Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 20,19-23
Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.«
To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
“Pošalji Duha svoga… i obnovit će se lice zemlje” (Ps 104). To je zadaća Duhova. Ljudi su zajedno, razumiju se. Različnost jezika nije više nikakva zaprJeka. Oganj s neba prži i ruši sve zidove nerazumijevanja, duh mira širi se poput stepskog požara i zahvaća sve oko sebe. Čovjek više nije čovjeku vuk, već brat.
Duhovi su ozdravljenje svih posljedica grijeha i iskonskog pada, počevši od Adama. Grijeh je uvijek dija-bolički (u izvornom smislu kao ‘dia-ballein’, tj. rasijavati, raspršivati, razbacivati), tj. on je pomutnja, nered i nejedinstvo. Čovjek je grijehom rastrojen.
Prvi plod Duhova: Ljudima se otvaraju oči za Božju riječ i djelovanje kroz povijest. Duh skida poveze, otvara nove spoznaje, u svaku se mrtvu riječ udahnjuje, usađuje novi život. Jezici više ne razdvajaju ljude, nego spajaju u jedinstvo. Duh uvijek okuplja oko jednog središta, Isusa Krista.
Božji putovi u našem svijetu i vremenu vode preko onih koji vjeruju u Isusa Krista i žive u zajedništvu s njime. Takvima je rečeno da su odsada svjetlo svijeta i sol zemlje. Oni su promicatelji centripetalnih sila koje se poput žbica na kotaču slijevaju u osovinu, središnjicu, Isusa Krista. A sam se Bog, ulazeći u ovaj svijet, odlučuje na uski put: kroz mikrokozmos ljudskog srca koje se otvara njegovu Duhu. To malo ljudsko srce postaje strateškom točkom u kojoj se odvija konačni rat između sila ovog svijeta i sile Duha Svetoga. Preko njega se Duh izlijeva u svijet.
Svjedok tog izlijevanja bijaše napose Pavao. Sve njegove poslanice svjedoče o snažnom djelovanju Duha Svetoga. Zapravo, temelj svih zajednica je konkretno iskustvo Duha Svetoga i stapanja u jedno nerazdvojivo jedinstvo. Njegove zajednice nisu nastajale niti su utemeljivane na filozofiji, zanosnim riječima, teoretskom umovanju i doviđanju, induktivnim ili deduktivnim metodama, nego na vidljivim, opipljivim, nepobitnim činjenicama: Sve njegove zajednice žive od iskustva i rastu u neprestanom iskustvu novog i snažnog djelovanja Duha.
Jer tko je na sebi iskusio što Duh čini, taj snagom nutarnje nužnosti mora vjerovati i priznavati Isusa Gospodinom. Polazište je zbiljska nazočnost Duha. Vjera nije nikakvo podsjećanje na prošlost, s kojom nemamo nikakve poveznice, već sadašnje iskustvo. To sadašnje iskustvo Duha služi stvaranju novog svijeta. Ono tjera u konkretni angažman u povijesti.
Duh uranja pojedinca u Crkvu. U njoj svatko ima svoje mjesto jer je obdaren darovima Duha Svetoga. Svi darovi služe izgradnji Crkve i sveopćem boljitku ljudi. Duh ima uvijek konkretne dimenzije, u Crkvi se utjelovljuje uvijek preko svojih darova ili karizmi. One su živa punina Duha u zajednici. Po njima Crkva postaje vjerodostojna zajednica u svijetu i bez tih živih znakova i djelovanja Duha Crkva je osuđena na odumiranje. On je jedini zalog i jamac preobrazbe i pretvorbe svijeta i pojedinca u novo.
Zato je konačno ispunjenje Isusova poslanja u svijetu novo stvorenje, preobraženi novi čovjek. Nekoć, u prapočetcima Bog je udahnuo u beživotno Adamovo tijelo svoj dah i čovjek je postao živo biće. Isus čini isto s apostolima. Udahnjuje u njih Duha Svetoga. Time oni postaju novi ljudi. Kroz njih struji novi život. Osposobljeni su za poslanje u svijetu.
