Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 13, 24-30
Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjene posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’«
Usporedbu o sijaču i otrovnome kukolju, ljulju u žitu naći ćemo samo u Mateja. Primjerice, u Marka ćemo na istome mjestu pronaći usporedbu o sjemenu koje samo od sebe, automatski, raste, a da se sijač ne brine, kako i na koji način. Učenici se pitaju, odakle kukolj kad je posijano samo dobro sjeme u njivu? Zašto i otrovni ljulj među pšenicom? Zašto se kraljevstvo Božje ne širi brže, kvalitetnije, odakle zastoji u evangelizaciji i obraćenju svijeta? Pitanja su to koja muče Kristovu Crkvu od samih početaka.
Isus kao da želi reći: Zajednica Crkve, zajednica vjernika nije samo zajednica svetaca i pravednika, nego i grješnika. U svim stoljećima i svim naraštajima. Doći će vrijeme lučenja na kraju svijeta. Isus govori o onima zdesna i slijeva (Mt 25). Dotle se treba strpjeti, jer postoji uvijek opasnost da se zajedno s čupanjem korova iščupa i pšenica budući da korov nerijetko ima daleko snažniji i dublji korijen koji guši žito. I na njivi vlastitoga srca raste korov koji treba čupati, plijeviti. S grješnicima – korovom – treba, veli Isus, krajnja strpljivost, do kraja.
Za one koji bi htjeli stvoriti raj i dobro na zemlji, posve nove odnose, nema veće kušnje od one da posegnu za silom. Ti se ‘pravednici’, ti ‘savršeni’ pojedinci vole – da se poslužimo slikom francuske pjesnikinje i mističarke Marie Noël – uživjeti u policijske službenike, imati policijsku savjest, vole nadgledati sve kutke i staze ne bi li uhvatili grijeh na djelu ili koji tuda prolazi. Iz dana u dan do iznemoglosti se muče, mjere, kroje, potkresuju i blanjaju, dok od prekrasna orahova stabla i drveta ne naprave i skuju svoje moralističke mrtvačke kovčege.
Zaboravljaju kako svetac u tome smislu nije savršen čovjek. Kad bi Bog bio svetac u tome smislu, tada bi stvarao samo golubove, ali ne i zmije. Pa ni golubove ne bi smio stvoriti kao mužjaka i ženku, taj Bog ne bi smio stvoriti ni ljubav, ne bi smio stvoriti ni proljeće, kad sve buja. Sve bi cvijeće moralo biti bijelo ili žuto. Kad bi Bog bio čovjek, moralisti ove zemlje nametnuli bi mu svoju policijsku cenzuru i kod njih bi zacijelo propao. Pa to se i dogodilo kad je Bog postao čovjekom u Isusu Kristu. Jedna je od divnih pouka samoga Gospodina kako na ovome svijetu ne ćemo nikada izići na kraj sa zlom, pokušavajući ga iskorijeniti.
Nikada ljudi ne nanose jedni drugima više zla nego kad u žaru nestrpljivosti pokušavaju stvoriti dobro u svijetu, kad se preuranjeno postavljaju sudcima nad drugima. Povijesni tijek nam zorno pokazuje kako su u ime ovozemaljskih utopija sluge zemaljskoga spasenja i boljitka u ovome svijetu – koje Bog nije poslao niti ovjerovio – izišli obračunati se s korovom društva. I razorili su, uništili su toliko toga dobra. Povijest svijeta ne može sama sa sobom izići načistac, svijet se ne može sam otkupiti, ne može se sam iščupati iz svoga gliba, kala. Isto je i s Crkvom. Ni ona ne može samu sebe otkupiti. Nema čiste, bezgrješne Crkve, uvijek je to Crkva grješnika, s korovom u sebi. – A konačni dan žetve nije naš dan. Njega samo i jedini Bog određuje.
Nikada ni naš život nije dokraja čist, osvijetljen, osunčan, samo plemenito žito i pšenica, neupitno dobro. I iz nas izbijaju i pšenica i ljulj, na polju naše slobode raste oboje. Sloboda je naša sudbina, naša slobodna odluka za dobro ili zlo jest ona pšenica i onaj ljulj kojim se trujemo. Sve treba sačekati konačni dan žetve, a to Gospodin određuje. Nikada ne možemo zauvijek odijeliti pšenicu od ljulja, uvijek se susrećemo u zrcalu svoje svijesti kao oni koji su istodobno dobri i zli. Takav je i naš životni ishod. Bog će konačno presuditi svakomu.
