Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 16,21-27
Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!«
Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«
Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«
Kad Gospodina nekoga uzima u svoju službu, bilo to u Starom ili Novom zavjetu, on ga istodobno uzima i u svoju školu. Učenik mora naučiti slijediti Gospodina, ići za njim ustopice, ne zaustaviti se na pola puta. Nikad ne bijaše moguće, a pogotovo to nije danas, samom poukom ili preko riječi pridobiti ljude za Boga ili za Isusovu osobu. Isus je išao ususret čovjeku, otvarao mu svoje srce, ćutio njegove patnje i nevolje te time stvarao zajedništvo, prisno i intimno, između sebe i onoga komu se priopćavao. Isus traži isto i od svojih. Da bi to bilo moguće, svatko koji se priznaje njegovim treba imati vremena za Isusa, treba mu darovati svoje srce. To srce mora biti preobraženo snagom i ognjem Duha Svetoga, o čemu zbori Pavao u odlomku iz Poslanice Rimljanima.
Božji put za nas, Božja volja za naše živote, uvijek uključuje patnje, trnje i križeve, jer Bog zna da – kako je rekao američki rabin i mistik Abraham Heschel – „čovjek koji nije patio – što bi on uopće mogao znati?“ Bog zna da razmažena djeca nisu sretna, ali sveci i mučenici jesu. Ali čak i ako u to vjerujemo, ne možemo to vidjeti ili osjetiti. Ne možemo imati prirodnu privlačnost prema patnji; to nije herojstvo nego mazohizam. Dakle, Bog nas mora ‘prevariti’. Kaže: „Vjeruj mi“, a zatim nas vodi ne lakim, već teškim putevima, ne slobodom od patnje, već kroz patnje – kako je Jeremija otkrio i prirodno se žali Bogu na to.
Bog se ponaša poput spasioca na jezeru. Kad se utapate, očajnički tražite stabilnu površinu za koju biste se uhvatili. Ali ako vam spasitelj dopusti da ga uhvatite, ti ćeš ga u panici povući dolje. Ono što trebamo učiniti jest posljednja stvar koju želite – naime, opustiti se. Naše potrebe i naše želje nisu iste. Naše potrebe i naše trenutne potrebe kod utaanja nisu iste. Vaši osjećaji su varljivi. Ako ih slijedite, ometat ćete svoje spašavanje.
Isus nam je svima obećao dvije stvari: nevolje i spašavanje, dva čina svake priče vrijedne da je upamtimo. „U svijetu ćete imati tjeskobu, ali hrabri budite, ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33). Isus nam je u današnjem Evanđelju rekao: „Tko hoće za mnom ići, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi. Jer tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (Mt 16,24–25).
Pavao govori o preobrazbi (izvorno: metamorfoza, a o ‘metamorfozama’ je pjevao i poganski rimski pjesnik Ovidije, Isusov suvremenik) i ta preobrazba mora zahvatiti čovjeka iznutra. Osoba mora zračiti duhovnom zbiljom, biti nešto poput sakramenta koji uprisutnjuje Isusovu blizinu. Nešto što nije moguće posredovati riječima ili bilo kojom drugom moći, već vlastitim bićem i tu-bitkom.
Kako možemo trans-formirati svoj um? Tako što ćemo se preobraziti, a ne prilagoditi svijetu: dopustiti da nas Gospodin trans-formira, preobrazi, a ne da se prilagođujemo ovom svijetu, ovom dobu, ovoj kulturi, ovom palom ljudskom sustavu, što Biblija podrazumijeva pod “svijetom”. Riječ “svijet” u Bibliji ne znači planet Zemlju, koji je stvorio dobri Bog, nego kulture i civilizacije koje je stvorilo palo čovječanstvo, koje su, bez obzira koliko dobra sadrže, uvijek zaražene grijehom, sebičnošću i promašajima.
