Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 12,13-21
Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.«
Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«
Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«
Poanta današnjega prvoga čitanja iz Knjige Propovjednikove jest naglasiti potrebu za jednom od tri najveće stvari na svijetu: nadom. Knjiga je zapanjujuće suvremena. Mnogi moderni romani i drame pokazuju nam svijet bez nade, bez krajnje svrhe, bez istinske poante ili krajnjeg značenja. Tako čini i ova knjiga. Sve najbolje promatramo u kontrastu: užitak s boli, bogatstvo s siromaštvom, život sa smrću, dan s noću. Dakle, nadu najbolje cijenimo – a u godini smo nade – kada čitamo knjigu koja nam pokazuje svijet bez nade.
Svi imamo male nade za stvari u ovom životu, ali to nije dovoljno jer smrt sve ruši i kosi. Važnost nade najbolje se vidi na sprovodima. Vidjeli smo to neki dan na pokopu onoga glumca u Sarajevu. Ondje se nema što reći i nisu imali što reći govornici. To je pravi test nade. Sveti Pavao nam kaže da ne tugujemo kao oni „koji nemaju nade“ (1 Sol 4,13). Čak ni vjera i ljubav nisu dovoljne bez nade. Sveti Pavao kaže: „Ako se samo u ovom životu ufamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1 Kor 15,19).
Po svemu sudeći, promatraču i oku bez vjere, sav ljudski život je taština – uzaludan, besmislen, beznadan. To je poanta “Propovjednika”. Kakva propovijed! “Taština nad taštinama! Sve je taština!” Zašto je ovo “depresivno” u Bibliji?
Kroz dvanaest poglavlja propovjednik argumentira svoju pesimističnu tvrdnju. Odlomak koji danas čitamo samo je jedan od mnogih argumenata za to – da sav naš rad umire s nama, da “ga ne možete ponijeti sa sobom”, da vas svaka dobit koju ostvarite na zemlji ne prati nakon smrti. Ima još jače argumente: problem zla i nepravde, na primjer, koji vlada u svačijem životu i u svako doba. Sve Propovjednikove tvrdnje preuzete su iz jednostavnog promatranja svijeta, promatranja života “pod suncem”. I unatoč napretku u pameti i informacijama, znanosti, tehnologiji i ekonomiji, digitalizaciji i ‘pametnoj inteligenciji’ “ništa nije novo pod suncem” glede morala (Pro 1,9). Znanost nas čini pametnima i moćnima, ali ne sretnima ili dobrima. Ljudi su jednako nesretni i zli kao što su bili u jednostavnijim i siromašnijim vremenima, možda čak i više. Podatci koje propovjednik prikuplja kako bi dokazao svoje tvrdnje su golemi, argument je neizbježan, a zaključak duboko depresivan: ustaljena sreća i dobrota koju svi želimo jednostavno nisu dostižni u ovom životu.
Ali što je s Bogom? Propovjednik govori o Bogu, ali nam govori samo ono što nam govori naše promatranje svijeta: da je Bog veliki misterij, da nitko ne zna što on radi ili što će se s nama dogoditi nakon smrti. Bez božanske objave, bez božanske inicijative, bez Boga koji silazi sa svog neba na našu zemlju, kako možemo znati bilo što o Bogu? Ne možemo. To je pravi pesimizam komu nas uči ova knjiga i to je ključno važna lekcija. Poanta Propovjednikove “ispraznosti nad ispraznostima! Sve je ispraznost!” jest i Augustinova velika rečenica: “Stvorio si nas za sebe i zato su naša srca nemirna dok se ne smire u Tebi.” Isus je rekao: „Tražite i naći ćete“ (Mt 7,7). Ako ne tražite Boga, ako ne tražite više od ovog svijeta, ako tražite samo nadu i sreću ovog svijeta te dobit i postignuća ovog svijeta, kako vam Bog može dati više, ako to više ne želite, ako ne osjećate žudnju za tim, ako to ne tražite i slobodno prihvatite kada vam to ponudi?
Kako nam to Bog nudi? Nudi nam u Isusu Kristu. Što je Isus ostavio svijetu? Svijet koji propovjednik opisuje jest svijet pun zla i nepravde i patnje i smrti i neznanja i neuspjeha, svijet koji je na kraju samo „taština“ – isti je danas kao što je bio prije Isusovog dolaska. Što nam je Isus dao a što prije nismo imali?
Odgovor je vrlo, vrlo jednostavan. Donio nam je Boga. Dao nam je Boga. Stavio je Boga i sjedinjenje s Bogom u naše ruke. A kada je to učinio, što su naše ruke učinile s Bogom? Ubili smo ga. Razapeli smo ga. I što je on učinio nakon toga? Upotrijebio je grijeh da nas spasi od grijeha, upotrijebio je tu smrt da nas spasi od konačne smrti. Isusovo uskrsnuće jamstvo je naše nade i našeg uskrsnuća. To je nevjerojatna Radosna vijest Uskrsa. Cijenimo je samo ako smo dovoljno iskreni da najprije prihvatimo loše vijesti: da je bez toga, bez Boga-za-nas, bez Boga koji nam dolazi, život doista ispraznost nad ispraznošću. Propovjednik je istina i ništa osim istine – ali to nije cijela istina, hvala Bogu. Istina dolazi u Isusu Kristu.
