Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 16,29-31
Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.
Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’
Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’
Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«
‘Blago siromasima u duhu’, tj. u srcu. Tim riječima započinje Isus svoj javni navještaj i obznanjuje ustroj u novome poretku koji naviješta. Tako počinje njegov Govor na gori u Matejevu Evanđelju. Sva su ostala blaženstva samo dopuna i tumač toga prvog.
Sve smjera prema nužnoj dopuni te za nas tajnovite i nerazumljive, teško shvatljive riječi o siromasima, a cjelokupna Objava smjera upravo prema tim ‘siromasima’, koji su Gospodnji povlaštenici. Posvuda ćemo u Bibliji pronaći upravo tu protegu, dubinsku i širinsku, riječi ‘siromašan’, te što znači biti siromašan, imati otvoreno srce, biti poput prazne posude, neispunjene, koju može ispuniti i zadovoljiti samo i jedino Božji Duh i milost.
Kao nitko drugi od proroka u Starom zavjetu prorok Amos žigoše one kojima upućuje i Isus svoj ‘jao’, bogataše, ‘jer imaju svoju utjehu’ (usp. Lk 6,24). Imati već ovdje svoju utjehu isto je što i pomiriti se sa stanjem svijeta, ne očekivati nikakav boljitak, prepustiti se stihiji, ne biti zainteresiran ni za kakvu promjenu postojećeg stanja i prilika.
Prorok Amos u prvom čitanju ističe dvije stvari. Prvo, razotkriva nepoštene poslovne prakse onih koji varaju svoje žrtve. Otkriva činjenice što i kako rade. Koriste ljude i vole novac umjesto da koriste novac i vole ljude. Sve im je naopako. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, ali nije na svoju sliku stvorio novac, poput srebra, ili stvari koje se mogu kupiti novcem, poput pšenice. Stoga se s osobama treba postupati kao s osobama, a sa stvarima kao sredstvima za poboljšanje života. Stvari trebaju koristiti čovjeku, a ne čovjek stvarima. Pa ipak, ovi pokvareni eksploatatori tretiraju ljude kao sredstva, a stvari kao konačni smisao, svoje jadne žrtve kao instrumente, kao sredstva, a s novcem i stvarima koje se mogu kupiti novcem postupaju kao konačnim smislom.
Dakle, na kraju je nemoguće da će itko bilo kada proći nekažnjeno. „Bog se ne da ismijavati, jer čovjek će žeti samo ono što sije“ (Gal 6,7). Bog nije onaj tko ne vidi, nije on sebičan ili slab. To je činjenica i nitko nikada ne može promijeniti tu činjenicu, bez obzira koliko su pametni, bez obzira koliko su sebični i bez obzira koliko su moćni.
Drugo čitanje iz Poslanice Timoteju poručuje nam da Bog želi da cijelo čovječanstvo pronađe dvije apsolutne potrebe: istinu i spasenje. Bog ne želi da neki idu u raj, a neki u pakao. On želi da svi idu u raj. Bog ne predodređuje neke u pakao i ne želi da samo neki budu spašeni. Ljubav ne želi prokletstvo. Postoji pakao, ali ga ne bira Bog, već čovjek.
Bog također ne želi da neki budu neupućeni u istinu, a neki mudri. On želi da svi spoznaju istinu jer je istina apsolutna. Isto tako i spasenje – naša vječna sreća, radost i dobro. Istina i dobrota su dvije stvari u nama koje čine sliku Božju – naš um i naše srce ili naša volja. Za razliku od svih drugih životinja, mi tražimo istinu radi nje same i tražimo dobrotu radi nje same. Imamo intelekt i imamo savjest. I to dvoje ide zajedno. Zato sveti Pavao kaže da Bog želi ove dvije stvari: “Da se svi spase i dođu do spoznaje istine.”
Dva retka koja Pavao citira čine jedno od najranijih kršćanskih vjerovanja, koje sažima najvažnije točke božanski objavljene istine: prvo, da postoji jedan Bog, i drugo, da postoji jedan Posrednik ili Spasitelj, Bogočovjek, Sin Božji, Isus Krist. To je ono što Pavao proglašava, poput novinskog reportera ili poput glasnika s trubom.
A dvije stvari za koje bismo se trebali moliti su da svi upoznaju ovu istinu o Bogu i ljube ga kao Boga, te da svi koriste svoju moć za dobro drugih. Trebali bi voljeti svoje bližnje kao same sebe, čak i ako su i na vlasti.
Bogataši, ma koliko prividno bili bezbrižni, uživali u raskošjima, gozbama, ma koliko se slastili i mastili, ostaju okovani u lancima životne laži, u svojoj izgubljenosti, samozadovoljstvu. Ne misli bogataš niti sanja o boljem svijetu, nije on gladan ni žedan pravednosti, nije usmjeren prema neprolaznom, vječnom, beskonačnom. Bogataši su u biti prokletnici, a siromasi sretnici, čak i u Starom zavjetu, makar je blagostanje u Starome zavjetu vezano uz posebni Božji blagoslov.
