Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 14,15-16.23b-26
Reče Isus svojim učenicima: »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.
To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«
Jedan se suvremeni kritički istražitelj Isusove pojave, djelovanja, života, smrti i učinaka poslije smrti o Isusu zaključno ovako izjasnio: “Ovaj prorok koji je u najboljem slučaju mogao pobuditi neobičnost, radoznalost i simpatije kod galilejskih nadničara i rubnih pojava, bio je jedan od onih mesijanskih pretendenata, manje ili više dostojnih povjerenja, koji su svako malo izranjali u Izraelu i nudili se narodu kao spasitelji. Isusov poraz bijaše neminovan i posvemašnji. Isus se, dakle, prevario. Logika i vjerojatnost iziskivali su da njegovo ime i djelo padnu posvema u zaborav kako se dogodilo mnogim drugima u Izraelu koji su bili uvjereni da su netko”.
Kako protumačiti nastavak Isusova djela i osobe kroz povijest? Kako to da se djelo tog Galilejca pretvorilo u nešto što zahvaća cijeli svijet. Promotrimo li Isusove učenike tada nam je zaključiti, po zakonima zdrave logike, da su se morali suočiti s toliko subjektivnih i objektivnih zapreka, frustracija, razočaranja, da su morali posvema preokrenuti svoje mentalne, misaone sklopove i kategorije, svoj mentalitet, židovska uvjerenja, očekivanja. Nije se moglo ni po kojem zakonu očekivati da bi Isusovo djelo moglo u bilo kojem obliku nastaviti živjeti, promatra li se to s čisto ljudskog stajališta.
Kroz cijelu su mu povijest, evo već punih dvadeset stoljeća, mnogi radili i još uvijek rade o glavi, a on je zapravo došao glave i sudbine tolikih. Među tolikim religijskim vođama koji su posve drugim sredstvima kušali osvojiti svijet ili zapadnu kulturu, jedini je Isus onaj koji ga je istinski osvojio i reklo bi se zauvijek prisvojio sebi. Zašto povijest guta i baca u zaborav tolike veličine i trenutno oduševljenje doskora se splašnjava, dok ovaj Galilejac sa svojim učenicima i dandanas mijenja svijet i ljude?
Isus naglavačke izvrće sve zemaljske, ljudske i povijesne zakonitosti. Pravila koja vladaju i u kojih bi se vrijednost čovjek pouzdavao te koja bi morala imati uspjeha Isus svodi ad absurdum. Slabo odnosi pobjedu, snažno nestaje i propada. Prema povijesnim pravilima i pravilnostima kršćanstvo je u sebi nevjerojatni apsurd i najčudesnije čudo. Isus biva smaknut, a trijumfira. Križ kao znak pobjede, a ne poraza. Najjači upravo ovdje kad je najslabiji. I tako kroz cijelu povijest.
Može se reći da se toliko puta Crkva u svojoj dugoj povijesti prevarila. Ono što bijaše pobjeda, zapravo je ispalo kao poraz, a što bijaše poraz, ispadalo je kao pobjeda. I jedno ostaje velikom i nepobitnom povijesnom istinom: Što su god ljudi kroz povijest više Isusa usitnjavali, umanjivali, time je on postajao veći, tim je njegova tajna iskrsavala u punom sjaju. Postajao je veći. I što su ga god ljudi držali manjim, beznačajnijim, to im je manje uspijevalo protumačiti procese njegove preobrazbe, njegova izrastanja u veliki povijesni lik, pretvorbe od običnoga galilejskog Isusa u Krista, kozmokratora i pantokratora, svedržitelja, božanskog Mesije.
Svi najugledniji kritičari i istražitelji povijesno-kritičke metode moraju se pomiriti s jednom činjenicom: Neprotumačiv je prijelaz, pretvorba od Isusa povijesnog u Krista vjerovanja. To bijaše za cjelokupni židovski mentalitet povijesna i kulturološka nemogućnost, bez povijesne analogije.
Čovjek se pita: “Kako bijahu Isusovi pristaše sposobni nadići strašno razočaranje i skandal križa te prijeći čak u pobjedonosni protunapad? Kako je mogao jedan prorok, kojega se pretkazivanja nisu ispunila, postati ishodišnom točkom najveće svjetske religije? Čitave generacije historičara postavljale su si takva pitanja i još uvijek ih postavljaju” (M. Mahovec), a odgovora pravog ne nalaze u okvirima povijesnih datosti.