Evanđelja vrlo jasno i nedvosmisleno govore o Isusovom djelu i njegovoj misiji. Rekao im je da mora „ići u Jeruzalem i mnogo pretrpjeti od starješina, glavara svećenika i pismoznanaca, biti ubijen i treći dan uskrsnuti“. Pa ipak, učenici ili nisu razumjeli ovu potpuno jasnu i doslovnu izjavu – morali su misliti da to ne može biti ono što je mislio; to je bilo apsolutno nezamislivo; to je morala biti neka slika – ili su, poput Petra u današnjem Evanđelju, sve to odveć dobro razumjeli i bili su užasnuti time te su pokušali odgovoriti Isusa od toga. Drugim riječima, mislili su da su mudriji od čovjeka kojeg su nazivali svojim Gospodinom, čovjeka za kojeg je Petar upravo priznao da je Mesija i Sin Božji.
Cjelokupno se Isusovo poslanje može svesti pod njegov izričaj u kome veli da je došao da bi njegovi imali život, i to u punini, izobilju (usp. Iv 10,10). Ono što Isus zbiljski hoće reći tim izričajem i primjerom svoje osobe jest krajnja oprjeka onomu što nudi svijet kao puni(nu) život(a). Isus je zborio o snažnijem, bogatijem, istinskijem životu, i najsnažniji naglasak stavljao je Isus na nutarnju nenavezanost, nutarnju slobodu od svega vidljivoga, od privida. To nije moguće postići ćudorednim nastojanjima, nego jedino dubokim povjerenjem, nutarnjom čvrstoćom, posvemašnjom usmjerenošću prema jedinoj pravoj životnoj istini, prema Bogu. Isusova osoba i djelo, poruka i primjer, zgušnjavaju i utjelovljuju takav stav.
Onaj tko se odluči za Isusov životni stil, nužno mora ostaviti prosječnost, svakodnevne uhodanosti, strah za vlastitu egzistenciju, strah za sebe pred neumoljivošću smrti.
Zašto su građene piramide? Zašto je građen veliki kineski zid, uočljiv čak s Mjeseca? Zašto je jedan kineski car naredio da se oko njegova mauzoleja postavi sedam (7!) tisuća glinenih vojnika u naravnoj veličini koji će mu čuvati stražu? Zašto je svaki tražio lijek protiv smrti? Zašto je jedan Aleksandar u svome paranoičnom strahu neprestano širio područje svoje moći, a jedan Džingis-Kan tražio od taoističkih mudraca sredstvo odnosno lijek protiv smrti i umiranja?
Kako poučiti sve silnike i osvajače, da se ne isplati osvojiti i zadobiti cijeli svijet, a na kraju izgubiti vlastitu dušu i mir? Džingis-Kan slovi kao najokrutniji vladar koji je hodio ovom zemljom. Ne mora li se čovjek stidjeti sama sebe, kad na kraju stoji sam pred sobom i drugima, razgoljen i nemoćan, gomila jada i straha, šaka bijede? Kojom mjerom mjeriti sebe i svoj život pa da se čovjek na kraju ne stidi i zastidi samog sebe?
Mjeru ćemo pronaći i naučiti u Isusa i njegovoj školi duhovnog iskustva. Posjedovati nešto malo informacija o Isusu Kristu, a ne proživljavati nutarnji osobni odnos s Isusom Kristom čini nas siromašnijima od jednog poganina ili muslimana ili pak nekog istočnjaka koji živi svoju vjeru i koga istina njegove vjere oblikuje. Kristovo djelo i danas živi samo od zračenja onih pojedinaca koji unose u svijet mir, a ne nemir i nesigurnost, od onih koji su se posve uključili u Kristov krvotok i transfuziju. Krist zrači iz onih koji sve stavljaju na njegovu kartu.
Radosna vijest, a to je sam Gospodin Isus, više je od neobvezatne poruke čovjeku današnjice, koji je svednevice opsjedan i zatrpan reklamnim ponudama. Isus je sve stavio na jednu kartu i suočava nas s tom kartom. Stavlja nam je pred oči. Na njemu i pred njegovom se osobom odlučuje o nama. On govori o našim putovima, o mogućnostima kako doći do njega, doprijeti do njegove osobe.
