Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 26,14 – 27,66
Jedan od dvanaestorice, zvan Juda Iškariotski, pođe glavarima svećeničkim i reče: »Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.« A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka. Otada je tražio priliku da ga preda.
Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: »Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?« On reče: »Idite u grad tomu i tomu i recite mu: ‘Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim pashu sa svojim učenicima.’« I učine učenici kako im naredi Isus i priprave pashu.
Uvečer bijaše Isus za stolom s dvanaestoricom. I dok su blagovali, reče: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.« Silno ožalošćeni, stanu mu jedan za drugim govoriti: »Da nisam ja, Gospodine?« On odgovori: »Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.« A Juda, izdajnik, prihvati i reče: »Da nisam ja, učitelju?« Reče mu: »Ti kaza.«
I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: »Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!« I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: »Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.«
Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori. Tada im reče Isus: »Svi ćete se vi još ove noći sablazniti o mene. Ta pisano je: ‘Udarit će pastira i stado će se razbjeći’ Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju.« Nato će mu Petar: »Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!« Reče mu Isus: »Zaista, kažem ti, još ove noći, prije negoli se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti!« Kaže mu Petar: »Bude li trebalo i umrijeti s tobom, ne, neću te zatajiti.« Tako rekoše i svi učenici.
Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: »Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.« I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: »Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!« I ode malo dalje, pade ničice moleći: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.«
I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: »Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.« Opet, po drugi put, ode i pomoli se: »Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!« I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi.
Tada dođe učenicima i reče im: »Samo spavajte i počivajte! Evo, približio se čas! Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica.«
Dok je on još govorio, gle, dođe Juda, jedan od dvanaestorice, i s njime silna svjetina s mačevima i toljagama poslana od glavara svećeničkih i starješina narodnih. A izdajica im dao znak: »Koga poljubim, taj je, njega uhvatite!« I odmah pristupi Isusu i reče: »Zdravo, Učitelju!« I poljubi ga. A Isus mu reče: »Prijatelju, zašto ti ovdje!« Tada pristupe, podignu ruke na Isusa i uhvate ga. I gle, jedan od onih koji bijahu s Isusom maši se rukom, trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho.
Kaže mu tada Isus: »Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu. Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela? No kako bi se onda ispunila Pisma da tako mora biti?«
U taj čas reče Isus svjetini: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama da me uhvatite? Danomice sjedah u Hramu naučavajući i ne uhvatiste me.« A sve se to dogodilo da se ispune Pisma proročka. Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu.
Nato uhvatiše Isusa i odvedoše ga velikomu svećeniku Kajfi, kod kojega se sabraše pismoznanci i starješine. A Petar je išao za njim izdaleka do dvora velikog svećenika; i ušavši unutra, sjedne sa stražarima da vidi svršetak.
A glavari svećenički i cijelo Vijeće tražili su kakvo lažno svjedočanstvo protiv Isusa da bi ga mogli pogubiti. Ali ne nađoše premda pristupiše mnogi lažni svjedoci. Napokon pristupe dvojica i reknu: »Ovaj reče: ‘Mogu razvaliti hram Božji i za tri ga dana sagraditi.’«
Usta nato veliki svećenik i reče mu: »Zar ništa ne odgovaraš? Što to ovi protiv tebe svjedoče?« Isus je šutio.
Reče mu veliki svećenik: »Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji?« Reče mu Isus: »Ti kaza! Štoviše, kažem vam: Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim.«
Nato veliki svećenik razdrije haljine govoreći: »Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci! Evo, sada ste čuli hulu! Što vam se čini?« Oni odgovoriše: »Smrt zaslužuje!« Tada su mu pljuvali u lice i udarali ga, a drugi ga pljuskali govoreći: »Proreci nam, Kriste, tko te udario?«
A Petar je sjedio vani u dvorištu. I pristupi mu jedna sluškinja govoreći: »I ti bijaše s Isusom Galilejcem.« On pred svima zanijeka: »Ne znam što govoriš.« Kad iziđe u predvorje, spazi ga druga i kaže nazočnima: »Ovaj bijaše s Isusom Nazarećaninom.« On opet zanijeka sa zakletvom: »Ne znam toga čovjeka.«
Malo zatim nazočni pristupiše Petru i rekoše: »Doista, i ti si od njih! Ta govor te tvoj izdaje!« On se tada stane zaklinjali i preklinjali: »Ne znam toga čovjeka.« I odmah se oglasi pijetao. I spomenu se Petar riječi koju mu Isus reče: »Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti.« I iziđe te gorko zaplaka.
A kad objutri, svi su glavari svećenički i starješine narodne održali vijećanje protiv Isusa da ga pogube. I svezana ga odveli i predali upravitelju Pilatu.
Kada Juda, njegov izdajica, vidje da je Isus osuđen, pokaja se i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: »Sagriješih predavši krv nedužnu!« Odgovoriše: »Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!« I bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi.
Glavari svećenički uzeše srebrnjake i rekoše: »Nije dopušteno staviti ih u hramsku riznicu jer su krvarina.« Posavjetuju se i kupe za njih lončarovu njivu za ukop stranaca. Stoga se ona njiva zove »Krvava njiva« sve do danas. Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji: »Uzeše trideset srebrnjaka – cijenu neprocjenjivoga kojega procijeniše sinovi Izraelovi – i dadoše ih za njivu lončarovu kako mi naredi Gospodin.«
Dovedoše dakle Isusa pred upravitelja. Upita ga upravitelj: »Ti li si kralj židovski?« On odgovori: »Ti kažeš.« I dok su ga glavari svećenički i starješine narodne optuživale, ništa nije odgovarao. Tada mu reče Pilat: »Ne čuješ li što sve protiv tebe svjedoče?« I ne odgovori mu ni na jednu riječ te se upravitelj silno čudio.
A o blagdanu upravitelj je običavao svjetini pustiti jednoga uznika, koga bi već htjeli. Tada upravo bijaše u njih poznati uznik zvani Baraba. Kad se dakle sabraše, reče im Pilat: »Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?« Znao je doista da ga predadoše iz zavisti.
Dok je sjedio na sudačkoj stolici, poruči mu njegova žena: »Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega.« Međutim, glavari svećenički i starješine nagovore svjetinu da zaište Barabu, a Isus da se pogubi. Upita ih dakle upravitelj: »Kojega od ove dvojice hoćete da vam pustim?« A oni rekoše: »Barabu!« Kaže im Pilat: »Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?« Oni će: »Neka se razapne.« A on upita: »A što je zla učinio?« Vikahu još jače: »Neka se razapne!«
Kad Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke pred svjetinom govoreći: »Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!« Sav narod nato odvrati: »Krv njegova na nas i na djecu našu!« Tada im pusti Barabu, a Isusa, izbičevana, preda da se razapne.
Onda vojnici upraviteljevi uvedoše Isusa u dvor upraviteljev i skupiše oko njega cijelu četu. Svukoše ga pa zaogrnuše skrletnim plaštem. Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku u desnicu. Prigibajući pred njim koljena, izrugivahu ga: »Zdravo, kralju židovski!« Onda pljujući po njemu, uzimahu trsku i udarahu ga njome po glavi. Pošto ga izrugaše, svukoše mu plašt, obukoše mu njegove haljine pa ga odvedoše da ga razapnu.
Izlazeći nađu nekoga čovjeka Cirenca, imenom Šimuna, i prisile ga da mu ponese križ. I dođoše na mjesto zvano Golgota, to jest Lubanjsko mjesto, dadoše mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne htjede piti. A pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocku. I sjedeći ondje čuvahu ga. I staviše mu ponad glave krivicu napisanu: »Ovo je Isus, kralj židovski.«
Tada razapeše s njime dva razbojnika, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana sagradiš spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, sidi s križa!« Slično i glavari svećenički s pismoznancima i starješinama, rugajući se, govorahu: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj! Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: ‘Sin sam Božji!’« Tako ga vrijeđahu i s njim raspeti razbojnici.
Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eli, Eli, lema sabahtani?« To će reći: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? A neki od nazočnih, čuvši to, govorahu: »Ovaj zove Iliju.« I odmah pritrča jedan od njih, uze spužvu, natopi je octom, natakne je na trsku i pruži mu piti. A ostali rekoše: »Pusti da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi.« A Isus opet povika iza glasa i ispusti duh.
I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima. A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa, vidjevši potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: »Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.«
A bijahu ondje i izdaleka promatrahu mnoge žene što su iz Galileje išle za Isusom poslužujući mu; medu njima Marija Magdalena i Marija, Jakovljeva i Josipova majka, i majka sinova Zebedejevih.
Uvečer dođe neki bogat čovjek iz Arimateje, imenom Josip, koji i sam bijaše učenik Isusov. On pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Tada Pilat zapovjedi da mu se dadne. Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno i položi u svoj novi grob koji bijaše isklesao u stijeni. Dokotrlja velik kamen na grobna vrata i otiđe. A bijahu ondje Marija Magdalena i druga Marija: sjedile su nasuprot grobu.
Sutradan, to jest dan nakon Priprave, sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: »Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza: ‘Nakon tri dana uskrsnut ću.’ Zapovjedi dakle da se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih!’ I bit će posljednja prijevara gora od prve.« Reče im Pilat: »Imate stražu! Idite i osigurajte kako znate!« Nato oni odu i osiguraju grob: zapečate kamen i postave stražu.
CVJETNICA – EVANĐELJE O ISUSOVU ULASKU U JERUZALEM
Uvodno smo prije procesije s maslinovim ili palminim grančicama slušali izvještaj o Isusovu ulasku u Jeruzalem. Donose to svi evanđelisti. Pa kad se pomno promotri taj prizor, mnoštvo koje kliče, Isus na magarcu, pomislili bismo u ovo naše doba, barem kod nas u Dalmaciji, to ti ga je kao nekakva pokladna povorka. Obično se u njoj nalazi magare, konja nema ni druge živine. I tko je na magaretu? Sam Mesija, Sin Božji, jer tako piše u prorocima. „Kralj ti tvoj dolazi – na magaretu, mladome od magareta“.
Rekli bismo, prava travestija i parodija u odnosu na praksu trijumfalnih ulazaka careva i rimskih vojskovođa u slavodobitnom pohodu i prolasku kroz trijumfalni slavoluk ili kapiju koja je za tu prigodu građena, a kojih i danas ima u Rimu. Titov slavoluk koji pokazuje židovski svijećnjak – Menora, Židove kao roblje itd. Ulice posvuda ukrašene, slavoluk, želi se očitovati carska i kraljevska (nad)moć.
A ovdje, kod Isusa? Odrpani, putujući propovjednik iz Galileje, s periferije Palestine, na magarcu. Ljudi prostiru po prašnjavu putu svoje haljine i odjeću, a djeca trče, po običaju, utrkuju se, pjevaju pjesme koje se rabe u hramskoj liturgiji: Blagoslovljen Kralj, onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Mir na nebu, slava na visini!
Ali Isus zna što radi. Ulazi s istoka, s Maslinske gore, te ulazi na Zlatna vrata, kao Mesija u svoj grad. Svjestan svoga poslanja. Makar scenografija govori protiv toga. Na Cvjetnicu Gospodin je ušao u grad koji je znamen, simbol istinske civilizacije. Jeruzalem više nikada ne će biti isti, niti će svijet biti isti. Zlatna vrata kroz koja je Gospodin ušao, koja su Židovi nazivali Vrata milosrđa (Sha-ar Harachamin), trebala su biti dveri, vrata kroz koja je Mesija ušao u povijest.
Da, Cvjetnica je doslovce karikatura imperijalnih trijumfalnih ulazaka – sirotinjski kralj, na sirotinjskom živinčetu, magaretu. Nikakav pretendent na vlast. Ovaj donosi mir, pomirenje i smirenje svima koji su u životu nasukani. Isus se ponaša kako se Bog ponaša. Svojim ulaskom u Jeruzalem odbacuje Isus od sebe sve što bi iole bilo nalik na carsku moć, jer će ovaj Isus doskora svršiti na križu. Kršćanski Bog nije na moćnom prijestolju, nego na magaretu. Pa sjetimo se, najstariji prikaz Isusa u Rimu bijaše nešto oštrim predmetom našvrljano kako se neki Aleksamenos klanja svomu Bogu – a prikazan je magarac na križu! Taj se ruga, taj karikira Krista kao raspeta magarca. To je istina kroz cijelu povijest. Do dana današnjega. Isus kao onaj koji izvrće ruglu svu pompu i taštinu zemaljskih vladara, kraljeva, princeza i njihovih dvorova.
Upravo je tu revoluciju u poimanju i slici Boga utkao Isus u svoju muku i smrt. Stoga i čitamo redovito na Cvjetnicu izvještaje o Isusovoj muci kod trojice evanđelista, a na Veliki petak Muku po Ivanu. U svojoj muci, za suđenja, Isus je razobličio svu ljudsku nepravdu, ljudsko „pravosuđe“.
S trskom u ruci, trnovom krunom na glavi i luđačkom haljinom izvrgnuo je ruglu sve kraljeve sa zlatnim žezlom u ruci, zlatnom krunom na glavi i brokatnim vezenim haljinama. Svaka zlatna kruna ima pod sobom trnja, svako žezlo jest u biti trstika koja se lomi za prvoga državnog ili vojnog udara-puča. Znamo koliko su rimskih careva ubili pretorijanci i doveli svoje odabranike na vlast. Do sljedeće zgode i sljedećeg prevrata. Znamo da je svaki dvor imao svoju dvorsku ludu koja bi pred kraljem govorila sve što mu njegovi podanici misle. Pravio se ludim, a zapravo je govorio istinu. Zna Bog što čini i u slučaju svoga Sina koga je izručio na milost i nemilost ljudima.
Sjetimo se zgode pred Pilatom. Pilat oklijeva, a svjetini je, koja je klicala na Cvjetnicu ‘hosanna’, do Isusove krvi i smrti. Pilat bi ga htio pustiti, ali je ucijenjen: Nisi prijatelj caru! I taj je „džoker“, adut ‘upalio’. Osam puta prema Ivanovu Evanđelju Pilat ulazi i izlazi iz svoga dvora i uvjerava puk. I na kraju svjetina viče: Nemamo mi kralja. Imamo cezara, cara.
Poznato je da su Židovi iz dna duše mrzili Rimljane i cara u Rimu. Ali ovdje priznaju svoju lojalnost caru! Odrekli se Mesije-Kralja, javno, plebiscitarno pred Pilatom, a nedugo nakon ovoga smaknuća doći će taj isti ‘cezar’ u osobi jednoga Vespazijana i Tita ta će krvavo i gorko okončati njihovu pobunu. Uništit će Grad, spaliti Hram, opljačkati novac, i s tim opljačkanim novcem sagraditi u Rimu Kolosej – Colosseum – arenu, stadion, mučilište za kršćane, poprište krvavih gladijatorskih borba. Sve tzv. ‘Božjim novcem’, iz Hrama, koji kako i sam rimski povjesničar Tacit piše „bijaše silno bogat“. Stoga se i saducejska sljedba otimala za službe u Hramu, makar su bili u mnogim stvarima pravi heretici u odnosu na farizeje. Bogata kesa i kasa koja i danas mami mnoge u svoje krilo te zaposjeda, zarobljuje duše. Isus – na kraju krajeva – protuteža svakoj zemaljskoj vlasti i časti, za kojom ljudi hlepe i žude.
