Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 21, 29-33
Kaza Isus svojim učenicima prispodobu: »Pogledajte smokvu i sva stabla. Kad već propupaju, i sami vidite i znate: blizu je već ljeto. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je kraljevstvo Božje. Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti.«
Isus ponovno rabi sliku iz prirode kako bi uprizorio neminovnost onoga što on najavljuje da se ima dogoditi. Kao što imamo smjenu godišnjih doba, kao što nakon proljeća dolazi ljeto, a ljeto je vrijeme žetve, jesen ubiranja plodova, tako je i sa svjetskim povijesnim sljedovima i tijekovima. Izvjesnost sigurnoga svršetka jest dana. To je povijesna zakonitost. Svijet je sazreo za sud, Božje je kraljevstvo blizu.
Učenici trebaju iščitavati znakove vremena koji prethode dolasku Sina Čovječjega. Progonstva, nemiri, katastrofe kozmičkih razmjera. Znakovi su do te mjere sigurni, izvjesni, kao što je izvjestan slijed godišnjih doba. Vrijeme je žetve u Bibliji uvijek vrijeme suda i presude. Razaranje Jeruzalema bijaše nešto kao sud nad nevjernim gradom, bijaše to objava Božje suverenosti. On je apsolutni gospodar. Svatko treba u svome vremenu čitati znakove i promatrati ih u svjetlu Božje riječi i objave. Izvjesnost konačnoga suda je zajamčena, neovisno o ljudskim iskustvima i mišljenjima ili pak predviđanjima.
Isus veli kako treba otvoriti oči za ono što se zbiva. Sud se odvija, na djelu je, traje. Sve što čovjek radi, ima svoje učinke, svoje posljedice, pozitivne ili negativne. Svaka promišljena, temeljita, pravedna radnja nosi sa sobom blagoslov za pojedince i za cijeli narod. Svaka (su)luda i nepromišljena akcija pojedinaca, vlada ili cijelih naroda odražava se i na narod razarajući i pustošeći ga. Svaka posljedica ima svoje uzroke. Vidimo to iz ratova. Svaka akcija nosi sa sobom i konačni učinak i posljedicu. Ono što se danas događa u svijetu plod je djelovanja naraštaja prije nas ali i nas osobno. I stalno smo pred i pod neke vrste sudom.
Sud – pa i obični ljudski – pokušava nešto dovesti i staviti u red. Netko se ogriješio, i na sudu se kuša ispraviti učinjeno, pokušava vratiti red i poredak, bilo u obitelji ili društvu, stvoriti ravnotežu, dati žrtvama zadovoljštinu. Žrtva ne smije biti cijeloga svoga životnoga vijeka žrtva, njezina se patnja mora vrjednovati i na kraju ispraviti. Ubojica se ogrješuje o zakone i stoga ga treba dovesti u red.
I stari vijek a isto tako i srednji, smatrali su red, poredak i zakon temeljem društva i blagoslova. Anarhist je zločinac, a bezakonje je ravno zločinu. Novije doba jest doba emancipacije, put u slobodu, bezvlašće i anarhiju; onaj tko je nekada slovio kao zločinac i razbojnik, danas nerijetko postaje kliničkim slučajem ili se slavi kao heroj. Ljudi su pomamni za autonomijom, slobodom od bilo kakva zakona. A u Bibliji je Bog život, i život je Bog, život je Božji. On je svetinja koja se ne smije ničim i nikim ugrožavati. Drugi bi nam morali zavidjeti na našem životu, pripadnosti Kristu, vjeri u njega i njegovoj prisutnosti u našem životu.
Svoj govor zaključuje Isus jednim neponovljivim ‘amen’ – tako je, kako vam kažem. Za to ja osobno jamčim! To je definitivno, neopozivo. Kad on izgovori taj ‘amen’, znamo što se krije iza te riječi, što je sadržano u toj riječi. Riječ ima svoj učinak. To je proročka najava i jamstvo da će ono što on kaže zasigurno uslijediti. I zaključno jamči Isus svojom osobom o pouzdanosti i autoritetu riječi koju izgovara. Riječi koje on izgovara nose u sebi svoju snagu, one su neponovljive, jer ih izgovara sama Božja Riječ, božanski Logos.