Postoji zapravo samo jedno sredstvo da se čovjek ne uguši pod teretom korova te da na kraju ne postane umoran od gorčine koju nosi u sebi. Naime, zahvalnost za dobro u svim njegovim oblicima i pojavnostima. Toliko toga dobra ima u svijetu, ima toliko dobrih ljudi. Dopustiti da dobro raste, ne iskorjenjivati zlo na svoju ruku – to je Isusovo životno pravilo. Tko se želi boriti u svijetu protiv korova zla, mora moći otvoriti čovjeka za Boga koji je ljubav i daruje ljubav. Mora poticati na to da čovjek osjeti Boga u vlastitu srcu. Tko želi liječiti suživot ljudi u svijetu, mora početi s vlastitim srcem i s čovjekovim srcem. Početi slijediti dobro koje Bog u čovjeku budi jer Bog je ugradio u svakoga čovjeka svoj kompas, svoj seizmograf koji treperi i reagira na svaki drhtaj, svako podrhtavanje ili potres u duši.
Zadaća sadašnjega trenutka jest jasnoća u sudovima i prosudbama, a ne beskrajna tolerancija, snošljivost. Tolerancija je nerijetko drugo ime za kukavičluk, neodlučnost, dopuštanje da se radi što se hoće ili prohtije. I Pavao je naredio da se u Korintu odstrani onaj što je imao maćehu za ženu. Sve se mora odvijati bez očiju javnosti, da netko zbog naših postupaka ne postane pred svijetom ‘žrtva’ ili ‘mučenik savjesti’ zbog neumoljivosti zakona.
Jedan je pisac zapisao sljedeće: „Bog se ne zapućuje u utopiju! Došao je na ovu krvlju i suzama natopljenu zemlju, on trajno dolazi i dolazi, uvijek iznova. Jer, ovdje je bezgranična sirotinja, beskonačna glad, beskrajna patnja. I očito je da Bog ljubi ono što je posve različno od njega, očito je da on ljubi ponor, i on treba – mislim da ćete me dobro razumjeti – Bog treba naš grijeh da bi nam do kraja, do krajnje granice pokazao kako je on Bog sama ljubav, samo smilovanje. Bog se izlijeva. I tako dolazi na ovaj svijet, jer je on nesavršen i jer taj svijet treba Boga kao kruha. Mi sami Božja smo utopija, jedina koja postoji, jedina koja je u nastajanju!“
Ako on hodi s nama, zašto ne bismo išli zajedno i svi mi, dobri i zli, i na kraju prepustili Bogu konačnu odluku. On daje da njegovo sunce sja dobrima i zlima, da kiša pada pravednicima i bezakonicima.
MENTALITET GORUŠIČNA ZRNA
„Što je netko beskrajniji, bezgraničniji, to se on više i može i želi skrbiti oko malenih stvari. Ja vjerujem, upravo doslovno, da se Bog brine za svakoga vrapca”. Tu je misao napisao danski filozof i veliki vjernik Sören Kierkegaard na rubu svoje Biblije koju je sa sobom nosio. I taj izričaj doslovce uklapa u današnje evanđeosko čitanje. Beskrajni, daleki Bog postaje čovjekom kao i mi, živi među nama, živi doslovce na rubu, rekli bismo, gotovo incognito. Ne dolazi nam taj Bog u slavi i pompi, u svili i kadifi, s moći i silom, nego on bira doslovce rubni život. Život na rubu, periferiji, negdje usput. Izabire karijeru ne prema gore, nego prema dolje, silaznu putanju. A Isusove prispodobe nisu nikakve uzvišene filozofske misli, zanosni izljevi uma za duhovnu elitu, akademike, nego svoje misli i slike uzima Isus iz svakodnevna sivila, svagdana malenih ljudi s kojima Isus dijeli sve svoje.
