20 C
Međugorje
12.05.2121.

Biblijska poruka 1. 5. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: ”Tko vidi mene, vidi Oca” – Filipe

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”biblijska poruka dana” u programu radiopostaje mir međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra tomislav pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 14, 7-14   

Reče Isus svojim učenicima:
»Da ste upoznali mene,
i Oca biste moga upoznali.
Od sada ga i poznajete
i vidjeli ste ga.«
Kaže mu Filip:
»Gospodine, pokaži nam Oca
i dosta nam je!«
Nato će mu Isus:
»Filipe, toliko sam vremena s vama
i još me ne poznaš?«
»Tko je vidio mene, vidio je i Oca.
Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’?
Ne vjeruješ li
da sam ja u ocu i Otac u meni?
Riječi koje vam govorim od sebe ne govorim:
Otac koji prebiva u meni čini djela svoja.
Vjerujte mi:
ja sam u Ocu i Otac u meni.
Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte.
Zaista, zaista, kažem vam:
Tko vjeruje u mene,
činit će djela koja ja činim;
i veća će od njih činiti
jer ja odlazim Ocu.
I što god zaištete u moje ime,
učinit ću,
da se proslavi Otac u Sinu.
Ako me što zaištete u moje ime,
učinit ću.«


 

“Doista, ti nisi Bog skriveni!” Tako možemo i smijemo uzviknuti mi, kršćani, koji vjerujemo u Isusa Krista. Ono što je Isus rekao Filipu, govori i nama, govori svim ljudima, svim naraštajima: Doista, na Isusovu licu vidimo Božje lice, u njemu se ono zrcali. On je sama slovnica našega Boga, na njemu se orisava Božje lice, sami lik našega Boga. On je ikona, imago Dei, on je otisak Božjega bića i Božjega bitka  i biti. U njemu je Bog stupio jednom zauvijek među ljude. Ne moramo više tapkati u mjestu, pokušavati dovinuti se do Boga svojim umovanjem. Bog nam ide ususret u Isusu Kristu. Bog koji dolazi. To je ta neponovljivost kršćanske Radosne poruke.

Čujemo nastavak jučerašnjeg Isusova govora u dvorani Posljednje večere. Jedno nam mora biti jasno, nema teologije bez kristologije, nema kristologije bez teologije. Nema spoznaje Boga bez spoznaje Isusa Krista, nema spoznaje Isusa Krista bez spoznaje Boga. Isus jasno veli: “Nitko ne može Ocu osim po meni!” Smisao Isusova dolaska jest objava Oca. Donijeti svijetu Boga, a ne nekakvu novu spoznaju iz drugih područja uma i misli. Trenutak spoznaje Oca i Sina jest ovdje. Ne negdje u budućnosti. Ovdje se obistinjuje, postaje zbiljom. Spasenje se događa u sadašnjosti. Nema izravnih objava Boga kako priželjkuju mistici u raznim religijama. Samo po Isusu i u Isusu.

U Isusovim riječima i djelima govori i djeluje, čini sami Bog. Bog je dao Isusu svu punomoć. Vrijedi i obrat: Jedino Isus donosi objavu Boga. Bog je njega ovjerovio, dao mu svu ovlast, punomoć. To je tajna objave Božje u Isusu. “Pokaži nam Oca i dosta nam je!” – traži Filip. Isus im očituje Očeva djela, Isus im govori Očeve riječi. On govori i čini samo ono što vidi da čini Otac (usp. Iv 5,19). On je savršena slika Boga živoga, odraz njegova bića, otisak njegove biti, kako čitamo u poslanicama Kološanima i Hebrejima.

On nosi u sebi Očevu sliku. Na nama je zagledati se u tu sliku, u to lice. Otvorenih očiju. I bit ćemo preobraženi u istu sliku – lik Gospodnji, ‘u slavu sve veću i veću, snagom Duha Gospodnjega’ (usp. 2 Kor 3,18). Čovjek postaje, čovjeka oblikuje ono što ima u svojim očima, što gleda, što vidi. ‘Svojim idolima, rukotvorenim likovima postaju slični oni koji ih napraviše’, reći će psalmist (Ps 115). A tko ima Isusa u očima, postaje sličan Isusu, a preko Isusa Bogu.