Za razliku od prolaznoga vidljivog svijeta – pod tim se misli kad se govori o nebu i zemlji – njegove su riječi vječne. Sve drugo je privremeno, provizorno, prolazno, nestaje. Njegove riječi nikada ne gube na značenju i vrijednosti.
Isusova riječ ne trpi nikakvu inflaciju ili obezvrjeđivanje zato što je to sama Božja riječ. Ma rušila se carstva i kraljevstva, tutnjali i bješnjeli mora i oceani, urušavali se gradovi u dubine morske, Isus veli kako njegova osoba ostaje, njegova riječ traje. On dolazi svojima ususret. U nepostojanosti svijeta i elemenata ima nešto što trajno i zauvijek ostaje. Njegova, naime, riječ, njegova osoba, njegova neponovljiva pojava.
Danas se treba odlučiti između onoga što jest, što traje i ostaje te onoga što nije, što prolazi i nestaje – dakle, između života i smrti, vremena i vječnosti, između Isusa u kome je sve blago mudrosti i znanja, ili pak zemaljskoga privida i umiranja.
Veliki je danski filozof i kršćanin S. Kierkegaard zabilježio: “Kad bi danas Krist došao na svijet, vjerojatno on ne bi bio niti ubijen niti razapet, nego bi bio do kraja ismijan. Izrugan. Prezren. Bio bi nešto kao cirkuski zabavljač, klaun. To je mučeništvo u vremenu razuma. A u vremenu osjećaja i strasti pojedinac biva ubijen.”
Danas bi ga smatrali i s njime postupali kao s cirkuskim klaunom komu bi se smijali i izrugivali ga. Pitali bi se, o čemu to on zbori i trabunja? Isus pak stalno naglašava zašto je čovjek ovdje na svijetu, koje je njegovo poslanje, smisao i određenje. Stoga njegova riječ ne bi imala šanse u društvu koje se dosađuje i zabavlja, u društvu komu je do igara i provoda.
Prisjetimo se zgode o cirkusu koji gostuje u nekome gradu. Cirkus se zapalio, u plamenu je, te je istrčao pred publiku cirkuski zabavljač, klaun, u svojoj smiješnoj odjeći vičući izvan sebe i na sav glas zapomaže: “Cirkus gori! Cirkus je u plamenu!” Publika mu se smije, plješće. On se gubi iza zastora i ponovno istrčava vičući: „Gori! vatra! Sve je u plamenu“ Pljesak je još snažniji. Misle kako savršeno i izvanredno igra svoju ulogu klauna. Nitko mu ne vjeruje. Ali kad su se urušile daske i grede, kad je plamen zahvatio sve, za sve bijaše prekasno. Sve je plamen progutao. Cirkuskom zabavljaču, klaunu, nitko nije vjerovao. Tako danas prolaze proroci!
Isus zna što govori. Isus je svjestan svog poslanja, zna da zna, ima znanje i zrenje, svjestan je da Bog želi zagospodariti svijetom, ponovno uzeti konce u svoje ruke. Ono što je Bog najavio, on to i ostvaruje u svome poslanju. U snazi i moći čini čudesne stvari, najavljuje novi poredak. Sve su to predznaci nove epohe, novog kraljevstva.
Ljudi su zadivljeni Isusovim nastupom, djelima i čudesima koja čini. Izvan sebe su zbog silovitosti i magnetizma Isusove osobe. Ali sve to ne nalazi odjeka i ne odražava se dublje na njihovu psihu, srce, na njihov život. Kratko vrijeme se dive, a onda sve kreće i nastavlja se po starome. Isus traži obrat u životu, Isus traži da njemu vjeruju (Mk 1,15).
Međutim, što je uslijedilo? Smatran je zavodnikom naroda. A smaknut je kao bogohulnik, koji je čak u savezu s Beelzebulom. Sudbina proroka, uvijek i posvuda, u pravilu, je ista. Oni remete uhodani, lažni mir i zbog toga bivaju uklonjeni, (s)maknuti.
