućnost te u osmišljeni, ispunjeni život.
POZIV NA ŽIVOTNO OTKRIĆE
Od krštenja na Jordanu Isusa prožima svijest da je Sin koji je Ocu veoma omilio. Nebo se otvorilo i mogao je početi navješćivati konačni Božji zahvat u tijekove svijeta. To kraljevstvo je neizmjerno blago koje je skriveno u tajni, na njivi njegove osobe, njegova života te za koga se isplati prodati sve, kupiti ga. Kupiti taj biser, odnosno blago koje je on sam u osobi. Isus je ostavio sve. Napustio svoj uhodani život, dosta siguran život obrtnika, odrekao se svih obiteljskih veza zbog čega će ga najbliži ukućani smatrati vansebnim, sumanutim (usp. Mk 3,21).
Isus nikomu ne nameće svoju osobu, vlastito iskustvo. Čovjek se mora zaputiti samoinicijativno, ćutjeti u vlastitom životu potrebu za tim novim, nenadmašivim iskustvom koje žari iz Isusa. Isus je cijelim svojim bićem jedan veliki mesijanski zov i on je voljan otkriti to blago tko mu se približi, poput onih prvih učenika koji su mu se bojažljivo približavali (usp. Iv 1,35 sl.).
Kraljevstvo Božje krči sebi postupno put. Ono o čemu su stoljeća sanjala, za što svaki vjerni Izraelac triput dnevno moli, ozbiljuje se u Isusu. Isus smatra ubuduće svojom životnom zadaćom tražiti pojedince s kojima može dijeliti to novo iskustvo. Isusova skrb i pitanje bijaše hoće li pronaći pojedince koji bi mu se približili i živjeli isto poslanje. Zato traži povjerenje, vjeru, poslušno uho koje osluškuje gibanje i pokrete Duha.
Isus se sam poistovjećuje sa završnim Božjim zovom, u njemu Božje djelovanje u povijesti poprima svoju završnu, vrhunsku točku. On je povijesni klimaks. Otkriti pak Isusa istodobno je otkriće i Oca s kojim je Isus jedno (usp. Ivanovo Evanđelje, passim). Zato kršćanska objava i njezino prenošenje nije prvenstveno predavanje nauka ili poruke ljudima raznih prostora i vremena, nego je u bitnome objava Očeve volje, Božje samopriopćavanje, sebedarje ljudima. To je ono konačno blago, biser koji vrijedi u životu tražiti, pronaći i za nj dati sve. Otac se predaje Sinu kao “Abba”, Duh Isusa do kraja ispunja i vodi te se drugima obraća da bi svi iskusili izvorno i neposredno Božji dah ljubavi i vlastite prihvaćenosti.
Osim prispodobe o blagu i dragulju zabilježena je i ona o mreži koja hvata svakovrsne ribe. Imamo pred sobom Isusovu viziju konačnog suda kao i u prispodobi o kukolju u žitu odnosno o konačnoj razdiobi između ovaca i jaraca. Ribari na obali u razvrstavanju ulova. Male i nejestive ribe bacaju se natrag u jezero i neka ondje posluže drugima za hranu. Tako će biti i na kraju svijeta. Konačni akt presude čin je ljubavi i skrbi koja se brine i o kukolju te nejestivim ribama. I kukolj vrijedi za vatru. Na kraju sve nečemu služi.
Pitamo se, koji su kriteriji razaznavanja prema kojima se obavlja razlučba. Prema čemu slijedi razdioba žita od kukolja, ovaca od jaraca, jestivih od nejestivih riba? Prema kriteriju ljubavi koju ljudi iskazuju svomu kralju prerušenu u sirotinjske dronjke i prnje. Što čine siromahu, čine samomu kralju. Što čine onome bijedniku koji je zapao među bandite na putu u Jerihon, čine njemu samom. Sam je Bog nazočan i progovara iz krika i vapaja bijednika, ranjenika, prognanika, beskućnika.
Naš stav otvorenosti ili zatvorenosti prema njima temeljni je razlikovni kriterij pripadnosti Isusovu, odnosno Božjem kraljevstvu. Stoga treba živjeti svoj život iz perspektive konačne žetve i završnog ulova. A ono što nas na kraju spasava jest Božje milosrđe nenadmašivo opisano u prispodobi o milosrdnom ocu. Dotle pak svatko mora biti spreman zajedno s Isusom piti kalež muke i patnje koji sam Isus ispija.
Tumačenje Isusovih prispodoba dalo bi se zaključiti ovako. Prispodobe ne treba poimati teološki, kao izričaje o Bogu, ni antropološki, kao izričaje o čovjeku, njegovoj egzistenciji ili samorazumijevanju, već kristološki kao slike o Isusu Kristu i Božjem kraljevstvu koje je nastupilo s njime. Potrebno se egzistencijalno upustiti u avanturu s tom osobom, neposredno se susresti s njome. Zato je prvenstvena zadaća suvremenih navjestitelja prikazati svijetu Isusa kakav nastupa i kako govori u svojim prispodobama te u njemu prepoznati zadnju i završnu metaforu, prispodobu samog Boga.
Freud je rekao za snove kako su oni kraljevski put do čovjekove podsvijesti. Za Isusove bi se prispodobe dalo isto reći kako su one upravo takav kraljevski, otmjeni put i pristup do njegove osobe. U njima se najneposrednije susrećemo s tim jedinstvenim likom povijesti, one su izvorno vrelo one nutarnje dinamike i nadahnuća koje prožima cjelokupni Isusov život. Dakle i za nas put kako biti nadahnut i zahvaćen tom jedinstvenom osobom.
Isusove prispodobe nisu samo literarna ilustracija ili uprizorenje njegova navještaja, pouka i nauka, već su one najsnažnije uprisutnjenje Isusove osobe. One su izričaj njegove nutarnje biografije a istodobno i navještaj prisutnosti kraljevstva Božjeg među ljudima. Istodobno su one najsnažniji izraz inspiracije u kojoj je i iz koje je Isus djelovao, živio, trpio, umro i uskrsnuo.
One su konkretni izričaj zadnje božanske prigode i ponude koja se pruža čovjeku da vlastitim bićem prihvati ono što Bog nudi u Isusu, svakomu bez razlike. One su, gotovo bismo rekli, preklinjući apel svakomu da se trgne iz svakidašnje uhodanosti, vegetiranja i prihvati ono što Gospodin svakomu nudi u svojoj dobroti i ljubavi u Isusovoj osobi. To što se nudi, neponovljivo je i nepovratno, povijesni i egzistencijalni kairos. Ali je zato od bitne važnosti probiti ljušture uhodanoga i svakodnevnog te se otvoriti novomu, novini.
