Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1,26-38
Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!«
Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.« I anđeo otiđe od nje.
S ovom su svetkovinom redovito povezani nesporazumi u svijesti većine vjernika, budući da većina nema ni jasne predodžbe o ‘istočnom’, izvornom grijehu praroditelja. Kako je ova svetkovina vezana upravo uz tu ‘ljagu’, kojom smo obilježeni svi u svojoj naravi, Marijin imunitet od tog grijeha, te ljage, nekako je izdiže u svijesti vjernika u nedostižne sfere, u nekakvu božansku povlaštenost, do koje se nemoguće običnom smrtniku vinuti.
Međutim, potrebno je i ovdje naglasiti upravo ono što se naglašava i kod ostalih Marijinih svetkovina. Mi Mariju slavimo u teološkom smislu da bismo istaknuli njezine antropološke crte, odnosno u Mariji slavimo ostvarenu antropologiju, čovjeka u onom izdanju kakva je Bog zamislio, stvarajući ga na svoju sliku. Dakle, ne slavimo njezina odličja, povlastice, Maarijine privilegije, nego slavimo Božje djelo u njoj. Slavimo tajnu njezina već ostvarena, i svoga očekivanog spasenja i otkupljenja. Ili kao što veli Poslanica Kološanima (1,22): “Sada vas pomiri smrću njegova (tj. Kristova) smrtnog tijela da vas izvede preda se svete, neporočne (Vulgata: immaculati — Maria Immaculata!) i besprijekorne.”
Poslanica Efežanima (5,27) prenosi to na cijelu Crkvu, koju je “Krist ljubio i sebe samoga predao za nju, da je učini svetom i čistom u kupelji riječi, da sam sebi privede Crkvu kićenu, bez ljage ili bore…, da bude sveta i bez mane”. Otkupljenje je dakle oslobođenje od krivnje, osobne i kolektivne, pobjeda milosti i Krista nad silom tame i Zla. U nama i na nama se treba ostvariti što je započeto u Mariji, po milosti. Mi nismo samo u kolopletu krivnje i zla, nego smo Kristovim djelom već oslobođeni i trebamo to životom svjedočiti. Marija je tu uzor i poticaj.
Današnji nam blagdan, i uopće sve što stoji u svezi s Marijom u mariologiji i marijanskoj pobožnosti, rječito zbori koliko je u Božjim očima vrijedan jedan jedini, odnosno svaki ljudski život. Pojedinci su se davali na proračune koliko je vrijedio jedan ljudski život npr. u koncentracijskim logorima, nakon jednogodišnjeg boravka, prisilnog rada, koliko je vrijedio i vrijedi život u tolikim Gulazima, sibirskim, a danas su mnogi prognanici samo radna snaga, zatočenici jedne gole sile i prisile.
Je li čovjek samo ono što neki tvrde puka materija, ili je u njega pohranjeno daleko više? Upravo nam to veli današnji Marijin blagdan. Čovjek je, promatra li se čisto materijalistički u biti prolazno biće, podložno zakonima propadanja. Ali nam Biblija od samih početaka govori o neprolaznom, o vječnom u čovjeku, o onome što nije samo od ‘gliba zemaljskog’, nego od Duha Božjeg. Govori o Bogu koji spasava i otkupljuje, koji u čovjeka usađuje klicu besmrtnosti i vječnosti. Unatoč svemu, Bog čovjeka ne otpisuje.
Da je to tako, svjedoči današnji Marijin blagdan. Božja vjerna ljubav nije uzaludna. Postoji čovjek koji je spreman do kraja prihvatiti Boga u sebe i svoj život. Današnji blagdan je blagdan Marijina izuzeća ispod ok(r)uženja grijeha i grijehom, bezboštva. Na Mariji Bog jasno očituje što s nama svima namjerava. U Marije to nije išlo bez njezina pristanka, ne će ni kod nas. Otkupljenje znači ljubav, a ljubav je djelatna samo onda kad se uzvrati.