Nadiđen je i pobijeđen svaki strah od ljudi, nema više mjesta zatvaranju iza zasuna i brava. Isus, Uskrsli, otvara sva vrata prema svijetu i ljudima. Samo je on sposoban razbiti zidove šutnje, mržnje, straha, nemira. “Mir vama”! U miru je sadržano sveobuhvatno pomirenje, Neba i Zemlje, Boga i čovjeka. To je plod Uskrsa i Duhova. Taj je mir plod Kristova križa, patnje, smrti i uskrsnuća. Raspeti i Uskrsli su identični. Isus pokazuje svoje rane, biljege svoje muke. Kršćanski Uskrs nije obmana niti iluzorno nadilaženje patnje u čovjeku i svijetu, već konačni smisao i cilj svega, patnji i križevima usprkos.
Učenici primaju Gospodinove ‘vjerodajnice’. Oni su autorizirani opunomoćenici njegova djela u svijetu. Nemoguće je pak preuzeti Isusovo djelo, poslanje i ulogu u svijetu ako se ne prihvati Isusov put, od Betlehema do Golgote. On ostaje jedini važeći kriterij, razlikovnik za svekoliko djelovanje, i običnih vjernika, ali i hijerarha. Došao je služiti, u miru, ljubavi i pomirenju. Raspoznajni znak jest ‘prati noge jedan drugome’, a ne mozak ili glave.
Isus udahnjuje u njih Duha. Isus je živodajni Duh, životvorac. Samo on može oživjeti svoje. Svatko pred njim ima svoju šansu, nitko nije nepovratno izgubljen. Grijeh pripada prošlosti, jednako i Petrovo nijekanje, utaja, otpad od Učitelja. Grijeh je otpisan, svi smo dionici sveopće amnestije, pomilovanja i oprosta grijeha. Jasno, ako nam Isus postane mjerilo i uzor. Duh je jamac da je Isus u zajednici. Ona živi po Duhu koji joj je udahnut i izliven na zajednicu. Duh ne otuđuje učenika od svijeta, nego ga upravo uvodi u svijet da tu, u njemu, sa svim njegovim kontradiktornostima, oprekama, protimbama i protuslovljima promiče misao, riječ i djelo Isusa Krista.
Povijest nam bjelodano svjedoči koliko je puta Isus Krist proglašavan mrtvim, njegovo djelo uništenim, koliko je puta predstavljan kao izmišljotina ili prevarant, opsjenar. Ona nam isto tako svjedoči koliko se s Isusom manipuliralo, obezvrjeđivalo, imuniziralo, udaljavalo iz čovjekova konkretna svijeta i života, prebacivalo u nebeske nedostupne visine ili u zahtjevima razvodnjavalo. Isusa se krivotvorilo, zlorabilo, tumačilo u krivu svjetlu, svojatalo u ime ove ili one ideologije ili struje.
Međutim, uvijek iznova izbija na površinu njegov iskonski lik kroz pojedince koji su zahvaćeni njegovim Duhom te poziva ljude na preobrazbu svijeta u tome istom Duhu. Duh otvara dimenzije Boga i Isusa Krista u svijetu. On omogućuje povratak iz zatočeništva, tuđine, samoće, izolacije, lažnih slika, raseljeništva, lažne slobode natrag, u Očev dom, slobodu, puninu istine, jedinstvo i zavičaj.
DUH KAO ZBILJA I ISKUSTVO
Kad želimo govoriti o Božjem Duhu, trebamo uvijek posegnuti za rječnikom iskustva, iskustvene zbilje. O Bogu je moguće govoriti samo u Duhu jer Duh nam Boga uprisutnjuje, približuje. Jednako i Isusa Krista. Duh je način Božjeg djelovanja u svijetu. U početcima stvaranja lebdi Duh nad vodama, oblikuje iz kaosa (=nereda) kozmos (=divni sklad, ures, nakit).
Duh sve harmonično usklađuje i uređuje. On vodi povijest, oduhovljuje, nadahnjuje, oživljuje, mijenja, zahvaća u pojedinačne egzistencije, nikad se ne zadovoljava postignutim, ruši sve prepreke. Ne trpi učmalost, uvodi u tajne Boga, čovjeka, svijeta, života, svemira.