Tko vidi mene, vidi i Oca. Nije taj Bog više nekakav strašni gromovnik, nema Zeusove ni Jupiterove crte, poteze i osobine, ili  raznih hinduističkih, aztečkih božanstava, nego je to Bog koji ljubi, koji prihvaća, koji se očituje malenima, slabima, nemoćnima, djeci. Koji u Isusu čini ropski posao, pere noge svojima. Nije to Bog nacionalne isključivosti, samo za Židove, nego je to Otac svih ljudi. Ovdje kao da odzvanja riječ iz Matejeva Evanđelja: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje (Mt 11,25). Bog kao otac i majka.

Tko samo pogleda i tko se zagleda i zadubi u Isusa, doživjet će upravo to, kako je Bog očinski i majčinski raspoložen i nastrojen prema čovjeku. On je onaj nevidljivi zaslon prema kojemu Isus djeluje. Ljudi su doživljavali upravo u Isusovoj osobi oslobađanje, rasterećenje, novi dašak života. Nestajalo je straha. Tko u sebe upije tu Isusovu značajku, Isusove stavove povjerenja, ljubavi, izručenosti, činit će silna djela, činit će djela koja je Isus činio, pa čak i veća od Isusovih.

I ta čovjekova kristolikost i bogolikost osposobljava nas da činimo djela koja je i Isus činio. Kad ode u svoju slavu i svoje jedinstvo s Ocem, iz te savršene božanske punine, jedinstva Oca i Sina, on će osposobljavati svoje učenike za djela koja će činiti njegovi učenici. Ne kaže Isus koja su to konkretno djela. Ali iz drugih evanđelja znamo za znakove, čudesa, govor u jezicima, izgon nečistih sila, ovlast propovijedanja Evanđelja svemu stvorenju. Pa čak i ako popiju što smrtonosno, ne će im nauditi, ako ih i guje ljutice ujedu, ne će im naškoditi, kao Pavlu na Malti. Čitamo to u Djelima apostolskim (Dj 28,1-6).

Dovoljno je samo okrenuti nekoliko listova u Novome zavjetu, skrenuti pozornost na Djela apostolska, pa ćemo vidjeti koja su sve čudesna znamenja činili apostoli u Isusovo ime, i Petar, i Ivan, pogotovo Pavao, ali i ostali navjestitelji Radosne vijesti. Bijaše dovoljno samo da Petrova sjena padne na nekoga bolesnika i ozdravljao bi, ili pak one zgode s Pavlom u Efezu, gdje su ljudi svojim rupčićima i ubrusima dodirivali Pavla i ozdravljali su. Oni su živjeli iz Kristove snage i Duha i zato su mogli prenositi tu snagu na one koje su susretali. Čine to i danas vjernici pred likovima i slikama svetaca, uvjereni da je u njima nabijena božanska snaga Duha Svetoga.

U Pavla ćemo redovito pronaći upravo tu snažnu protegu. On se ne ustručava govoriti što je to sve Krist po njemu činio, snagom Duha i silnih znamenja i čudesa (Rim 15); on redovito govori o iskustvu Duha i vjere u zajednicama, što je samo nastavak Isusova djela u Duhu Svetome, u Kristovoj Crkvi, nakon Duhova. Tu se zbiva život, događa punina života. Danas vlada među tumačiteljima Novoga zavjeta prijepor je li Isus činio čudesa ili nije. Suvišno pitanje kad pogledamo povijest Crkve i što su sve pojedinci, svetci, činili u Isusovo ime. Oni su najbolji dokaz autentičnosti Isusova božanstva, oni su nastavak Isusova djela u svijetu.

Tko vidi mene, vidi Oca, govori Isus. Ja sam put, istina i život. Kad im Isus veli: Ja sam put, onda to znači: U mojim riječima, ovdje u Evanđelju, imate posve siguran put koji vas vodi k cilju. Kad on veli: Ja sam istina, onda misli: U meni ćete pronaći pouzdano uporište i žuđenu stabilnost u svoj prolaznosti i nestalnosti svijeta i života. A kad veli: Ja sam život, onda time želi reći: U meni se daruje sam Bog čovjeku, daje svoju supstanciju, svoju bit, samoga sebe. On otvara put u život vječni.

Isus je prvi uzišao na križ, to je kao da je prvi osvojio najviši zemaljski vrhunac. Kad se netko osmjeli i uspije, onda će ga i drugi slijediti. Isusov put je putokaz za sve nas. To su revolucionarne riječi, nezabilježene u povijesti religija i ljudske misli.

U njihovu će navještaju biti djelatna njegova živa riječ. I što god učenici budu činili u Ime Oca i Sina i Svetoga Duha – postajat će zbiljnost. I što god učenici budu molili u Isusovo ime, na Isusov način, dogodit će im se. Ispunit će im se želje. Vjerujemo li u to danas?

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne