Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 20, 24-29
Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«
Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Toma apostol – ime mu na aramejskom znači “Blizanac” – bijaše jedan od Dvanaestorice učenika. Naći ćemo ga u svim popisima apostola. U Ivanovu Evanđelju predstavljen je kao onaj koji dublje stvari promišlja, koji dvoji i sumnja. Jednom će reći – kad je čuo za Lazarevu smrt – kako bi trebalo da i oni umru s njime. Za večere Isus mu odgovara kako je put kojim treba ići jasan i razvidan. Upravo Tomi odgovara da je on “Put, Istina i Život”, te ključne riječi iz Isusova poslanja. A nakon uskrsnuća upravo Toma – nakon početnih dvojbi – izriče najjasnije svjedočanstvo kako je Isus “Gospodin moj i Bog moj”. To je prvi put da netko u Evanđelju prizna Isusa Bogom i Gospodinom. Zatim ćemo ga pronaći i na Tiberijadskom jezeru gdje s Petrom i ostalima lovi ribu nakon Isusova uskrsnuća.
Drugi su dvojili čak i prije samoga Isusova uzašašća, na onoj Gori u Galileji, kamo ih je Isus naputio. Još se ondje veli kako neki posumnjaše. Prema predaji naviještao je Isusa u Indiji i ondje je umro kao mučenik. U 3. stoljeću kosti su mu prenesene u Edesu, Sirija, i veliki crkveni učitelj i himnolog sv. Efrem Sirski posvećuje mu nekoliko himana.
O Tomi govorimo prilično olako kao nevjernome, a zapravo je on izrekao najjasnije svjedočanstvo o Isusovu božanstvu. “Gospodin moj i Bog moj!“ Time on ispovijeda i izriče vjeru cijele zajednice, govori uime svih. Ali put do te i takve vjere bijaše dug i težak. Toma nije postao vjernik gledanjem, nego je u vjeri progledao i vidio posve novim, jasnim očima, što prije nije mogao. Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju. Dobio je nove oči, novo osjetilo vida, snagom Isusove osobe i snagom Duha Svetoga.
Elizabeta je uputila Mariji prvo novozavjetno blaženstvo upravo zbog Marijine vjere (usp. Lk 1,45), a ovdje nakon uskrsnuća Gospodin upućuje svoje prvo blaženstvo: “Blago onima koji ne vide, a vjeruju”. Tomino svjedočanstvo potkrjepljuje vjeru svih onih koji Gospodina nisu vidjeli. A tu je riječ o nama. Toma ostaje jednostavno bez riječi.
Već je sami Isusov zahtjev za njega potresan susret sa živim Bogom. Isusovo je uskrsnuće i za nas Božja ‘vizitka’. Iskaznica! To sam ja, tvoj Bog, glavom, u Isusu Kristu. Ovaj Bog ne vodi ljude kao zemaljski vladari iz života u smrt, nego ih vraća iz smrti u život. I to je obećanje svakomu od nas koji Isusa gledamo kao komad kruha i gutljaj vina. Vjera počiva na svjedočanstvu svjedoka, onih koji su doživjeli i iskusili Isusa kao živa nakon uskrsnuća. I otišli su svi odreda u smrt za to svjedočanstvo i uvjerenje.
Isus govori o onima koji će na riječ učenika – svjedoka vjerovati, povjerovati. Vjera počiva na svjedočanstvu, i ako to svjedočanstvo nije vjerodostojno, ako nije istinito, nego manipulacija, tada je sve jedna velika prijevara, danas bi kazali ‘švindl’. U Isusovu ukazanju Tomi apostolu Isus ne ovjerovljuje sebe, nego potvrđuje svjedočanstvo ostalih učenika da je ono što su oni vidjeli živa živcata istina u koju Toma nije htio povjerovati. Zaključak iz ovoga ukazanja Tomi: Učenici su vjerodostojni, njihovu se svjedočanstvu može vjerovati. I Toma im se potom pridružuje.
Toma je šokiran. On se susreo s Uskrslim, ali u Uskrslome se susreo sa samim Bogom. Gospodin moj i Bog moj! Nisu potrebni ni dokazi, ni neka posebna terapija, nego sama nazočnost osobnoga Boga u samome Isusu. Nije Isus nekakva prikaza, nekakav starozavjetni anđeo, nije ni neki duh, utvara, nego glavom njegov Učitelj – Isus Krist. Isus je jasno rekao: Samo je on istinski put do Oca – k Ocu. Drugoga puta nema. Ne moj nauk, ne moja čudesa, nego ja glavom!
Nakon što smo minulih dana razmatrali o Isusovu Govoru na gori te čudesima, možemo reći kako je i Isusovo uskrsnuće izrezbareno iz istoga tvoriva. Jedno nadilazi naš razum, a drugo naše djelo. Ali iza svega stoji Bog koji je ljubav.
Lako je argumentirati, dokazivati, ali teško je vjerovati i nekoga uvjeriti. Za nas nema drugog izlaza osim vjere. Bez Boga je sve kaos, besmisao, apsurd.
Ako je vjerovati teško, onda je nevjera čista i sigurna smrt.
Ako je vjerovati teško, onda je očaj omča koja nas trajno davi.
Ako ljubav traži krv, iziskuje život, rađa život, onda je mržnja pakao iz kojeg nema spasa ni izlaza.
Zato možemo i mi s Tomom uzviknuti: “Gospodine, vjerujem. Vjerujem jer želim živjeti. Vjerujem jer se ne želim ugušiti. Vjerujem jer mi je stalo do spasenja i moga naroda. Vjerujem jer je to jedini odgovor tebi, Bože, koji nam se daješ”.
Božja riječ traži osobu koja je prima. Koja će tu riječ u sebi utjeloviti. Poput Marije, poput apostola. I koji će je prihvatiti cijelim svojim bićem. Treba cjelovitih osoba koje će bez pridržaja služiti jednome. Bez ljudskoga: “Da, ali”. Nemoguće je reći Gospodinu: “Ne, Gospodine”. Već samo: Da!