Gdje se on pojavi i koga on zahvati, dolazi do posvemašnje preobrazbe i promjene, nutarnje i vanjske. Nemoguće je ostati ili biti stari. Iskusio je to Mojsije, najprije na Sinaju, a zatim kroz mnogobrojne bogo-javljenja, teofanije, koje su u bitnome očitovanje Duha Jahvina. Iskusili su to oni starci koje je Mojsije postavio i pomagali mu u vodstvu naroda (usp. Br 11). Svi su pali u proročki zanos i svakome je udijeljen dar Duha.
Isto možemo zapaziti i kod mnogih sudaca iz Izraelovih početaka u Palestini (usp. Knjigu Sudaca), gdje se na toliko mjesta veli kako je Duh Jahvin obuzimao pojedince, podarivao im nadljudske sposobnosti, mijenjao im srce, te preko njih vodio povijest naroda.
Jedan je Šaul na dramatičan način na samome sebi iskusio što je kadar Duh Božji. Samuel, prorok, mu obećaje: “Tada će na te sići Duh Jahvin, te ćeš pasti u proročki zanos i promijenit ćeš se u drugog čovjeka… Čim je Šaul okrenu leđa da ode od Samuela, Bog mu promijeni srce, i svi se oni znakovi ispuniše u onaj dan” (1Sam 10,6.9).
Duh mijenja čovjeka. Čovjek pojedinac nije više onaj stari i nemoguće je biti više stari. Isto se zbiva i s Davidom, pastirom i mladcem. Sveti pisac veli samo kratko pošto Samuel pomaza Davida: “Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana” (1 Sam 16,13). Isti Duh djeluje u prorocima, govori preko njih. Oni su njegova usta. I kad se čovjek opire djelovanju Duha, kad izmiče i bježi od svoga poslanja, poput Jeremije, kad želi ušutjeti, ne biti kamen smutnje ili spoticaja u narodu, u tom trenutku riječ Božja, Duh kojim čovjek gori, postaje vatrom, zapretanom žeravicom, rasplamtjelim ognjem koji sažiže kosti, situacija postaje neizdrživa (usp. Jer 20,9). Kosti mu gore, kao kod oboljelih od leukemije ili raka kostiju.
Za tu vatru nema drugog lijeka, nego ponovno obraćenje i vjernost vlastitom poslanju i riječi koju treba odvažno izreći, makar to Jeremiju koštalo glave. A i došlo ga je glave! Slične situacije pronaći ćemo i u drugih proroka, sve do Isusova preteče, Ivana Krstitelja.
Ukratko: Cijeli je Stari zavjet plod jasnog vodstva Duha koji utire put dolasku Mesije, Krista-Pomazanika. Začet po Duhu u Majci, zaručnici, stanu i posudi Duha Svetoga, koji u njoj oblikuje Isusa. Isus je ispunjen Duhom, pomazan Duhom na Jordanu, vođen Duhom u pustinju, u Duhu nastupa u sinagogi u Nazaretu. Iz njega izlazi Božja sila (=Duh) koji ga sili da liječi. Pod njegovom se rukom sve mijenja, srca, lica, zemlja, prilike, odnosi. Po Duhu i u Duhu bira apostole, njih dvanaestoricu, od radosti klikće u Duhu, u Duhu ih uči moliti, obećaje im najljepši dar – Duha. Izdišući na križu predaje Duha, izlijeva ga (=paredoken to Pneuma: Iv 19,30) da bi Duh po uskrsnuću bio dostupan svakome.
Taj nas Duh želi uvesti u ozračje božanskog bogoslužja, u oblak koji zasjenjuje i ispunja Hram. On nam daje predokus budućega, božanskog. On je zalog buduće slave, pohranjen u naša srca. U njemu kličemo “Abba” – “Oče”, jedino u njemu možemo priznati i izgovoriti “Isus Krist je Gospodin” (poslanice Korinćanima, Galaćanima, Rimljanima). Stoga, ako nam je išta toliko od životne potrebe i značenja, ako i za čim trebamo žeđati i žudjeti, onda je to Duh Božji, Isusov Duh. “Ako, dakle, vi, premda ste do te mjere zli, umijete dobrim darovima obdarivati svoju djecu, koliko će više Otac vaš nebeski obdariti Duhom Svetim one koji ga istinski zamole” (Lk 11,13).
Po Duhu i u Duhu otkrivamo i spoznajemo kako život ne pripada nama, da njegov početak i svršetak pripada Duhu, Oživotvoritelju, stvoritelju, uzdržavatelju i ispunjenju svega našeg života.