Prispodoba koju danas slušamo iz Gospodinovih usta samo je logičan nastavak prošlonedjeljnog evanđeoskog odlomka. Molitva za kruh, prijeko potrebni, hoće reći: Čovjek ne smije postati kruhoborac, ne smije se pretvoriti u stroj za proizvodnju niti raditi samo za fizički, tjelesni probitak ili boljitak, poput ovoga bogatog gavana. Treba se truditi oko kruha neprolaznog, životvornog. Isus se bori protiv začaranog kruga proizvodnje i potrošnje.
Proizvodi se sve više da bi se nemilice trošilo, i cijeli svijet, reklame, mediji samo potiču čovjekovu pohlepu za posjedovanjem, uživanjem, utjelovljenom u ovome bogatom farmeru, žitogojcu. Nije nam potrebno prolaziti velegradskim avenijama, pješačkim zonama, da bismo osjetili zadah potrošačkog društva. Svijet je to iluzija, luksuza, lažnih dragulja, staklenih perla. I kad čovjek posjeduje sve što mu srcu treba, u biti ostaje zarobljenik svog posjeda, a vječito je u strahu za ono što ima. I proizvodi sve više otpada koji zatrpava ovaj planet.
Život nijednog bogataša koji se zalijepio uz ono što ima, nije uravnotežen i Isus jasno stavlja pred nas alternativu: Biti ili imati, odnosno: Svatko se mora zapitati i nemoguće je vječito potiskivati nazočnost smrti u svagdanjem životu. Jer smrt je veliko križanje svih snova i planova! Zato nas Isus poziva da povučemo jasne posljedice iz navedenog primjera.
Ovaj bogati seljak, rekli bismo kulak, primjerak je posve otuđena čovjeka. Život mu je u jelu i odijelu, ne misli na konačne stvari svog života. Isus svojim riječima neposredno dira čovjeka, njegovu intimu, njegov doživljajni svijet. On čovjeka neposredno i zorno oslovljava. Hoće nam poručiti: Čemu tolika briga oko materijalnoga, prolaznog? Potrebno je pročistiti svoj način mišljenja i razumijevanja. Promijeniti način i kategorije vlastite logike.
Zato je Isusovo slušateljstvo redovito reagiralo na način kao da ih u Isusovim riječima sam Bog oslovljava u njihovim situacijama i životnim (ne)prilikama. Kao što je u pomoći koju je pružao potrebitima i bolesnima razdavao sebe tako je i u riječima izražavao egzistencijalno svega sebe do kraja. Sam bijaše neprestano u dosluhu s Ocem i zato je svoju ulogu poimao kao poziv svakomu da živi iz te zbiljnosti iz koje je on sam živio.
Isus poručuje onomu koji bi htio da Isus bude djelilac u parnici s bratom, a posredno i svakomu od nas: Ma, otvorite oči! Naučite što znači sagledati konačni, zadnji smisao života. Onaj bogataš to ne zna. Ne zna se suočiti s budućnošću, nije sposoban pravilno se oboružati s onim što mu donosi život. Ovaj je bogataš zadovoljan postignutim, zgrće u spremnike, presit i krajnje zadovoljan ljetinom, a pred Bogom je posve kompromitiran, srce nema nikakva sadržaja. Ni trunka nije razborit, nema ni najobičnijeg ‘common sense’.
Njemu kao da nije jasno da mora umrijeti, ne shvaća nenaravnost ili čak protunaravnost svoje brige koja mu razdire dušu i tijelo. Služi samo svomu tijelu, namjesto da služi životu. Život nije tijelo ni odijelo. Na drugom će mjestu Isus govoriti o rđi, moljcima (usp. Mt 6,19 sl.), a čovjek kao duhovno biće po svome ustroju nadživljava sve zemaljsko, svako blago. Na drugim će mjestima pozivati Isus na budnost, pripravnost, razboritost.
Isus odbija presuditi u sporu između dva brata oko baštine ne zato što nije kompetentan, već zato što dovodi u pitanje razlog i motiv njihove svađe. Kad god se Isusu postavi pitanje, uvijek on preokrene situaciju tako da postavlja dublje pitanje, a onaj tko postavlja pitanje biva izazvan i propitivan. Ovo je zorni primjer toga. On koristi priliku da ospori motiv pohlepe za novcem i stvarima koje se novcem mogu kupiti.