Siromah ne sanja o bogatu stolu, nego o mrvicama koje padaju sa stola psima. Sanja, ne o obilju, nego o nužnome za život, za preživjeti. Dostatne su njemu mrvice, jer tijelo je više od odijela, i život više od jela, reći će Isus. Ni hrana ni odijelo nemaju smisao u sebi, nego služe životnoj istini, da čovjek preživi. Poput Isusa koji je bio beskućnik, završio kao Raspeti da bi uskrsnuo i očitovao punu istinu.
To je zajamčeno i Lazaru! I u vječnosti ima on svoje ime, dok onaj bogataš svršava u bezimenosti. Zanimljivost: Nigdje u cijeloj prispodobi nije taj bogataš oslovljen svojim imenom. On se definira ne prema onome što jest, nego prema onome što posjeduje. Vječiti problem: biti ili imati! Bogataš je bezimen, anonimus.
Ne poznaje on Boga koji svemu daje ime, a po tome ni Bog njega ne poznaje. Podigao je zid između Boga i sebe, okrenuo je svoje lice od Boga. Bogatstvo nosi u sebi biljeg prokletstva, mogućnost odbačenosti, vezanje uz iluzije, dok siromaštvo nosi u sebi obećanja svih blaženstava!
Bogatašu se ne predbacuje ni pohlepa, ni škrtost, ni lakomost, ni neumjerenost, pa čak ni manjak sućuti prema Lazaru u čirevima. Jednostavno se veli: Bio si bogat, dok je on bio siromah. “Gladne napunja dobrima, a bogate otpušta praznih ruku!”, kliktat će Marija u svome Veliča. Dok je živio, bogataš je punio i prepunio svoje srce zemaljskim utjehama i užicima, samozavarnim obmanama, tako da nije bilo mjesta za Božje utjehe, koje, kako veli psalmist, dušu vesele, dok Lazar nije ništa drugo iskusio doli suznu dolinu, i sad samo čeka da mu Gospodin otre svaku suzu s očiju (usp. Otk 21,4).
Bogatstvo je bogataša zaslijepilo. Ono je balvan u njegovim očima tako da ne vidi siromaha u bijedi. Bogatstvo po sebi nije loše ni zlo, ali kad ono potisne iz svijesti, srca i očiju Boga i čovjeka, onda je ono oruđe Zloga. Siromah upravo razobličuje svu laž i zloću bogatstva, i dokle god pred vratima bogataša ili u svijetu ima ijedan siromah, on je vječita optužnica i sudište bogatašima.
Lazar je svjetlo koje bi htjelo prodrijeti do bogataševih očiju. Trebao bi otvoriti očit. Ali upravo je to sud i sudište: Svjetlo je došlo, međutim, ljudi su više voljeli tamu nego svjetlo, jer su im djela zla, reći će Isus Nikodemu (usp. Iv 3,19).
Ni purpur ni tanani lan ni bogati stol po sebi nisu zlo ili grijeh, ali su optužnica dok ima onih koji su u prnjama, kojima je uskraćen zalogaj za preživljavanje. Lazar je pred svačijim vratima! – u obliku ove izbjegličke i prognaničke drame na Bliskom istoku, Africi, ovih mjeseci u Ukrajini. Ispit savjesti jedne cijele civilizacije koja je gradila svoj ‘image’ i ustroj na poštivanju ljudskih prava, čovjekova dostojanstva, ali kad treba konkretno pomoći, u tom trenutku navlače zastore na svoje palače i vile, da ne vide onu sklupčanu bijedu na srpanjskom suncu, dehidriranu, obeskućenu, koja vapije za čašom hladne vode, budući da su dušmani s planina onečistili gorske izvore pitke vode.
Ne činiti dobro, ne živjeti istinu, ne pomoći bijedniku, znači istodobno činiti suprotno, znači “živjeti u tami i ne znati kamo ide, jer mu tama zaslijepi oči” (1 Iv 2,12), znači živjeti u grijehu, laži. Prepustiti nesretnika njegovoj nesreći znači izručiti ga propasti. Isus je kršio samu subotu da bi život spasio, pomogao nesretniku ili nesretnici. Ne činiti dobro znači prepustiti teren Zlome i grijehu, jer ne postoji nekakva neutralna zona. Ili tama ili svjetlost.
Čovjek pruža štipavca namjesto jajeta, zmiju namjesto ribe, hladni kamen namjesto kruha ako uskrati potrebitomu najnužnije za život. Postoje grijesi propustom, a ti će biti vrlo strogo vrjednovani i suđeni na konačnom obračunu (usp. Mt 25,41-45).
Lazar je pred svačijim vratima. Zapravo, Lazar je vrata, on je propusnica u život. Kroz ta vrata nam je proći. Zatvore li se ta vrata, ostajemo u tami, smrti. Jer u biti, Lazar je Krist, što izričito veli ono mjesto iz Matejeva Evanđelja. Krist je u svakom siromahu i iz njega nas on sam poziva. Lazar je „vizitka“ za nebo.
