Biblijska poruka 4. 5. 2025. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Kako i gdje iskusiti Isusa?

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 21,1-19

Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribariti.« Rekoše: »Idemo i mi s tobom.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.

Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo.« A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata.

Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: »Donesite ribâ što ih sada uloviste.« Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin.

Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu. To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.

Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!« »Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.« A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«

Temeljna pogrješka i promašaj koji činimo čitajući Evanđelje jest što ga uvijek čitamo kao nešto prošlo, mi­nulo, u ono vrijeme. Ne smijemo prepustiti Isusa ni nje­govu riječ prošlosti. On nas oslovljava uvijek u našemu danas. Jednako i prizor iz današnjeg evanđelja po Ivanu. Treći put se ukazuje Isus uskrsli svojima, a znamo da Ivan piše potkraj prvog stoljeća. Pokušamo li prodrijeti u srž, tada ćemo otkriti kako nam ovo čitanje postaje jednom velikom vizijom, putokazom za cijelu Crkvu i nas u njoj te njezino misijsko i misionarsko poslanje.

Ponajprije se suočavamo pri čitanju današnjeg odlom­ka sa stanovitim nutarnjim proturječjem. Gospodin se svojima već ukazivao, dao im jasnu zadaću, poslanje. Udahnuo u njih Duha Svetoga, dao im sve ovlasti. Sad ih odjednom nalazimo u Galileji, na starom poslu, ribarenju. Vjerojatno su mislili u sebi kako je lakše raditi ono što su već naučili, u čemu imaju iskustva, nego se upuštati u nešto njima nepoznato.

Prvo je čitanje znakovito. „Moramo se pokoravati većma Bogu nego ljudima!” To je bio izbor i slogan svih proroka i mučenika kada bi se suočavali sa svojim progoniteljima i objašnjavali zašto su odabrali ono što se ljudima činilo nerazumnim. To je bio uzvik svih svetaca koji su ignorirali primamljive glasove kompromisa iz svoje svjetovne kulture oko sebe. To treba biti lozinka i izbor svih kršćana, ne samo proroka, svetaca i mučenika. Drugim riječima, svi smo pozvani biti proroci u svojoj kulturi, svetci za svojega Boga i mučenici za svoju vjeru.

Bit ćemo zlostavljani. To je obećanje našeg Gospodina, koji je rekao: „U svijetu ćete imati tjeskobu, ali hrabri budite, ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33).

Samo su tri čovjeka u povijesti rekla da su pobijedila svijet. Aleksandar Veliki to je rekao nakon što su njegove vojske osvojile cijeli svijet i požalio se kako „nema više svjetova za osvojiti“. Nerazumna riječ, zaboravio je na najvažniji svijet od svih svjetova – svijet vlastite duše, umro mlad, u 33. godini života. Buda je rekao da je pobijedio svijet nakon što je naučavao filozofiju koja je odbacivala sve stvoreno u svijetu kao iluzije, uključujući pojedinačne duše i tijela, filozofiju koja je nijekala i Boga i dušu, sliku Božju. Isus je bio treći čovjek koji je rekao da je pobijedio svijet i jedini je koji je to zapravo u uspio. Isus je isti, jučer, danas i uvijeke ostaje isti (Heb 13).

Što su apostoli znali o praštanju, o miru, što su mogli oni, neuki, neobrazovani i siromašni ribari, započeti? Vje­rojatno su bili u nedoumici i mislili u sebi: Da još neko vrijeme sačekamo, a dotle će nam se već otvoriti oči. Što su mogli oni, jedanaestorica neukih, spram mudrosti ovoga svijeta? Nekoć se bezbožni Voltaire rugao kako će on dvanaestorici apostola suprotstaviti dvanaest filozofa, pa neka se onda pokažu! Mislio je, u tom je trenutku gotovo s njima i njihovim Isusom. Mnogi su mu davali za pravo, makar je na kraju ispalo posve drukčije nego je mislio i on i nebrojeni drugi do današnjega dana.

I danas se pitamo: Ima li Crkva budućnost? Ima li budućnost s nama ovakvima? Jesmo li dovoljno odvažni za nove pothvate, za novo tisućljeće, nove izazove, ili nam je daleko lakše raditi ono što smo naviknuli, na što je naš svijet naviknuo. Vjernici nešto znaju, a redovito znaju što ih očekuje nedjeljom na svetoj Misi u crkvi, što će im njihov župnik ili kapelan reći. Ništa nova, ništa izazovna. Opća mjesta, već poznato, davno viđeno. Suočeni smo s ma­sivnim i masovnim otpadima, sekularizacijom, ravnodu­šnošću, ljudima je svejedno, jesu li ili nisu u Crkvi, kršteni ili nekršteni, malo ih se zbog toga uznemiruje.