Odbijajući vjerovati da je Isus Mesija te kako bi spriječio bilo kakav Mesijin dolazak i ulazak u budućnosti, osmanski sultan Sulejman I. Veličanstveni blokirao je Zlatna vrata 1541. godine i ispred njih postavio groblje. Ali prekasno je zatvorio ta Zlatna vrata. Mesija je već kroz njih ušao u svoj Grad.
Krist se nikako više ne može isključiti iz povijesti. Međutim, može se isključiti iz pojedinačnih života i može ga odbaciti civilizacija koju je oblikovao. Mnogi koji preziru kršćansku civilizaciju a koje su dio, odbijaju priznati da bez Duha Svetoga mogu održati sve blagodati i atribute civilizacije koje uživaju pa čak i iskorištavaju.
Svi veliki umovi ističu da bez kohezivne vizije čovjeka otkrivene u Kristu ne bi bilo pojma slobode i dostojanstva čovjeka – što je logično vodilo do dostojanstva žene, ukidanja ropstva, slobode izražavanja i svetosti života u svim njegovim protežnicama. Niti bi bilo znanja o stvaranju, racionalnog poretka ili smisla povijesti – što je matrica za fizikalnu znanost i sveučilište.
Bez Krista, poetska, likovna, kiparska i glazbena umjetnost ne bi postigle svoja najviša dostignuća, niti bi bilo pravoga smijeha u njegovim svestranim oblicima – jer se to temelji na poniznosti, koja se nije razvila izvan kršćanske tradicije. Najplemenitiji pogani nisu imali pojma o poniznosti.
Kulturni napredak nije zajamčen te je moguć povratak i pad u barbarsko stanje kakvo smo imali u totalitarnim sustavima prošloga stoljeća, a i danas, diljem svijeta. Trebamo se samo osvrnuti na marksistička i nacionalsocijalistička carstva da bismo vidjeli posljedice blokiranja vrata civilizacije Mesiji.
U Velikom tjednu Gospodin nas podsjeća da ako se glasovi proroka i svetaca utišaju, samo kamenje civilizacije će progovoriti i naviještati Njegovu hvalu (Lk 19,40). Ljudska volja ima izbor hoće li dočekati svog Mesiju ili će utihnuti, ali u toj tišini može se čuti strašno razaranje na djelu. Slušamo to svakodnevno u avionskim napadima i razaranjima. Crkva otvara svoje srce Gospodinu u Velikom tjednu i svake godine nastavlja radosni zadatak preobrazbe civilizacije, a to se može postići u društvu samo ako se postigne u pojedinačnim dušama.
„Podignite, vrata, nadvratnike svoje, i dignite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave“ (Ps 24,7).
CVJETNICA – HOMILIJA
Cjelokupni se Isusov život zgušnjava i sažima u danima Velikog tjedna i tu poprima svoje konačno ovjerovljenje pred svojim učenicima, pred svijetom, vrhovništvima i vlastima. Sve ono što je zborio, počevši tamo od obećavajućeg galilejskog proljeća, kad su mnoštva grnula da ga vide i čuju, da ih dodirne i izliječi, od Govora na gori pa do uhićenja u Getsemaniju, odnosno do drame Velikog petka te brda Kalvarije, jedno je veliko poistovjećivanje osobe s riječju i djelom. Time nam je dan temelj i mogućnost vrjednovanja te jedinstvene pojave.
Pobjeći, umaknuti pred neminovnošću ili se suočiti sa silom. Moliti da Gospodin u zadnji čas pošalje dvanaest legija anđela i porazi sve koji mu smrću prijete, ili se prepustiti Očevoj volji, križnom putu i ondje skončati, napušten od svih, i Neba i Zemlje, između Neba i Zemlje. Obračun sa Zlim i Zlom ne treba tražiti u oružju i s oružjem, jer se Bog nikad ne služi svojom svemoći, nego radije nemoći. Nikada prisilom, radije ljubavlju. Nikada nasilnim utjerivanjem, nego povjerenjem. Tako se u nama rađa vjera, jedno posve ogoljeno da ili ne Isusu na križu!