Međutim, ako je pećnica zapaljena i vatra se razbuktala, realno je pretpostaviti da postoji i varnica, iskra koja je zapalila tu veliku buktinju u peći. Jednako je i s apostolima nakon Isusova uskrsnuća i duhovskih događaja. Jedini puni i pravi odgovor dolazi od pretpostavke: Isus je uskrsnuo, ispunio svoja obećanja. Duh je odaslan, Duh se izlio na sve. Jer zakon uzročnosti ne vrijedi samo u fizici, vrijedi on i za povijest. To se ne smije ignorirati u promatranju nastanka Crkve. Čovjek se mora s tim pomiriti, a mnoge stvari ostaju neprotumačene i neprotumačive očima zdravog razuma. Samo, nažalost, suvremena historijsko-kritička metoda u rasuđivanju Svetoga pisma do te mjere je zamaglila lik Isusa Krista, usitnila ga i namjesto snažnog i jarkog sunca imamo često u Isusovu liku blijedi mjesec koji tek malo titra.
Govoreći o svemu tome moramo naglasiti da je ovdje riječ o duhovnome i duhovskom iskustvu prvih učenika. Nije to samo subjektivna zbiljnost nego i objektivna kategorija. Zbilja je to koja se na apostole sručila, obuzela ih i posvema zahvatila. Apostoli više nisu bili svoji, nisu gospodari svojih doživljaja, nego su poslušni onome tko ih vodi, slušaju glas Duha Isusova.
Pojedinac je pasivan, zahvaćen, prima i služi nalogu koji mu dolazi izvana. A zbiljnost koja se na čovjeka izljeva i čovjekom gospodari nije više u domeni vlastitih čovjekovih doživljaja, nego ga sam Bog uzima u svoj posjed. Stoga se može reći da je duhovsko iskustvo Petra i prvih učenika iskustvo samog Boga, susret s uskrslim Kristom. Susret je to s onim s kojim su blagovali, općili, razgovarali, koji im je bio za zemaljskog djelovanja jedini učitelj, a sad je to u pravom smislu riječi: Put, Istina, Život. Doživljavali su oni Isusa dok bijaše s njima kako veli Pavao ‘u tijelu’, kad su ga slušali, pipali, gledali, osjećali. Zato sada mogu nastupiti odlučno i svjedočiti istovjetnost ondašnjeg i sadašnjeg iskustva. To je plod Duha Isusova. On je nutarnji princip, dinamika, snaga. On u srca vjernika, svjedoka stavlja sigurnost nazočnosti proslavljenog Isusa Krista.
Lijepo se izrazio M. Pomilio o apostolima i evanđelistima. Oni se prema njegovim riječima ponekad ponašaju kao “netko tko ne razumije izričaj, ali se ne usuđuje promijeniti ga… Tu pred sobom imamo gotovo jedinstveni slučaj u povijesti literarnih vrsta. Jer obično autor nadmašuje svoje djelo i književnu figuru. Ako ne inače, tada on podešava sve prema svojim vlastitim nakanama. Ali kod evanđelista i apostola slučaj je zapravo obrnut. Isus ih nadmašuje, on ih premješta u ponizni stav slušatelja. Oni su zaokupljeni samo jednim: Sačuvati ono što je Isus zaista rekao”, a za ostalo će se već pobrinuti nova zbiljnost, Duh Sveti koji će uvoditi kroz cijelu potonju povijest u puninu spoznaje Isusa Krista i njegova djela za nas ljude.
GOVORITI O BOGU JEST ILI KRAJNJE DOSADNO ILI KRAJNJE FASCINANTNO
Tatjana Goričeva, ruska obraćenica i profesorica filozofije, napisala je još u olovnim komunističkim vremenima knjigu Opasno je govoriti o Bogu. Bijaše to u doba kad je vjera u komunističkom sustavu progonjena, kad bijaše ime i pojam „Boga“ protjerano iz medija i javnosti, kad se kriomice išlo na bogoslužja, napose oni koji su bili u državnim službama. Divili smo se smjelosti te osobe, bijaše i za nas u Međugorju neponovljivo iskustvo, kad nas je ta osoba, svježa obraćenica, pohodila i govorila o svojim svjedočanstvima te o kršćanskom ‘podzemlju’ u Sovjetskom Savezu, o disidentima koji su se okupljali u kružoke, koji su govorili o Bogu, imali iskustvo živoga Boga. Govorila je i svjedočila ta bivša uvjerena ateistkinja kako je pronašla svoj put do Boga, preko meditacije i molitve Očenaša. Bijaše riskantno javno se očitovati kao vjernica. Njezino svjedočanstvo kao i ostalih koji su živjeli iza željezne zavjese svoje kršćanstvo dokaz su kao nije dosadno govoriti o Bogu. Kako je to uvijek krajnje izazovno.