Imati Duha i daha znači daleko više od toga da čovjek ima svoj početak i kraj. To znači ponajprije, upravo kao za stare Izraelce, imati svoju vlastitu povijest, povijest s Duhom Božjim. Povijest obilježenu neprestanom borbom i otporom protiv obezdušenog života, života u grijehu.
U našem svijetu okruženu bodljikavom žicom smijemo čeznuti za darovima i plodovima Duha Svetoga (Gal 5,22). Upravo ova naša tuđina, “na obalama rijeka babilonskih”, vatreno je krštenje u kome spoznajemo da naše izopačenje života nije najvažnije što smo stvorili u svome kratkom vijeku.
Najznačajnije je da smo svi sposobni za preobrazbu, da smo pozvani biti novo stvorenje te da se cjelokupno stvorenje može osloboditi robovanja zlu, grijehu i živjeti životom djece, sinova Božjih. Za nas je najvažnije pretvoriti svoj život u ‘laboratorij’ Duha. Dopustiti mu da s nama eksperimentira, da nas mijenja, da nas uvodi u tajne života i Boga.
DUH SVETI: ČUVAR BAŠTINE I NADE
U svome encikličkom pismu o Duhu Svetome (“Gospodina i životvorca” – 1986) sveti papa Ivan Pavao II. naziva Duha Svetoga “Čuvarom nade”. Što je Duh Sveti? Tko je on u Trojstvu? Kako se može iskusiti njegovo djelovanje, kako se postaje baštinikom onoga što Isus obećaje tako svečano u svome oproštajnom govoru pred učenicima?
U crkvenom životu, vjerovanju, teologiji, pobožnosti uvelike je potamnjela svijest o Duhu Svetome kao nutarnjem principu svega kršćanskog vjerovanja, djelovanja, pobožnosti, molitve. Život nam je postao nešto poput babilonskog kaosa, velike tržnice gdje se nude proizvodi kojekakvih duhova i “duhova”. Kad govorimo o duhu, onda obično rabimo množinu, naime, duhove. Govorimo o sitnim, blijedim, nevrijednim duhovima koji nas (za)vode, Uvijek se nameće problem ‘razlikovanja duhova’. Koji nas duh vodi? Koji duh u gospodarstvu, politici, obrazovanju, mirovnim naporima, koji nas duh prožima u ratovima, koji duh ispunja cijeli naš narod? Ondje gdje se ne govori o Duhu i duhu, život se okamenjuje, umire odgovornost, nitko nikome ni za što ne polaže račune, nestaje slobode. Društvo postaje čopor vukova, u kome se ‘vuci’ uvijek dobro razumiju na račun malih i sitnih ljudi, ako se sve svede na tržišne odnose, interes, novac, menadžerstvo, posao.
Naime, mi zapadnjaci uopće ne znamo što bismo slavili na Duhove. Božić znamo slaviti i s njim nas vezuju uvijek najljepše ili najtužnije uspomene. S Božićem i prosječni Europljanin, koji i nije više vjernik, povezuje stanovite vjerske predodžbe. Nešto je teže s Uskrsom. Korizmu kao vrijeme molitve, pokore i žalovanja za Kristom još uvijek znamo nekako oblikovati, ali Uskrs nije duboko u svijesti osim po pisanicama, obilnijem stolu nakon korizme. Uskrs kao svetkovina izmiče našem predodžbenom svijetu i stoga nije duboko u svijesti običnog vjernika. Međutim, najveće je nerazumijevanje glede Duhova. To je jedan od najvećih nedostataka u našoj Crkvi. Ne znamo što zapravo svetkujemo. Inače svetkovanje kao da postupno gubi mjesto u našem životu i svijesti. Praznici odnosno blagdani su redovito dani odmora, izleta, razonode, zabave, ali veoma malo pridonose istinskom životu čovjekova duha, oblikovanju i ovladavanju životom, stavljanja cjelokupnog života pod njihov znamen ili nazivnik.
Bez duha i Duha nema ljubavi, povjerenja, komunikacija, zajedništva, suživota. Problem Duha je temeljni problem našeg doba, okoline, vlastite intime, cijele Zemlje i naše egzistencije na njoj. Bez Duha nemoguće je smisleno živjeti, graditi, oblikovati ili stvarati. Bez njega cijeli je život izdaja samog sebe, povijesti, stvarnosti. Stoga se danas posvuda u Crkvi žudi za iskustvom Duha.