Koja korist u takvoj situaciji od Evanđelja, od Isusa Krista? Što nudi taj Krist današnjem svijetu? Nije li razumnije povući se u svoju Galileju? Zašto ići naprijed, kad je sve neizvjesno, kad nam budućnost ništa ne obećava? Lakše se prilagoditi nego zaveslati prema nepoznatim obalama. Međutim, nemoguće je zanemariti poslanje uskrsne večeri, nemo­guće je previdjeti susret s Tomom i ostalom desetoricom, nemoguće je zaboraviti ta silna iskustva.

Što se zbiva kad se čovjek okrene od poslanja, kad apostol zanemari ono na što ga Gospodin šalje? Doživ­ljava posvemašnju uzaludnost svojih nastojanja, svoga posla, makar bio u njemu do kraja iskusan. Ma koliko se svećenik kao svećenik trudio, ne radi li s Gospodinom, sve je utaman, jutro ne će donijeti nikakva ulova ni život uroda. Jasno im je davno, za prvog poziva (usp. Lk 5), kazao kako će biti ribari ljudi. Kao da su to posvema zaboravili i ispustili iz zrenika. Moraju ići u rizik života, na pučinu, pa i kad su šanse za ulov nikakve. Jer, tko je vidio da se za bijela dana lovi riba u mrežu?! Ali, na Gospo­dinovu riječ moguće je sve. Ponovno zadaća, poslanje: Kao što je mene poslao Otac…

Događa se ono što se zbilo u pustinji kad je nahranio pet tisuća ljudi. Onda je bla­goslovio i dao apostolima da svima dijele. I svi se nahraniše! Isto se zbiva i ovdje. Sam Gospodin pruža im ribu i kruh! Moraju jesti s njime, moraju njega dijeliti, razdavati, dok razdaju sebe. Moraju svoj život dijeliti zajedno s riječju koju nude svijetu. Zato je potrebno iz dana u dan, iz naraštaja u naraštaj, sve dublje upoznavati Isusa i njegovu osobu. Jer Crkva je tajna Isusa Krista kroz povijest. Samo onaj tko poznaje Krista, može ga donijeti ljudima. Samo onaj tko poznaje Isusa Krista, odvažuje se na neuhodane putove, neprohodne staze, na pionirski posao. Takvi bijahu redovito svetci, takav bijaše jedan Franjo u svome traženju, takva bijaše Majka Terezija, koja je u zvanju pronašla svoje pravo zvanje, napustila jednu zajednicu, da bi osnovala drugu, plodniju, bogatiju Isusom Kristom, blagoslov za ovu Crkvu i svijet.

Zato je potrebno stati pred sebe, zamisliti se nad sobom, nad proteklim životom. Što je taj život donio, kojim je blagoslovima plodio, ili je pak sve bilo uzalud, jedan teški promašaj? Život tako lako može biti promašaj i promašen, ako idemo krivom stranom, ulijevo, a ne pravom, desnom stranom, na kojoj se i dogodio obilan ulov. Mogu proći godine i godine dok čovjek ne uvidi da su mreže prazne. I ne samo pojedinačne mreže, već mreže svih onih koji su s nama u lađi i cijelu noć lovili. Ko­lektivni promašaj! To je stvarnost s kojom se moramo suočiti, i kao vjernici, i kao svećenici, dušobrižnici. Po­najteže u svemu je što je svuda oko nas noć. Lovimo u noći, noći svijeta, bez svjetala, ili s prigušenim svjetlima. Svi nad ponorom. Nije da nije manjkalo truda i muke, na­stojanja i mara. Možda je to, promatrano izvana, bio predan i pošten, zaokružen i ispunjen život, pa opet na kraju je zbir velika ništica. Najkasnije negdje pred zoru, kad počne svitati, i u prirodi, ali i u prenesenom značenju, u duši i srcu, kad se počne razdanjivati, potrebno je po(d)vući konačni račun i računicu. Možda nam u tom trenutku svane i sine sunce u srcu. Na drugoj nas obali čeka Netko i pita, jesmo li što sa sobom ponijeli, imamo li što u rukama?

Uvijek kad Bog pita čovjeka, kad mu postavlja upit­nike, riječ je o trenutcima u kojima je potrebno postaviti samome sebi pitanje spram vlastita života i istine svog života. Ta su pitanja tako prodorna da nam ne daju mira. Nemoguće je Isusu prodavati rog za svijeću. Stoga, da bi predusreo našu zbunjenost, promašenost, razočaranje i katastrofičnu situaciju u kojoj se nalazimo, sam Isus os­lovljava svoje s dječice! Kao da Isus želi probuditi dijete u nama i reći nam: Potrebno se vratiti upravo u ono stanje kad nisi imao ništa, kad si bio posvema ovisan. Moguće je pronaći i suočiti se s istinom kad si kao dijete, neopterećen i bez predrasuda. I kad ništa nemaš u rukama.