I ljudi shvaćaju smjesta što on želi reći. Svi oni odmahuju ili klimaju glavom, odobravaju ili negoduju. Ali su prisiljeni slušati. Govori jedan od njih koji poznaje njihov milieu, govor mu ima ishodište u svagdanu, u kojemu su s objema nogama, sa svim njegovim dobrim i lošim stranama, sa svim lijepim i gorkim iskustvima. Doživljavaju Isusa kao onoga koji ih u njihovu svagdanu ohrabruje, podiže, sokoli, koji ih poučava kako promatrati svoj svagdan novim očima, kako promijeniti uhodane kategorije i mišljenje, kako prevrjednovati svoj život i pokušati živjeti novim životom koji on nudi.
Već su proroci navijestili dolazak kraljevstva Božjega, oslikavali ga u slikama velikih obilnih svečanih gozba, kao preobilno nenadmašivo slavlje koje sami Bog upriličuje. I da to veliko slavlje započne u slici gorušična zrna koje se jedva može zapaziti običnim okom? Pa to je nemoguće. Jer stotinjak zrna gorušice na vagi teži tek jedan gram. Dakle, kao da Isus naviješta minimalizam. Svi oni znaju što je gorušica, iz kako sićušna zrna izraste visoki grm, do tri metra uvis. Najveći povrtni grm u to doba u Palestini. Maleno izrasta u veliko.
Isto je i s kvascem. Žene su spadale u bića nižega reda u ono doba. One su bile kao i djeca, maleni, uvijek pogurene na oslu. Njih se previđalo, zanemarivalo, njih se nije brojalo, nisu imale pravo glasa u zajednici. Međutim, u Isusovim očima poprimaju posve novi prizvuk, dobivaju svoje pravo glasa i svoje značenje. Imaju veliku vrijednost u Isusovim očima. One su odgovorne za pečenje kruha. Znaju za princip na kome djeluje kvasac. Mala količina kvasca ukvasa veliku količinu tijesta koje se onda ‘nadme’ i postaje nakon pečenja ukusan kruh. Sve se zbiva nevidljivo. Na prvi se mah i ne zapaža golemo djelovanje kvasca. Tako je i s kraljevstvom Božjim, njegovom nutarnjom dinamikom, djelovanjem i rastom. Ono sve preobražava, pretvara u novo. Nisu li to iz Isusovih usta nevjerojatne slike, usporedbe koje same za sebe zbore, a sve tumače.
Kraljevstvo Božje nema nikakve poveznice s onim što nudi svijet u svoj svojoj opojenosti i masovnosti. Ne dade se usporediti sa zanosom koji vlada na velikim nogometnim utakmicama koje mobiliziraju tolika mnoštva da padaju u trans, vansebnost. U Isusa nisu na prvom mjestu veliki ni zemaljske veličine, u Isusa vrijedi zakon zrna koje pada u zemlju, zakon sićušne gorušice, mentalitet kvasca, mentalitet dugoga daha i strpljivosti obraćajući se malenima, neznatnima, koji ne stvaraju niti pune novinske naslovnice, oko kojih se ne pletu afere.
Dostojevski je taj mentalitet savršeno opisao, točno pogodio: „Biti junak jednu minutu, jedan sat, pa to je lakše od tihoga, samoprijegorna heroizma u svagdanu, gdje čovjek nosi svoj križ predano i uporno. Uzmite samo na sebe taj monotoni, sivi život svagdana, to djelovanje za koje vas nitko ne veliča niti vam izriče pohvalu, taj svagdan čije junaštvo nitko ne zamjećuje, junaštvo koje ni u kome ne budi zanimanje za vas i vaš život. Tko podnese to sivilo svagdana, pa unatoč tome ostane čovjekom, taj je istinski junak”.
Nije li Isus na to mislio? Na to junaštvo, heroizam naših majki, baka, predanih svomu svagdanu, čiji se posao nigdje ne bilježi i nitko ga ne zapaža, a bez njih bi bilo sve prozaično, otužno i sivo. Nije li to program o kome govori Isus? Svatko treba započeti u svome svagdanu, djelovati tiho i uporno. Ne spektakularno ni s medijskom bukom, nego tiho, lagano, kontinuirano, kao klijanje i rast gorušice ili kao kvasac u tijestu koji prožima sve svojom energijom.