Sve donedavno Duh je Sveti bio nepoznanica u teologiji, dogmatskoj i duhovnoj, zapadna teologija nije imala velika zanimanja, a na prigovore istočnih teologa na Koncilu kako je Duh zapostavljen u katoličkoj Crkvi, jedan je dostojanstvenik odgovorio kako katolici nisu protestanti koji stalno govore o Duhu Svetome, jer da mi katolici imamo crkveno učiteljstvo, navodno, kao nadomjestak za Duha Svetoga. Međutim, danas se list okrenuo. Duh je Sveti velika postkoncilska novost. Put do Boga, to je općeniti zaključak, ne vodi refleksivnom metodom, niti doživljajem stvorenja ili pak razmišljajući o svome vlastitom ja, već jedino u doživljenom iskustvu Duha Svetoga i njegovih darova. Samo je duhovno iskustvo, tj. iskustvo Duha, na djelu u zajednici vjernika sposobno voditi pravom Bogu, Bogu Isusa Krista, a ne Bogu filozofa (usp. Pascalov ‘Memorial’).
Nemoguć je pristup Isusu Kristu bez Duha Svetoga. Sva novozavjetna svjedočanstva i zapisi govore zapravo slušateljima ili čitateljima koji su imali konkretno iskustvo Duha Svetoga (usp. Djela apostolska koja su prozvana ‘Evanđeljem Duha Svetoga’, ili Pavlove poslanice, bez razlike). Tko kuša shvatiti evanđelja prema čisto književnim metodama ili historijsko-kritičkim putem, taj će zacijelo promašiti posve njihov smisao i osobu Isusa Krista. S takvim je Isusom u najbolju ruku moguće simpatizirati, projicirati ga u prošlost, ali je nemoguće s njime živjeti, nemoguće je otkriti Isusa kao mjesto i osobu u kojoj se objavljuje Bog. Jer Pavao će reći kako je “Gospodin Duh” (2 Kor 3,17), tj. prostor i ozračje u kome se možemo susresti s Isusom jest Duh Sveti. Samo je Duh sposoban uvesti u Isusovu osobu i bez iskustva Duha Svetoga nemoguće je spoznati istinski i egzistencijalno Isusa Krista.
Nemoguće je protumačiti bez Duha Svetoga ni Crkvu ni kršćanstvo. Ni postupke apostola nakon Isusove smrti. Isusov život, smrt i uskrsnuće ne bi sami po sebi ničim u povijesti rezultirali da nije bilo Duha Svetoga. Bez činjenice i iskustva Duha Svetog Isus ništa ne bi ostavio. Ali jednako ni samo iskustvo Duha ne bi vodilo u kršćanstvo. Nerazdvojivo jedinstvo Isusa i Duha rađa Crkvom i vjerom. Jer bez Duha ne bi se uopće pokrenuli ni apostoli a ni oni koji su ih slušali. Ako je to bilo u početcima pravilo i gotovo nepisani zakon, onda vjerujemo da to ostaje mjerilo i norma za sva potonja vremena i pokoljenja. Činjenica je da su ljudi imali u svim vremenima takvih iskustava. Jednako i danas.
Što naime može povući i privući ljude Isusu Kristu? Nauk, znanost, teologija? Nikakva riječ o Kristu, nego samo živo i doživljeno iskustvo i svjedočanstvo djelovanja Duha Svetog. U evanđeljima, napose Lukinu, to je savršeno jasno: Crkva nije djelo ni tvorevina koja se rodila iz sjećanja na Isusa. Potreban je ponovni silazak Duha Svetoga. Prvi silazak na Mariju za anđeoskog navještaja, da bi se omogućilo Božje djelo u Isusovoj osobi, a drugi nakon uskrsnuća, prema Isusovu obećanju, da bi se rodila Crkva i podignuo u svijetu vidljivi znamen slobode, oslobođenja, spasenja. To bijaše nezaboravno iskustvo od koga su zajednice živjele, a to se ponavljalo i u kasnijoj povijesti, napose za velikih reformatora ili za utemeljivanja velikih redova (npr. Franjo Asiški, Ignacije Lojolski, Tereza Avilska). Duh je početak Božjeg kraljevstva ovdje na zemlji i snaga koja sili na misije.