To su djeca koja se ne stide priznati svoju nemoć i neimaštinu. To bi u životu Isusovih učenika morao biti signal za novi po­četak. U trenutku kad ništa nemaju započinje novi život. Incipit vita nova! Izlazi i rađa se sunce novoga života u njima. Dolazi s druge obale, gdje je Isus, Uskrsli i Pro­slavljeni. U tom se trenutku i život ispunja smislom. Samo mi osobno moramo znati što činimo, s kojom svrhom i smislom, koji nam sadržaji ispunjaju život, te kime se vodimo: Osobom s druge obale koja nam dovikuje dječice ili smo robovi ljudi?

Komu je dano spoznati da je taj lik upravo Isus? Ljub­ljenom učeniku! On Gospodi­na prepoznaje. Tek onaj tko Isusa ljubi, spoznat će i iskusiti pravu sreću i imat će bogat životni rod. Moguće je tek srcem ispravno poznavati, intuitivno, poput Ivana, koji i zatvorenih očiju prepoznaje po glasu Gospodinovu nazočnost. Dok im pruža kruh i ribu za doručak, nitko ga ne pita, tko je taj neznanac koji je ujutro izronio iz polumraka. Svi su jednodušno znali da je to Gospodin, koji je s nama, koji nam pruža sebe svednevice. Suvišno je svako daljnje ispitivanje, sumnjičenje. Ono bi samo vrijeđalo osjećaje zajedništva i čuvstvo pripadnosti.

Zato je rana Crkva neprestano molila Maranatha — dođi, Gospodine Isuse! Slavimo to u sakramentu euharistije, nosimo to kao nadu u svojim srcima, a sunce će nam vječnosti svima svanuti kad prijeđemo na drugu obalu. Gospodin će ondje čekati ne u liku strašnog suca ili mitskog Kerbera, već će ispuniti naše prazne životne mreže i ruke svojim darovima na kraju života koji je bio ispunjen, jer je dao svoj doprinos boljitku i dobrobiti svijeta i ljudi.

OGANJ LJUBAVI

U Svetom pismu postoje dva mjesta gdje se spominje neobičan detalj o „žeravici“.

Jedan je u današnjem Evanđelju, gdje se apostoli vraćaju s ribolova i pronalaze kruh i ribu kako se peče na žeravici.

Drugi je u sceni u dvorištu Velikog svećenika na Veliki četvrtak, gdje se Petar te neki stražari i sluge griju uz žeravicu dok Isusa unutra ispituju (vidi Ivan 18,18).

Kod prvog spomena žeravice Petar je tri puta zanijekao da poznaje Isusa, što mu je Isus i pretkazao (usp. Ivan 13,38; 18,15-18, 25-27).

Današnji oganj postaje mjesto Petrova pokajanja, jer Isus tri puta traži od Petra da ispovjedi ljubav. Zacijelo je pogled na žeravicu u Petru budio neugodna sjećanja i iskustva, nelagodu i sram. Stid ga je sama sebe, stidi se pred Gospodinom.

Isusov tri puta ponovljeno nalog i zapovijed “pasi ovce moje” pokazuje da je Petar postavljen za pastira cijelog Gospodinovog stada, za glavu Njegove Crkve (vidi također Lk 22,32).

Isusovo pitanje: „Ljubiš li me više nego ovi?“ oštar je podsjetnik na Petrovu zakletvu da će položiti svoj život za Isusa, čak i ako bi drugi apostoli mogli odstupiti ili zakazati (vidi Iv 13,37; Mt 26,33; Lk 22,33).

Isus zatim tumači što će točno zahtijevati Petrova ljubav, služba i vodstvo, predviđajući Petrovu smrt na križu („raširit ćeš ruke“). Prije vlastite smrti Isus je upozorio apostole da će biti omraženi kao što je on omražen, da će patiti kao što je on patio (vidi Mt 10,16-19.22; Iv 15,18-20; 16,2).

Početke tog progona vidimo u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih. Iako su bičevani kao što je bio Isus bičevan, apostoli ipak odlaze „radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime Isusovo“.

Njihova radost temelji se na vjeri da će Bog njihovu „tugu pretvoriti u radost“, kako pjevamo u današnjem psalmu. Znaju da će po svojim patnjama biti dostojni stajati na nebu pred „Jaganjcem koji je zaklan“, prizor koji se nazirao u današnjem drugom čitanju (vidi Otk 6,9-11).