Svojim stajalištima i pogledima bijaše ona na crti ili tragu Isusova govora o Bogu. Naime, Isus je svojim riječima oduševljavao, ljude zanosio, mnoštva su upijala njegove riječi. Ljudi su ga slušali satima, nisu osjećali gladi. Bili su jednostavno gladni novoga. Isus je svojim riječima dirao u srce. Pogađao srca svojih slušatelja. Birao je riječi i slike koje je uzimao iz života, običnoga, ratarskoga, pastirskoga, iz života najamnika, kućanica, poslodavaca, bogataša. Ispunjen je do kraja nekom neobjašnjivom energijom; nešto ga iznutra nosi, nešto predivno, lijepo. Čudesno. Ispunjen je radošću i dobrotom, sa sućutnim okom i pogledom reagira na svaku nevolju, bolest, bijedu. Sve prihvaća, svi ga prihvaćaju.
Stoga i govori o dragocjenom biseru za kojim trgovac traga i kad ga nađe, proda sve što ima i kupi taj biser. Ili pak o blagu na njivi na koje se netko nehotice, dok kopa ili ore, namjeri, zatim ga ponovno duboko zakopa te ode i sav radostan kupi tu njivu koja onda postaje njegovim vlasništvom, njegovim ‘gruntom’, sa svime što u sebi krije. Govori on o velikodušnom veleposjedniku koji jednako plaća svima, i onima od jedanaeste i od prve ure. Sjetimo se njegova govora o poljskim ljiljanima, koji su mu daleko moćniji i ljepši od Salomona u svoj njegovoj slavi i ornatima, koji su ljepši od dvoraca iz bajki istočnjačkih despota.
Time Isus povezuje svoju nutarnju pravocrtnost, neslomljivost, odlučni smisao za autentično i iskreno, svoje radikalno odricanje i odbijanje svega nametnutoga ili pak svih fosila i okamina, koji su vladali u onodobnoj religioznoj praksi njegovih suvremenika. Svojim je stavom došao u izravni sukob s vjerskim vođama svoga naroda, što je na kraju imalo ishod – osuda i nasilna smrt. Njegov nutarnji stav nije rezultat ni plod asketskih vježba, dugih meditacija, dobrih nakana. Isusovu ćemo osobu shvatiti samo ako posegnemo za Isusovim temeljnim iskustvom. Naime, doživljaj na Jordanu za krštenja što ga je obavljao Ivan Krstitelj. Kad ga je Ivan krstio, kad je Isus izronio iz vode, otvorila su se nebesa. Duh je na njega sišao, prolomio se Očev glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! On je moj Miljenik! Nad njim je granulo sunce, otvorile su mu se oči za novu zbiljnost.
Nebo se otvara i u našemu životu kad nam oči sjaju, kad se cakle, kad svojim osmijehom izmamljujemo u drugih osmijeh, kad osjećamo da nam blizina neke osobe stvara ugodu, kad se osjećamo ljubljeni i ljubimo. Tako bijaše s Isusom. Širio je oko sebe ozračje ljubavi, ljepote. Ne dade se to mehanički stvoriti, nego je to plod nutarnje spontanosti. Na djelu je sila izvan našega dometa, naših računica, definicija i tumačenja. Tako je bilo i s Isusom. Ona referentna osoba koja ga osposobljava za sve što čini jest njegov „Otac“ – „Tata“. Sluša, čuje glas koji mu nakon što je izronio iz vode svečano izjavljuje: Ti si moj Sin, moj Miljenik! Ti si mi vrlo omilio! (Mk 1,11).
Tu se izriče najintimnija tajna našega Boga jezikom bliskim čovjeku. Oni koji imaju svoju vlastitu djecu priznat će da je u životu najsnažnija, najmoćnija, najtrajnija ljubav prema vlastitoj djeci. Brakovi se mogu raspasti, bračni se drugovi mogu razići, partneri se mogu na mrtvo ime svađati, mogu se međusobno mrziti, zaboraviti, goniti i sudskim putem. Ali otac ostaje ocem cijeli život. Tako i majka, majka ostaje majkom cijeli život. To roditelje određuje, definira. Odnos prema djeci, djetetu. Izgube li neko dijete, nose po cijeli život ranu u svojoj duši, svome srcu. Nema težega udarca nego kad majka pokapa svoje dijete.
Isus govori upravo o takvoj ljubavi, on dira i oslovljava u čovjeku tu ljubav, želi da takva ljubav u nama zatitra, zasvira. Tako on posreduje onu ljubav koja njega nosi, koja ga iznutra pokreće prema ljudima. Sjetimo se prispodobe o ocu koji prima svoga rasipnoga sina koji je spao na prosjački štap i vraća se doma u dronjcima. Nema riječi prigovora, presretan je što se vratio živ od mrtvih. Treba se radovati, prirediti gozbu, veseliti se uz igru i pjesmu. Ili pak kad poučava svoje o molitvi: Tko će od vas svojemu djetetu pružiti kamen ako ga moli malo kruha? (Mt 7,9). Slušateljima mora biti jasno da su i oni sami u posve običnim životnim prilikama sama slika i prilika Boga, da je taj Bog prisutan u naporima i mukama, brigama i nevoljama svake majke, svakoga oca, ovdje na zemlji.