Isusa ćemo pronaći samo preko i s pomoću osoba koje su njime zahvaćene te preko vlastitog jasnog vjerskog i životnog profila. To je moguće postići živeći Evanđelje, uprisutnjujući i reprezentirajući Isusa Krista cijelim svojim bićem. Svatko od nas nosi u sebi tu mogućnost da u njemu odjekne nešto novo, da odgovori na poziv koji mu dolazi izvana, da ga u sebi preradi i prihvati. Ako je išta novo pod ovim našim Suncem, u ono, Isusovo vrijeme, a pogotovo danas, u ovim prevratničkim vremenima, onda je to Isus sa svojom osobom, izazovom, neumoljivošću zahtjeva i riječi koja poput mača siječe, ogoljuje i iznosi na vidjelo gdje je i što je pravi život.
CIJENA NASLJEDOVANJA
Isus je cijelim svojim bićem živio do kraja svjesno i druge pozivao na osvješćivanje. U svojim razmišljanjima bijaše uvijek neposredan i spontan, uvijek je znao što traži. U zahtjevima je do kraja određen. Zbog kršenja tolikih propisa i zabrana, tabua u ondašnjem društvu doživljavao je na svakom koraku otpor. Budući da je imao protiv sebe čvrste fronte koje su mu radile o glavi, stalno je morao svoje riječi, misli i reakcije te cjelokupno svoje ponašanje preispitivati i do kraja premišljati. Zato je svaku svoju riječ integrirao u svoju osobu, s punom odgovornošću.
Isusov stav ne krije u sebi nikakav infantilizam, nikakve olakotne okolnosti ili momente, nikakav nezdravi sentimentalizam. Njegov je stav uvijek stav odgovorne zrelosti i odraslosti u punoj duhovnoj svijesti. Stran mu je bilo koji oblik naivne privrženosti za bilo što ili bilo koga, pa bila to riječ i o najbližim ukućanima. Sve što čovjeka priječi da postigne svoje životno određenje treba ukloniti, odsjeći, odstraniti od sebe. Sve što priječi duhovni rast i razvoj, kritičku svijest, odluku i samosvojnost treba odbaciti. Jasno, treba proračunati troškove, sagledati sve poveznice i elemente, je li čovjek sposoban ići do kraja.
Nema koristi od fasadnih radova, ako sve drugo ostaje zapušteno i nedovršeno. Čovjek treba biti napose načistu, želi li i hoće li se upustiti na Isusov put, u hod za Isusom. Želi li čovjek do kraja vršiti volju Očevu i slijediti Isusa, ili možebit samo o njemu govoriti, diskutirati, njegove riječi razvlačiti kao stare krpe. Jednom riječju, Isus ne želi “glupane” niti naivčine koji će fanatično i zanesenjački prihvaćati njegove riječi i savjete, već trijezne, razborite i razumne pojedince, kritične i svjesne osobe koji grade na temeljima što mogu nositi zgradu života.
U svakoj prigodi imamo pred sobom Isusa do kraja svjesna i kritična. Kao istinskog terapeuta, liječnika, kao otrjeznitelja i realista. On omogućuje čovjekovu nutarnju integraciju. Jer samo onaj tko živi svjesno, sposoban je druge osvješćivati i na vlastite noge osovljivati. Samo onaj tko živi u punoj svijesti svog poslanja, sposoban je i druge usmjeravati prema istini vlastitog života, poslanja i čovještva, te onaj tko svjesno živi postaje drugima sredstvom temeljite stvarateljske nutarnje preobrazbe. Takav je bio Isus u svim svojim postupcima, napose prema vlastitim učenicima, koji su njegova duhovna djeca. Nemoguće bijaše odnositi se prema ovoj osobi neutralno. Bornkamm, egzeget, veli: “Uvijek iznova Isusovo ponašanje i njegov put stoje u najoštrijem kontrastu i oprjeci prema onome što ljudi od njega očekuju i čemu se od njega nadaju”. Vidimo to i u današnjem odgovoru Petru nakon što ga je ovaj priznao Sinom Božjim i Mesijom.