Marijin današnji blagdan nam veli: Postoji čovjek koji u svojoj srčici, svojoj jezgri nije bio zahvaćen grijehom. Nije to zbog njezine zasluge, nego zbog očekivana Božjeg zahvata po Logosu u svijetu. Duh ju je do te mjere ispunio, da je u anđelovu navještaju Gabrijel jednostavno oslovljava sa: “Zdravo, Milosna!” (izv.: haire, keharitomene! – Lk 1,28). Ne adresira je imenom koje baštini od svojih roditelja, makar i samo ime Marija znači otprilike: Osoba koju Bog nadasve ljubi. Ili osoba koja Boga nadasve ljubi. Uzajamnost primljene i uzvraćene ljubavi. Tako bi Marija značila: Jahvina ljubljena, preljubljena. Odvijeka preljubljena Gospodnja sluškinja koju je Bog izabrao za posudu Duhu Svetome (litanije: Posuda duhovna; Posuda Duha!) i svome Sinu koga je trebala začeti i nositi u svome krilu. U Mariji kao da sam Bog želi pokazati što je pripremio unutar povijesti za sve žene, sve ljude, prema Marijinu primjeru.
U Mariji i po Mariji, Jahvinoj Preljubljenoj, očituje nam sam Bog svoje ženstveno, djevičansko i majčinsko lice. Ono ‘Milosna’ (grč. keharitomene) novo je Marijino vlastito ime. Stoji u uskoj svezi s ‘haris’ (tj. milost, karizma), a haris je uvijek vezana uz izravno djelovanje Duha Svetoga u stvorenju i Crkvi. Tako je Marija od svog početka, ne po prebivanju i nošenju druge božanske osobe, Sina Božjega, nego po samom izravnom zahvatu Duha Svetoga novi hram, nova zavjetna škrinja, kako je opijevamo u rječniku himnologije, istočne i zapadne Crkve.
Ako je ogavnost, gađenje, besmisao i ništavilo, praznina i frustriranost označnica gotovo bismo rekli cijeloga minuloga stoljeća, u Mariji imamo čovjeka, osobu koja u toj sumornoj i zamornoj atmosferi nudi zračak nade i optimizma, vjere da ne svršava sve u ništavnosti i rušenju. Današnji nam blagdan veli da se Bog ne miri s grijehom u nama i daje nam mogućnost da se oslobodimo svoje zarobljenosti i blokiranosti krivnjom, strahom, bezizlaznošću. U Mariji slavimo svoje otkupljenje i stoga nam je podignuti pogled prema njoj.
Današnji blagdan je upitnik svima nama: Što ti je vrijedan ljudski život? Život tvoj, vlastiti, život tvog bližnjega, život stranca, tuđinca, nerođeni život, život neprijatelja. Bogu je čovjek toliko vrijedan da se on spušta i postaje čovjekom.
Zato i gledamo prema Božiću kao događaju kad je Bog u povijesti postao čovjekom i dokazao nam svima da mu je potrebno uzvratiti ljubav. Čovjek nije beznadno okovan u ustroj svijeta i prilika u kojima živi, makar nam ga takvim žele prikazati i mediji (poput filma, TV, novina, društvenih mreža), suvremena književnost te filozofija.
Marija je smjerokaz za izlaz. Ako već Apostol (2 Kor 5,17) može uzviknuti: “Stoga, ako je tko u Kristu, on je nov stvor. Staro je nestalo, novo je, evo, nastalo”, tada se to može poglavito primijeniti na Mariju. Nastajat će i ostvarivati se i u našemu životu imamo li Mariju pred očima, čistu Ružu otajstvenu, ili predivni lotos koji se rascvjetava prekrasno na površju močvare ili baruštine. I na nama je birati: Ostati u baruštini, prljavštini svijeta, grijeha, krivnje, ili okrenuti oči prema Suncu, poput prekrasna lotosa.