Moramo još jednom jasno istaknuti. Ono što Isus naviješta nije puki nauk, koji bi on izumio kao učenjak ili domislio kao filozof, u svojim promišljanjima. Ono što on govori izraz je onoga što je on sam iskusio, doživio i što trajno doživljava u svome životu. Temelj na kome sve njegovo počiva jest Otac. Temelj iz koga on crpi svoje osjećaje i svoje mišljenju, svoju životnu snagu i svoje vizije, naziva on „Ocem“.
Iskustvo onoga događaja na Jordanu – za krštenja – jest posvemašnja harmonija, usklađenost s tim Pratemeljem svega bitka. Za cijeloga njegova života na vidjelo izbija ta zbiljnost u njegovu životu, napose kad moli. Kad uroni u molitvu, kad moli po cijele noći, kad je spojen s Nebom. Molitva ga uvodi u ono njegovo izvorno, autentično. Nebo nije iznad njega, Nebo je u njemu, njegovoj osobi. I što Isus čini? On nudi Nebo svima koje susreće, koji ga trebaju, traže, koji žele da ih dotakne, izliječi. Od raznoraznih bolesti.
Naime, gdje se god Isus pojavi, stvara se nova atmosfera, posve novo ozračje, ljudi mogu udahnuti i odahnuti, mogu crpsti novu energiju, snagu, novu nadu. Pa čak i oni marginalni, hendikepirani, iz društva izopćeni, prezreni. Tko se susretne s Isusom, doživjet će da mu život vrijedi, da nitko nije ljudski ni povijesni otpad, da i bolest i nevolja nemaju zadnju riječ u životu. Život je dragocjenost, on je istinsko bogatstvo. Tko slijedi Isusa, prema samoj Isusovoj riječi, činit će djela koja je on činio. Tko Isusa slijedi, otvarat će drugim ljudima nebo, radost, širit će pouzdanje i nadu. Nastaje novi svijet! Rađa se novi život.
Tako Isus govori o Duhu. Shvatit ćemo u tome smislu i Isusove riječi: Uzet će od onoga što je moje i naviještat će vama (Iv 16,15). Isus ima nutarnju moć da ljude čini sretnima, i to što čini on, činit će i oni koji su Duhom napojeni. Širi se to samo od sebe, poput vatre, poput kvasca koji podiže tijesto. Osamostaljuje se i ima svoju nutarnju dinamiku. Isus govori o toj Sili Duha odozgor (usp. Lk 24,49). Na grčkome to glasi dynamis. To će reći, Duh je dinamika, ona djeluje gotovo sama po sebi. Ona je treća osoba Trojstva. A kako je Bog postao čovjekom, tada možemo i smijemo i za Boga rabiti ljudski rječnik, govoriti o Bogu kao što govorimo o ljudskim odnosima između djece i roditelja, između oca i sina, majke i kćeri, oca i kćeri, majke i sina. Ali ipak, Božji Sin nije Sin u običnom smislu riječi.
Sve što o Bogu govorimo jest u biti analogija, sličnost, ali i još veća razlika. Koliko toga razumijemo zavisi od obzora kako i koliko shvaćamo, zapažamo. Horizont može biti i uzak i širok, sposobni smo ga širiti. Stoga Isus i veli: Mnogo vam toga imam reći, ali zasada ne možete nositi (usp. Iv 16,12). Još im se oči nisu otvorile. Tek će im se nakon Isusove smrti otvoriti oči za punu zbilju Isusove osobe, tko je i što je on bio, dok je bio s njima na ovoj zemlji, te što on od nas traži, što hoće od svojih, koje zadaće imamo u životu, odnosno što očekuje učenike u budućnosti.
To otvaranje očiju povlastica je Duha istine koji će uvoditi u svu istinu (Iv 16,13). Ta je istina upravo kao što je istina Isusov govor, Isusova riječ koju je upućivao slušateljima iz Petrove lađe na obali Genezareta: Jednostavna riječ, potresna, snažna kao oluja, ali i nježna, ugodna, blaga, kao dašak vjetra. Ali riječ koja iznutra zapaljuje, gori kao žeravica. Govor o Isusu može probuditi u nama i našim slušateljima ono što Isus u sebi nosi, onu dragocjenost, blago, čudesnost, koja otvara nebeska prostranstva i širine u nama i drugima.