Kako smo samo površni i plitki! Ako danas vidite široki osmijeh na licu svog prijatelja, što vam prvo padne na pamet? „Hej, što ti se dogodilo? Izgledaš kao da si upravo dobio na lutriji!“ Je li to vaša nada i vaša sreća? Pitajte svoje srce. Jeste li glupi, plitki, kratkoročni investitor? Poput bogataša koji je sagradio veće silose za žito? (Lk 12,16–21).
Isus nije idealist ili sanjar. On je najpraktičniji čovjek koji je ikada živio. Pozivam vas pronađimo ijednu rečenicu koju je bilo kada netko izgovorio, a koja je jasnija i praktičnija od ove: „Koja je korist čovjeku ako sav svijet stekne, a život svoj izgubi?“ (Mk 8,36). To je najvažnija izreka koju je itko ikada izrekao o ekonomiji, znanosti o dobiti i gubitku, profitu i bankrotu.
Čak je i Gotama Buddha, koji nije vjerovao u Boga ili besmrtnu dušu, bio dovoljno dobar psiholog da primijeti da je pohlepa ili grabež uzrok patnje. To je neumitno i neizbježno. Kao što je Augustin rekao, vi ste ono što volite, a ako ono što volite su stvari ovoga svijeta, onda vam je zajamčeno samo jedno: da ćete ih izgubiti. Umrijet ćete s njima. A ako su vaša nada i radost vezani za njih, izgubit ćete svu svoju nadu i radost. Ići ćete kamo će i one otići.
Oslobodite se! Olabavite uzice koje vežu vaše srce za male igračke ovoga svijeta i uložite svoje srce u Boga i Božje stvari. Budite praktični, budite realni. Čovjek se ne smije okrenuti u neizvjesno, nego prema Gospodinu koji dolazi. Reći će, “blago onome vjernom sluzi koga Gospodin kad dođe nađe budna”, ili “tko li je onaj mudri upravitelj” i sl. Čovjek kao da nije svjestan u kome mu se pravcu život kreće. U Isusovu poimanju treba mu biti jasno kako on u svim svojim odlukama, činima, mislima, naumima ide u susret Vječnomu, Bogu. To je prava zbilja prema kojoj se kreće ljudski život, znao to čovjek ili ne, priznao on to ili potiskivao u svojoj svijesti.
Suvremeni čovjek živi pod diktatom i diktaturom potrošnje, gomilanja, propagande, prometa, turističkih ponuda, iznenađenja. Suvremeni životni stil ostavlja čovjeka osamljena u njegovoj samoći te je potrebno ponuditi i stvoriti prostor tišine, duhovnog zavičaja, udomljavanja u Bogu. Pred kime se bogatiti, u kome se bogatiti, i gdje skupljati istinsko blago za sebe? Spoznao je to davno asiški Sirotan koji se posve dao razbaštiniti, da bi napokon, razdav sve postao bogat u jednome i jedinome Bog(atom)u.
Isusova je osoba alternativna ponuda u svijetu. On lišava čovjeka straha od sutrašnjice, budućnosti. Prepustiti se Stvoritelju i njegovoj Promisli. U Isusovoj se osobi utjelovljuje sve ono što nam Bog želi i ima reći. Isus nas usrdno moli da prihvatimo njegov svjetonazor, pogled na ljude, stvorenje. Da njegovim očima promatramo stvari i osobe, da u svjetlu nove mudrosti promatramo svoj život kao riječ iz Božjih usta, kao utjelovljenu ljubav.
Isusova se preokupacija redovito usredištuje oko temeljnih životnih tema, a njegove su prispodobe stvarateljski pokušaj kako naučiti u cijelom stvorenju osluškivati glazbu koju je u nj usadio sam Tvorac te prema njoj svoj život ugađati i usmjeravati. A potka i osnovica te glazbe je ljubav prema stvorenju. Ćutimo je u Isusovoj osobi na svakom koraku. Ljubav iz boli, patnička ljubav koja čovjeka snubi i poziva te je neprestano zaokupljena čovjekom i njegovom srećom.
Stoga Isus neprestano apelira na one oči koje se otvaraju toj ljubavi, koje mogu prihvatiti svjetlo te neugasive ljubavi u tami ovog svijeta. Zato ćemo i u najradosnijim Gospodinovim riječima osjetiti neshvaćenost njegove ljubavi i pritajenu bol i patnju koju nosi u sebi onaj koji želi biti ‘odmor svakome’, On, ‘krotka i ponizna srca’, čiji je ‘jaram sladak a breme tako lako’ (usp. Mt 11,28 sl.).
Odmor nije u onome, kako misli ovaj bogataš, u ležanju, iću i piću, dokolici, opuštenosti na nekoj plaži, u praznini hotelske sobe koja bulji u prazninu vlastite duše, koja možebit još više prazni i pustoši dušu nakon tzv. odmora ili izleta makar i u najegzotičniji perivoj ovog svijeta. Pravi je odmor u divljenju Očevu stvorenju, u divljenju datostima našega života, naše egzistencije, u povjerenju koje prema nama ima Tvorac dajući nam sve to u beskrajima svoje ljubavi.