Bog je savršeno jasno govorio kroz cijelu povijest preko Mojsija, Proroka, kroz pouke, tako da su životne smjernice i odrednice jasne, kako osmisliti svoj život, kako ne dopasti paklenih muka. Pakao je mogućnost. Stvarna. Već ovdje. Zato je uvijek aktualan poziv upućen još u edenskom vrtu Adamu: “Gdje si, čovječe?”
Odgovor koji je Isus dao na kraju svoje prispodobe o bogatašu i prosjaku Lazaru: „Ako ne slušaju Mojsija i proroke, ne će povjerovati ni da tko od mrtvih uskrsne.“ Čini se da nam svi Božji proroci, počevši od Mojsija te kroz cijeli Stari zavjet pa sve do Isusa prijete na isti način: ne dopuštaju nam da se igramo Boga, da budemo gospodari vlastitih života, da ponavljamo isti grijeh koji su Adam i Eva počinili u vrtu, da ne poslušamo Božju volju jer su sumnjali u Boga – Božju ljubav, Božju mudrost da zna što je zaista najbolje za nas, ili, prije svega, Božje nesebične namjere, pune ljubavi u inzistiranju na našoj poslušnosti njegovim zakonima; kao da je ta poslušnost u njegovu a ne našu korist kao da je on naš robovlasnik, a ne naš voljeni Otac.
I dalje razmišljamo na isti način, barem podsvjesno; nasjedamo na vražje pametne reklame da je svetost bezvezna, da je grijeh zabavan, da su svetci slabići. Budi slobodan. Razmisli sam. Ne dopusti da te zavede najstarija profesija na svijetu, koju je Zavodnik izmislio u Edenskom vrtu – ozloglašavanje. Ne vjeruj vlastitoj požudi, pohlepi i ponosu. Vjeruj Božjoj volji. Uostalom, tko je tvoj Otac? Tko je onaj komu se moliš kada moliš “Oče naš”? On je onaj koji je predao tijelo i krv svoga Sina tebi, za tvoje spasenje.
Dok živimo u ovom svijetu, čini se da postoje dokazi za vražje oglase, jer se čini da nema proporcije između morala i bogatstva. Isusova usporedba je vrlo realistična: u ovom svijetu, mnogi pošteni često završavaju posljednji, poput Lazara, a loši momci zauzimaju poput sebičnog bogataša prva mjesta. Ali ta nepravda je samo privremena, a pravda sljedećeg svijeta nije.
Ali čak i u ovom životu postoje brojni dokazi da su vražji oglasi lažni. Bogati, slavni i moćni češće će počiniti samoubojstvo od siromašnih. Veliki svetci sretniji su od velikih grješnika. Upoznajte holivudske elite ili vladare narkokartela ili mreže trgovine ljudima. Zatim posjetite Misionarke ljubavi Majke Tereze. Pogledajte dokaze. Tko je sretniji?
Budite realni. Budite praktični. Pregledajte reklame. Ovdje je, s jedne strane, način života koji možete živjeti ako ste dovoljno pametni da pronađete načine da zadovoljite svoju pohlepu, požudu i ponos. A s druge strane, Isus i njegovi svetci, koji žive živote odvojenosti od pohlepe i bogatstva, čak i kada su bogati; i koji žive u odnosima ljubavi, a ne požude; i koji žive u veseloj, samozaboravnoj poniznosti, a ne sebičnom, samodopadnom ponosu. Dva načina života, dva puta. Čitava poanta puta je da vas negdje odvede. Kamo vode ta dva puta? Kao što Isus kaže u svojoj prispodobi, postoji veliki jaz između dva odredišta. Na kojem ste putu? Kamo vodi?
Da već možda nisi u paklu koji si sam sebi priredio? Život nije samo umiranje, nego neprestani rast, sazrijevanje, do punine mjere Kristove, reći će Apostol. Život je šansa bogaćenja u Bogu, izrastanja u čovjeka. A siromasi su nam Božja ‘vizitka’, podsjetnica i neprestani poziv: “Gdje je tvoje uporište?”
Prisjetimo se jednoga drugog prizora iz Isusova okružja. Žene Kananejke, Sirofeničanke koje je kćerkica opsjednuta. Ona govori o mrvicama koje padaju s bogataških stolova i koje kupi paščad. Ovaj je sirotan Lazar uzalud čekao pred vratima bogataša koji se mastio i slastio jelima ovog svijeta!
Je li moguće da netko čeka uzalud pred Isusovim vratima, a da mu se ta vrata, koja je sam Isus, ne otvore? Nemoguće. Potrebno je samo imati čvrstu vjeru poput one Kananejke (usp. Mt 15,21-28). Pa i onda kad Isus prividno nastupa s odbojnim stavom, to je samo zbog kušnje, to je samo da ispita čvrstinu vjere te koliko se stvari mora ukloniti s puta da bi čovjek iskusio Božji dar u potpunosti.