Tu je Arhimedova točka, ono mjesto sposobno pokrenuti i preokrenuti svijet i poredak u njemu. Znamen tomu je i potres za Isusova preminuća. Zemlja se potresla u svojim temeljima, svojim osovinama i stožerima. Trese se svijet zbog smrti Boga, cijela povijest stoji odsada u znaku ovoga koji je svojom smrću pobijedio smrt. Upravo je Isusova smrt onaj obrat iz kojega je svakomu moguće živjeti i svoj život usmjeravati prema ovome, Bogu u Isusu Kristu.
Taj je potres istodobno i žal ove zemlje. Zemlja se trese i grozi zbog takva zločina počinjena nad ovim jedinim Nevinim. Nema više na toj Zemlji ništa poštena ni sveta, nema nikakva uporišta, kad su ljudi bili kadri ubiti ovoga koji je mnogima značio život, donio u mnoga srca svjetlo, nadu i spas. Zbog toga se i grobovi otvaraju da pokažu što je učinjeno kad je ono na Golgoti učinjeno. Zbog toga oni uskrsavaju da bi kazali svima nama živućima kako je sve na svijetu samo jedan ubojiti stroj, mašinerija smrti, industrija smrti i ubijanja, kao u ratovima. Bit će moguće pokopati ga u grob i zapečatiti ga, staviti ga pod stražu, ali je nemoguće uništiti ono što je započelo i zaživjelo u ovome Isusu, u tolikim srcima.
Mateju je stalo pokazati kako se u Isusu ispunjava sve, od samog početka. Sva Božja obećanja kulminiraju u ovome Jednom, Jedinstvenom. To je moguće prepoznati. Samo treba otvoriti oči za znakove, viđenja, riječi, nebesko zborenje. Jednom je to na početku prepoznao Josip kroz snove, zatim mudraci s Istoka, poučeni i vođeni zvijezdom, ovdje u Isusovoj muci to su Pilatova žena, poučena u snu, stotnik pod križem koji ga priznaje Božjim Sinom.
Zato i cijelo Matejevo evanđelje, a poglavito izvješće o Muci stoji u znaku onoga upitnika ali i uključenog odgovora: “Tko je taj Isus”? Pitaju se mase za Isusova ulaska u Jeruzalem, u kraljevskom mimohodu, kad se sav grad uskomešao (usp. Mt 21,10 sl.), baš kao i za dolaska onih mudraca s Istoka. Tko je taj što jaše na magarcu? Koja naivčina ili suludi čovjek? Koji Don Quijote ili njegov priprosti sluga Sancho Panza.
Tko još jaše na magarcu osim Sancha Panze iz Cervantesova Viteza tužnog lica, priglupog seljaka. Ali onaj tko je na magarcu, bliže je čovjeku. U magarcu se kao kroz ledac lomi i prelamaju ljudske kategorije. Na konjima gaze silnici ovu zemlju i ovom zemljom, a na ovome sivom magaretu, koje je i vanjskim izgledom slično zemlji, suhoj i sivoj, čovjek pronalazi svoj izvorni jezik.
Magare na kome Isus ulazi u Jeruzalem – središte političke i vjerske moći – okružen mnoštvom koje mu kliče, zbori svojim jezikom. Svi Židovi znaju za Zaharijino proroštvo, magarac utjelovljuje životinju na kojoj jaše dugoočekivani obećani Mesija, da bi uspostavio mir „od mora do mora, od Eufrata do kraja zemlje” (Zah 9,9).