Jednom riječju: Kršćanstvo ima dva izvora, Isusa Krista i Duha Svetog. Povijesno i duhovsko iskustvo, Uskrs i Duhovi. Oba su događaja usko povezani, potonja crkvena predaja neprestano ponavlja onu sv. Ireneja Lionskog: “Gdje je Crkva, ondje je i Duh Božji”. On je ispunja, prebiva u njoj, srce i duša njezina života, dok je Isus glava.
D U H O V I
Jedan se suvremeni kritički istražitelj Isusove pojave, djelovanja, života, smrti i učinaka poslije smrti o Isusu zaključno ovako izjasnio: “Ovaj prorok koji je u najboljem slučaju mogao pobuditi neobičnost, radoznalost i simpatije kod galilejskih nadničara i rubnih pojava, bio je jedan od onih mesijanskih pretendenata, manje ili više dostojnih povjerenja, koji su svako malo izranjali u Izraelu i nudili se narodu kao spasitelji. Isusov poraz bijaše neminovan i posvemašnji. Isus se, dakle, prevario. Logika i vjerojatnost su iziskivali da njegovo ime i djelo padnu posvema u zaborav kako se dogodilo mnogim drugima u Izraelu koji su vjerovali da su netko”.
Kako protumačiti nastavak Isusova djela i osobe kroz povijest? Kako to da se djelo tog Galilejca pretvorilo u nešto što zahvaća cijeli svijet. Promotrimo li Isusove učenike na nama je zaključiti, po zakonima zdrave logike, da su se morali suočiti s toliko subjektivnih i objektivnih zaprjeka, frustracija, razočaranja, da su morali posvema preokrenuti svoje mentalne, misaone sklopove i kategorije, svoj mentalitet, židovska uvjerenja, očekivanja. Nije se moglo ni po kojem zakonu očekivati da bi Isusovo djelo moglo u bilo kojem obliku nastaviti živjeti, promatra li se to s čisto ljudskog stajališta.
Kroz cijelu su mu povijest, evo već punih dvadeset stoljeća, mnogi radili i još uvijek rade o glavi, a on je zapravo došao glave i sudbine tolikih. Među tolikim religijskim vođama koji su posve drugim sredstvima kušali osvojiti svijet ili zapadnu kulturu, jedini je Isus onaj koji ga je istinski osvojio i reklo bi se zauvijek prisvojio sebi. Zašto povijest guta i baca u zaborav tolike veličine i trenutno oduševljenje se doskora splašnjava, dok ovaj Galilejac sa svojim učenicima i dandanas mijenja svijet i ljude?
Isus naglavačke izvrće sve zemaljske, ljudske i povijesne zakonitosti. Pravila koja vladaju i u kojih bi se vrijednost čovjek pouzdavao te koja bi morala imati uspjeha Isus svodi ad absurdum. Slabo odnosi pobjedu, snažno nestaje i propada. Prema povijesnim pravilima i pravilnostima kršćanstvo je u sebi nevjerojatni apsurd i najčudesnije čudo. Isus biva smaknut, a trijumfira. Križ kao znak pobjede, a ne poraza. Najjači upravo ovdje kad je najslabiji. I tako kroz cijelu povijest.
Može se reći da se toliko puta Crkva u svojoj dugoj povijesti prevarila. Ono što bijaše pobjeda, zapravo je ispalo kao poraz, a što bijaše poraz, ispadalo je kao pobjeda. I jedno ostaje velikom i nepobitnom povijesnom istinom: Koliko god su ljudi kroz povijest Isusa više usitnjavali, umanjivali, time je on postajao veći, tim je njegova tajna iskrsavala u punom sjaju. Postajao je veći. I što su ga god ljudi držali manjim, beznačajnijim, to im je manje uspijevalo protumačiti procese njegove preobrazbe, njegova izrastanja u veliki povijesni lik, pretvorbe od običnoga galilejskog Isusa u Krista, kozmokratora i pantokratora, svedržitelja, božanskog Mesije. Svi najugledniji kritičari i istražitelji povijesno-kritičke metode moraju se pomiriti s jednom činjenicom: Neprotumačiv je prijelaz, pretvorba od Isusa povijesnog u Krista vjerovanja. To bijaše za cjelokupni židovski mentalitet povijesna i kulturološka nemogućnost, bez povijesne analogije.