Preobrazba odnosno dizanje čovjeka na veći stupanj svijesti cilj je i smisao svih religija. Za preobrazbom, pretvorbom težili su gotovo svi onodobni misteriji, obredi, gnoza. Preporađanje, pneumatska svijest, buđenje, povrat u raj, iskon, nakon mukotrpnih praksa i inicijacija. Pred istu zadaću stavlja Isus i svoje sljedbenike. Put koji on otvara čovjeku mukotrpan je, trnovit, križni put kojim je on išao. Put je to usrećujući jer onaj tko njime ide, slijedi svjetlo i ima svjetlo života. Isus čovjeka poziva da se napokon za nešto odluči. Da nešto čini. Obratiti se, činiti pokoru, težiti za kraljevstvom Božjim i njegovom pravdom, kucati, moliti, ne sustati, bdjeti, nositi križ, za njim ići, njega slijediti. Stoga se potrebno odlučiti. Zauzeti jasan stav i odredište. Prekinuti s indolentnošću, indiferentizmom ili zakonom inercije te se napokon osmjeliti činiti istinu, živjeti istinu života.
Stoga se može reći da je Isus svojim stavom i pozivom stvorio u čovječanstvu novi tip čovjeka, zapravo utisnuo u čovječanstvu neizbrisivi biljeg svoje osobnosti u pojedincima koji su ga do kraja prihvatili i njegovu istinu živjeli. Najprije su to bili apostoli, a potom mučenici i svetci Crkve. Osobe koje su uspjele ostvariti u sebi Isusov zov na nasljedovanje, ljudi posvemašnje nutarnje sinteze života i Evanđelja. Oni nude svijetu zrcalo i uzorak, primjer žive kristologije. Kao što Krist egzistira od Očeva poslanja, jednako i učenik egzistira od Učiteljeva poslanja (usp. Iv 20,21). Ti uspijevaju u životu ostvariti ono što je sam Isus ostvario. Prozračni, transparentni prema Ocu i Učitelju, u jedinstvu ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Istinski učenici i svetci dokaz su istinitosti Crkve, a ona je sa svoje strane dokaz istinitosti Kristova poslanja u svijetu, jer Crkva ima samo onda smisla ako je povijesni odraz, ako zrcali Kristovu prisutnost u svakom vremenu i naraštaju. Stoga je učenik utjelovljena egzegeza svog Učitelja, kao što je Učitelj istinska živa egzegeza samog Boga (usp. Iv 1,18).
I dok se s jedne strane znanstvenici ili egzegeti pitaju je li Isus rekao ili činio ovo ili ono za zemaljskog života, dotle nebrojeni istinski nasljedovatelji čine iste znakove kroz cijelu potonju povijest Crkve svjedočeći istinitost Evanđelja. Njihova egzistencija nije neka apstraktna, pisana riječ, već utjelovljeni tumač Božje istine.
Učenici su ona spojnica i poveznica s povijesnim Isusom koji poziva učenike u svoju školu, poučavajući ih da ostave sve, budu posve slobodni i raspoloživi za kraljevstvo Božje, uvodeći ih u tajne toga kraljevstva. I nijedan se od tih “slugu” nije uspoređivao ili zamijenio s “gospodarom”, nijedan od tih “učenika” nije nadrastao Učitelja. Ali ipak svaki od njih živi u svijesti da ga Učitelj naziva “prijateljem”, jer je postao dionik tajna i znanja koje Učitelj nosi u sebi.
Tu se obistinjuje upravo ono o čemu danas govori i Pavao u kratkom odsječku iz Poslanice Rimljanima, a ponavlja više puta u drugim spisima, naime, o “metamorfozi”, tj. preobrazbi učenika i vjernika prema Učiteljevu i Gospodinovu liku. Na koji način: trajnim promatranjem, kontempliranjem Uzora, žudnjom suobličiti se slici Patnika, nasljedujući njegov posvemašnji posluh Ocu.
Gospodin i nama upućuje svoju riječ. Potrebno je otvoriti uši. Ako naš slušni organ ne prihvaća zvučne titraje i valove, ti ne mogu proizvesti nikakav ton, a nekmoli skladnu glazbu. Jednako je i s nasljedovanjem Krista Gospodina i nošenjem njegova križa. On i danas traži one koji će čuti i poslušati njegovu glazbu vječnosti u vremenu.