To je ono čovjeku i zemlji blisko kraljevstvo o kome je Isus trajno govorio kad je rabio slike iz prirode, kad je rabio prispodobe o kraljevstvu iz čovjekova okoliša, o zrnu, gorušici, biseru na njivi, korovu i sl. Tko jaše na konju, ne vidi čovjeka, ne vidi zemlju, uznosit, bahat je i ohol. Tko se spušta na magare, spušta se čovjeku, stvorenju, priznaje svoju smrtnost i ranjivost. Magarac je simbol za poniznost, malenost. Tko želi postajati i bivati sve većim i većim, tomu će doskora biti i zvijezde premalene, gubi tlo pod nogama, ne živi više u realnosti. Samo oni koji imaju samopouzdanje, koji su u sebe i u sebi sigurni, koji su samosvjesni, istodobno su i ponizni. Isus, Bogočovjek, ulazi na magaretu u Jeruzalem. Tri je godine provodio život s malim ljudima, a nije prezao niti se bojao velikih ni moćnih. Za nekoliko dana njega će smaknuti. A što se zbiva s onima koji su u pratnji?
Petar će opozvati svoje priznanje Isusa kao Mesije pred običnom sluškinjom i slugama, niječući da ga uopće poznaje, a nekmoli da je ovaj Isus Mesija; Juda će ga ostaviti i izdati, svi se ostali razbježati, a svjetina će tražiti njegovu krv i život. Jednom riječju: svi djeluju protivno vlastitu uvjerenju te mimo naših očekivanja i svečanih zakletvi kako će s njime u samu smrt.
Na kraju Isus ostaje sam, a pred Kajfom (=Kefa, Stijena, za razliku od Isusova Petra-Kefe-Stijene) će svečano izjaviti da je Sin Božji. Veliki je svećenik to shvatio, i zato Isus mora u smrt! Bogohula. I Pilat se pita, tko bi bio taj Isus. Zagonetna osoba, zna da su ga predali iz mržnje i zavisti. U sebi kukavelj, ne može se oprijeti masi, predaje svjetini Pravednika. I on radi mimo svoga boljeg uvjerenja. Ali, trenutak je to Tame, kad je Zlo na vrhuncu svoje moći. Pilatovu neizravnu nijekanju pridružuje se sav svijet pod križem: “Ako si Sin Božji… učini napokon znak da ti vjerujemo…”
Mesija je odbačen. Po ljudsku svršava u ništavilu i posvemašnjem nijekanju svih. Nakon tolikih znakova koje je činio u narodu, doživljava sudbinu jednog Mojsija, Izaije, Jeremije… Taj zavedeni svijet i ne zna komu služi, tko ga je upregnuo u svoja kola…Oni će svečano pred Pilatom glasno vikati kako nemaju kralja, nego u Rimu Cezara. Time se odriču Neba, a taj ih je Cezar stajao glave za nepuna četiri desetljeća kad su Rimljani zbrisali Grad, uništili Hram, opljačkali sve, i odveli u ropstvo. Ili jednostavno onu starčad pobili jer su nekorisni. Koja samo ironija sudbine nad židovskim narodom!
Rimski stotnik, jedini pod križem, nakon doživljena čuda, pronalazi pravi odgovor na trajni upit Matejeva evanđelja: Tko je ovaj Isus?
Priznajmo i mi s tim satnikom, i neka njegov odgovor bude i naš: “Doista, Isuse Kriste, ti si Bog, Sin Božji, Spasitelj i Otkupitelj naš”… Taj Raspeti traži naš odgovor i priznanje. Jesmo li ga spremni dati na današnji dan? Jer stvarajući čovjeka na svoju sliku i priliku Bog je ušao u rizik vlastite Golgote, da nam dadne posljednji i savršeni dokaz svoje ljubavi.
Raspeta Ljubav nije dovoljno ljubljena, nismo dovoljno odgovorili tomu zovu i kriku s križa, kriku tolikih koji su danas oko nas u istoj situaciji i prilikama kao Isus Krist, po tolikim koncentracijskim logorima, tamnicama, u obruču nemilosrdne sile, okruženi svim mogućim apokaliptičkim jahačima. Otvorena usta ovoga preminula na križu zadnji su vapaj upućen svakomu da se nad sobom zamisli.