Čovjek se pita: “Kako bijahu Isusovi pristaše sposobni nadići strašno razočaranje i skandal križa te prijeći čak u pobjedonosni protunapad? Kako je mogao jedan prorok, kojega se pretkazivanja nisu nikako ispunila, postati ishodišnom točkom najveće svjetske religije? Čitave generacije historičara postavljale su si takva pitanja i još uvijek ih postavljaju” (M. Mahovec), a odgovora pravog ne nalaze u okvirima povijesnih datosti.
Međutim, ako je pećnica zapaljena i vatra se razbuktala, realno je pretpostaviti da postoji i varnica, iskra koja je zapalila tu veliku buktinju u peći. Jednako je i s apostolima nakon Isusova uskrsnuća i duhovskih događaja. Jedini puni i pravi odgovor dolazi od pretpostavke: Isus je uskrsnuo, ispunio svoja obećanja. Duh je odaslan, Duh se izlio na sve. Jer zakon uzročnosti ne vrijedi samo u fizici, on vrijedi i za povijest. To se ne smije nikako ignorirati u promatranju nastanka Crkve. Čovjek se mora s tim pomiriti, a mnoge stvari ostaju neprotumačene i neprotumačive očima zdravog razuma. Samo, nažalost, suvremena historijsko-kritička metoda u rasuđivanju Svetoga pisma do te mjere je zamaglila lik Isusa Krista, usitnila ga i namjesto snažnog i jarkog sunca imamo često u Isusovu liku blijedi mjesec koji tek malo titra.
Govoreći o svemu tome moramo naglasiti da je ovdje riječ o duhovnome i duhovskom iskustvu prvih učenika. Nije to samo subjektivna zbiljnost nego i objektivna kategorija. Zbilja je to koja se na apostole sručila, obuzela ih i posvema zahvatila. Apostoli više nisu bili svoji, nisu gospodari svojih doživljaja, nego su poslušni onome tko ih vodi, slušaju glas Duha Isusova. Čovjek je pasivan, zahvaćen, prima i služi nalogu koji mu dolazi izvana. A zbiljnost koja se na čovjeka izlijeva i njime gospodari nije više u domeni vlastitih čovjekovih doživljaja, nego ga sam Bog uzima u svoj posjed. Stoga se može reći da je duhovsko iskustvo Petra i prvih učenika iskustvo samog Boga, susret s uskrslim Kristom.
Susret je to s onim s kojim su ophodili, blagovali, općili, razgovarali, koji im je bio za zemaljskog djelovanja jedini učitelj, a sad je to u pravom smislu riječi: Put, Istina, Život. Doživljavali su oni Isusa dok bijaše s njima kako veli Pavao ‘u tijelu’, kad su ga slušali, pipali, gledali, osjećali. Zato sada mogu nastupiti odlučno i svjedočiti istovjetnost ondašnjeg i sadašnjeg iskustva. To je plod Duha Isusova. On je nutarnji princip, dinamika, snaga. On u srca vjernika, svjedoka stavlja sigurnost nazočnosti proslavljenog Isusa Krista.
Lijepo se izrazio M. Pomilio („Peto Evanđelje“) o apostolima i evanđelistima. Oni se prema njegovim riječima ponekad ponašaju kao “netko tko ne razumije izričaj, ali se ne usuđuje promijeniti ga… Tu pred sobom imamo gotovo jedinstveni slučaj u povijesti literarnih vrsta. Jer obično autor nadmašuje svoje djelo i književnu figuru. Ako ne inače, onda on podešava sve prema svojim vlastitim nakanama. Ali kod evanđelista i apostola je slučaj zapravo obrnut. Isus ih nadmašuje, on ih premješta u ponizni stav slušatelja. Oni su zaokupljeni samo jednim: Sačuvati ono što je Isus zaista rekao”, a za ostalo će se već pobrinuti nova zbiljnost, Duh Sveti koji će uvoditi kroz cijelu potonju povijest u puninu spoznaje Isusa Krista i njegova djela za nas ljude.
